Zagreb, 191115.
Iva Babaja, bivsa predsjednica ICOGRADA-e, krovne medjunarodne udruge grafickih dizajnera.
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomas / Hanza Media
Zagreb, 191115.
Iva Babaja, bivsa predsjednica ICOGRADA-e, krovne medjunarodne udruge grafickih dizajnera.
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomas / Hanza Media

U poduzetničkim vodama

PRIČA O USPJEHU IVE BABAJE: 'Žene su već u startu u lošijoj poziciji, imala sam sve moguće nadimke i svugdje sam se susretala s predrasudama'

  • 05.11.2019. u 08:50

  • Autor:
    • Maja Ćurić

Poduzetnica Iva Babaja (43) toliko je uporna da svima može biti uzor. Nakon završetka studija u Beču, doživjela je u Hrvatskoj suđenje s poslodavcem za neisplaćene honorare za što se borila dugi niz godina i na kraju se, bez obzira na pobjedu, nije uspjela naplatiti. Korak po korak penjala se do vrha i postala prva predsjednica krovne svjetske organizacije za dizajn ico-D u 50 godina postojanja i tako proputovala svijet. U svojoj karijeri bila je proglašena tehnološkim viškom, zbog prekvalifikacije nije mogla naći novi posao, a onda se odlučila biti sama svoja šefica te je s kolegicom Tomislavom Cigić osnovala vlastitu firmu Babaja Branding & Design Consultancy. Kao vizionarka od predsjednice Kolide Grabar - Kitarović odlikovana je Redom Danice s likom Marka Marulića, a u intervju otkriva kako se nebrojeno puta susretala s predrasudama te izražava zabrinutost jer smatra da je naše društvo po pitanju ženskih prava još uvijek duboko patrijarhalno i 'zatucano'...

Prošli ste cijeli svijet, školovali ste se u Beču, bili ste u SAD-u, ali ste se vratili u Hrvatsku. Pitaju li vas često zašto ste se vratili?

- Sada više i ne toliko. Vjerojatno zato što sam toliko putovala ljudi se iznenade kad me sretnu na ulici i najčešće me pitaju 'Pa ti si u Zagrebu?' Naravno, kad sam se vratila sa studija u Zagreb bilo je drugačije vrijeme, rat je taman završio i imala sam tu idealističnu sliku o tome kako ću znanje stečeno vani moći upotrijebiti za napredak doma. Možda je to bila greška, možda nije, ali nikad nije kasno za nove početke.

Svoju karijeru ste započeli kao fotografkinja te ste surađivali s brojnim kazalištima, časopisima, javnom televizijom, kakva su vaša iskustva? 

- Tada sam još bila studentica i prvu samostalnu izložbu fotografija imala sam s 19 godina. Fotografija je bila, osim velike ljubavi, i posao kojim sam se uzdržavala tijekom studija. Obožavam kazalište i uživala sam sjediti na probama, tražiti kroz objektiv one nepovratne male trenutke magije. S časopisima sam također imala sreće jer me tadašnji Vijenac angažirao za portrete uz intervjue, i kako sam s vremenom razvila neki svoj stil, tako su moje fotografije počele zauzimati većinu stranice naspram teksta. Fotografirala sam puno velikih glumaca, književnika, umjetnika, što je bila velika privilegija i čast.

Jeste li ikad osjetili na svojoj koži neku nepravdu oko neisplaćenog honorara?

- Mislim da ne postoji dizajner u Hrvatskoj koji to nije osjetio bar jednom. No, samo jednom sam tužila jednog izdavača jer mi nije platio nekih osam naslovnica i uz to bio izuzetno bezobrazan. Sudski spor je trajao preko 10 godina i kad sam ga na kraju dobila, izdavač je ugasio firmu i nisam se imala iz čega naplatiti. Mislim da se to dosta često dešava i da naš glavni problem i jest to da nam pravosudni sistem ne funkcionira. Samo trajanje procesa unaprijed uplaši autore da ne traže svoja prava jer im se ne da deset godina povlačiti po sudovima.

privatni album
 

Iako ste bili i na visokim, uredničkim pozicijama kao dizajnerica i art direktorica časopisa, najprije ste se odlučili biti samostalna umjetnica, a sada i poduzetnica. Kada se dogodila ta promjena?

