Pisac Gary Barker, jedan od sto najutjecajnijih osoba u borbi za ravnopravnost: 'Kao feminist sam postao bolji muškarac'

Američki pisac Gary Barker jedan je od sto najutjecajnijih osoba na svijetu kad je riječ o rodnoj ravnopravnosti, koja se kao tema provlači kroz sva njegova djela, pa tako i kroz prvi roman objavljen na hrvatskom jeziku. Svoj “Muzej izgubljenih ljubavi” odlučio je predstaviti u zagrebačkom Muzeju prekinutih veza - jer mu je bio inspiracija za priču o ljubavi mogućoj i onda kada svagdje oko nas vlada nasilje. Ovo nije prvi boravak Garyja Barkera u Zagrebu: ovdje je boravio prije 15 godina, kada je radio na projektu sprečavanja nasilja u Hrvatskoj, BiH, Srbiji i na Kosovu.

Po struci doktor psihologije, Barker je život posvetio borbi za ravnopravnost spolova - ali kroz edukaciju muškaraca, posebice onih koji odrastaju okruženi nasiljem. Zbog toga je 1997. osnovao nevladinu udrugu Promundo, koja danas djeluje u četrdesetak zemalja, a glavni cilj svih aktivista je - naučiti muškarce da "biti muško ne znači biti nasilan prema ženama ili drugim muškarcima".

- Kao muškarce i kao ljudska bića definira nas naša duboka sposobnost da osjećamo i brinemo se za druge, a ne da dokazujemo svoju nadmoć - kaže Barker, koji je niz godina proveo u Srednjoj i Latinskoj Americi, a danas živi u Washingtonu s dugogodišnjom partnericom Brazilkom i njihovom 21-godišnjom kćeri.

Glavni likovi vašeg romana "Muzej izgubljenih ljubavi", Goran i Katia, posjećuju zagrebački Muzej prekinutih veza - kako ste saznali za to mjesto?

- Prvi put kad sam poslom došao u ovaj dio svijeta prijatelji su me odveli u Muzej prekinutih veza. Tu sam zapazio i priče iz Brazila, gdje sam tada živio i radio s članovima bandi iz favela. I tako su me ti “eksponati” nadahnuli na ljubavnu priču koja pokazuje da su muškarci sposobni za duboku ljubav, čak i na mjestima i u trenucima prepunim nasilja.

Matea Smolčić Senčar

Može li nas ljubav spasiti od rata i patnji?

- Knjigu započinjem rečenicom iz pjesme "Hallelujah" Leonarda Cohena: “And love is not a victory march.” Ne vjerujem da nas ljubav može spasiti od rata, nasilja ili patnji. Ne osjećam se pobjedonosno kada govorim o ljubavi, ali ljubav nam daje nadu da radimo na izgradnji pravednijeg svijeta.

Je li roditeljstvo ono što najviše ispunjava naše živote?

- Za mene u svakom slučaju jest. Biti roditelj, biti otac, jedna je od najvažnijih i najsmislenijih stvari u mom životu. I mislim da je to tako i za velik broj muškaraca: dok ih svijet tjera da budu čvrsti, da budu oni koji priskrbljuju, da isključe emocije, roditeljstvo je način na koji postaju bolja ljudska bića i prestaju misliti samo na sebe.

Kako otac poput vas, toliko svjestan uloge očinstva i muškaraca, odgaja svoju kćer?

- Nadam se da smo moja partnerica i ja našu 21-godišnju kćer odgojili u snažnu mladu ženu i usadili joj veliku dozu samozatajnosti. A mislim da je ona mene odgojila da budem brižan otac. Najteži dio očinstva mi je neprestano suočavanje s činjenicom da ona meni ne pripada. Fantastičan je trenutak kada nas naša djeca prozivaju jer ne živimo u skladu s vrijednostima kojima ih učimo. Nevjerojatno sam ponosan što se moja kći fokusirala na društvenu pravdu i uvijek je itekako svjesna nepravdi koje je okružuju.

U vašem roditeljskom domu bilo je i posvojene i udomljene djece. Kako je bilo odrastati u takvoj obitelji?

- To je jedino djetinjstvo koje sam poznavao pa je teško reći koliko je bilo drugačije ili jedinstveno. Moji roditelji su posvetili svoje živote pomažući djeci kojoj je trebala podrška, a vrata naše kuće uvijek su bila otvorena. Odrastao sam vjerujući da su briga i ljubav aktivni pojmovi. Naravno, nijedna obitelj nije savršena, ali danas mi je jasno koliko su moji roditelji bili nevjerojatni.

Kao tinejdžer doživjeli ste pucnjavu u gimnaziji u Teksasu: kako je to utjecalo na vas?

- Kada sam bio u trećem razredu gimnazije u Houstonu, jedan mladić je donio pištolj svog očuha u školu i ubio drugog mladića jer mu je on preoteo djevojku. Bio sam među 120 učenika koji su tome svjedočili. Puno sam puta razmišljao o tom trenutku, o svim razlozima zbog kojih jedan učenik ubije drugoga. Što se dogodi dječaku da to može učiniti? To pitanje me otada proganja: zašto se dječaštvo i muškost tako često vrte oko nasilja?

Matea Smolčić Senčar

Što vas je potaknulo na to da se posvetite borbi za jednakost spolova?

Mislim da je feminizam jedan od najsnažnijih i najvažnijih društvenih pokreta 20. stoljeća i da muškarci moraju biti dio toga, u svakom trenutku. Istodobno želim da muškarci vide kako nas feminizam oslobađa da budemo bolji muškarci, da budemo autentični, da budemo u vezama koje se ne temelje na dominaciji i kontroli već na jednakosti.

Koliko je ta vaša borba uspješna?

- Patrijarhat je dugo vladao društvom i trebat će mnogo vremena da ga se razruši, ali stalno se radi na tome da se muškarci uključe kao saveznici u ostvarenje jednakosti spolova. Još je mnogo posla pred nama, ali dosad smo snažno utjecali na jačanje svijesti o tome da muškarci moraju biti dio rješenja u postizanju jednakosti spolova i okončanju nasilja muškaraca nad ženama. Promundo i ovom dijelu svijeta ima svoje partnere u toj borbi, u Hrvatskoj je to Status M.