- Počela sam kao samostalni umjetnik i tako radila prvih desetak godina karijere. Taj period je sasvim sigurno imao svoj šarm, omogućavao mi je da se volonterski bavim organizacijom izložbi u sklopu udruge Vizum, da si sama krojim radno vrijeme, što mi je jako odgovaralo jer nikako nisam jutarnji tip. U art direkciju časopisa sam ušla sasvim slučajno. Osnivalo se naše izdanje licence jednog poznatog časopisa i trebalo je sve postaviti od početka, što je meni bio sjajan izazov. Radilo se o interijerima, tada kod nas nije bilo fotografa i stilista koji su se bavili baš tom nišom, već više ili modom ili arhitekturom, tako da smo zajednički učili, listali časopise, odgajali jedni druge. Nakon toga sam počela raditi za agenciju McCann Erickson. Na početku sam mislila da ću to raditi samo godinu dana, dok si malo ne popravim financijsko stanje, a na kraju sam ostala u oglašavanju 13 godina, kasnije prešavši u Proximity/BBDO i Unex. Unutar agencija sam prošla cijeli put, od dizajnera preko art direktora, senior art direktora do kreativnog direktora što mi je pomoglo da razumijem sve aspekte posla. Onda se dogodila kriza, agencija u kojoj sam radila našla se na pragu raspada i skoro svi smo dobili otkaz kao tehnološki višak. Otišla sam na burzu. Bila sam u doista apsurdnoj situaciji jer sam taman tada proglašena za jednog od najboljih kreativnih direktora u regiji, uspješno zaključivala predsjedanje Svjetskim savjetom dizajna ico-D, a preko puta mene sjedi gospođa na burzi i govori mi da sam prekvalificirana i nezapošljiva. Isto se dogodilo i mojoj kolegici Tomislavi Cigić, s kojom sam u Unexu usko surađivala dugi niz godina i sjajno smo funkcionirale zajedno te imale onu rijetku vrstu povjerenja koja se desi kad imate istu radnu etiku i profesionalni integritet. Tada smo sjele na kavu ii zaključile da idemo zajedno u poduzetničke vode.

Kako je biti poduzetnica u Hrvatskoj danas? 

- Nije lako, u svakom slučaju. Cijela klima ovdje nije pogodna za razvoj poduzetništva, užasno smo opterećeni porezima i nametima svih vrsta. Dakle, borba je uopće imati za 'hladni pogon' svaki mjesec. Kažem imati, jer posla imamo preko glave, ali to ne znači nužno i da svi plaćaju na vrijeme. Ali nakon toliko godina rada za druge, mogu reći da imam neki osjećaj ponosa i dostojanstva u tome da radimo za sebe, da možemo same odlučiti što želimo, a što ne, da si možemo priuštiti i poneki rad 'pro bono' za ono u što vjerujemo, da same odlučujemo o svemu. Generalno gledano, ono što nedostaje je dublje razumijevanje države za to koliko dizajn dodaje vrijednosti proizvoda. Stoga mi je drago podržati sve inicijative kao što je „b.creative“ konferencija, jer ona govori upravo o tome koliko su kreativne i kulturne industrije važne za razvoj i rast gospodarstva svake zemlje jer doprinose visokoj dodanoj vrijednosti ostalih gospodarskih sektora te prelijevaju svoje vrijednosti na ostale sektore. I ono što je posebno važno - imaju potencijal otvaranja novih radnih mjesta kroz aktivaciju i razvoj poslova baziranih na intelektualnom vlasništvu. Ne smijemo usko gledati svoju struku, ona više nije dvodimenzionalna, jedno-disciplinarna. Trebamo razmišljati i o razvoju kreativnih ekosustava, interdisciplinarnih inovacija, važnosti međunarodnog umrežavanja i kreativnog poduzetništva kao ključnog dijela razvojne strategije cijele zemlje.

Proputovali ste gotovo sve kontinente, niste posjetili samo Antarktiku. Imate li oduvijek taj stav da ste građanka svijeta? Koliko putovanja oplemenjuju čovjeka?

- Odgajana sam kozmopolitski, da gledam čovjeka, a ne njegovu nacionalnu, geografsku, rasnu ili kulturnu pripadnost. Taj stav je naprosto baza onog što jesam i, da, oduvijek sam se osjećala građankom svijeta. Od mjesta koja sam proputovala, bilo ih je zaista malo gdje nisam mogla zamisliti da bih mogla živjeti. Osjećam se jednako ugodno u Buenos Airesu ili Seoulu, Melbourneu ili Montrealu. Imala sam tu sreću kao mala da su me roditelji poticali da učim jezike, što mi je jako pomoglo da se osjećam ugodno i da mogu komunicirati na raznim krajevima svijeta. Mislim da su putovanja ključna za širenje horizonata, kriterija, svijesti o tome koliko smo mali. Prije svega, mene su putovanja naučila poniznosti pred drugim kulturama i zajednicama. Apsurdno mi je kad netko kaže da su naše plaže najljepše, a da pritom nije nosa promolio u svijet. Svijet je pun čudesa i nažalost je život prekratak da ih sve iskusimo. Najveće bogatstvo s tih putovanja su predivni ljudi koje sam upoznala, mnogi od njih sada već višedesetljetni prijatelji, od Havane do Pekinga.

privatni album
 

Puno se raspravlja o ženskim pravima i javnost je složna da se treba osuditi svaki oblik nasilja prema ženama. Kakav je vaš stav o tome, pogotovo jer ste ostali u povijesti kao prva žena predsjednica udruge međunarodnog vijeća za dizajn ico-D? Jeste li i sami imali negativnih iskustva?

- O nasilju nad ženama uopće ne treba raspravljati, tu je nulta točka tolerancije i ne postoje nikakva opravdanja za to. Apsurdno je da je to u 21. stoljeću uopće pitanje, kao i pitanje slobodne odluke o vlastitom tijelu. Žene su već u startu u lošijoj poziciji, manje plaćene za iste poslove, stavljene pred izbor između karijere i majčinstva, promatrane kroz stereotipove i to je samo po sebi već dovoljno, bez toga da ih se još i mlati. Naše društvo je ipak po tim pitanjima duboko patrijarhalno i „zatucano“. Ono što me brine jest da su mlade generacije konzervativnije nego što je, recimo, bila moja generacija, jer uvijek nekako polažem nadu u mlade ljude da će biti pametniji od nas.

Negativnih iskustava sam imala, i to ne samo u Hrvatskoj. Kad se nađete ne jednoj velikoj svjetskoj pozornici, onda ste nužno i izloženi tome da vas kritiziraju i stavljaju u stereotip. Ja sam došla na tu pozornicu kao plavuša u štiklama i, bez obzira na poneke predrasude i seksističke ispade kolega (imala sam sve moguće nadimke, od Jessice Rabbit do Bond girl), odbila sam odreći se vlastite ženstvenosti. Na kraju, ono što je bilo bitno i presudno jest ono što sam govorila, dokazala mukotrpnim radom, a ne koliko mi je duga kosa. Jako sam ponosna da sam prva žena u preko 50 godina te svjetske krovne dizajnerske organizacije koja je probila taj "stakleni strop" i time, nadam se, utrla put nekoj sljedećoj kolegici.

privatni album
 

Surađivali ste s brojnim reklamnim agencijama kojih je sve više. Pati li u svemu kvaliteta, hoće li opstati samo najjači? 

- U mom osobnom iskustvu, postoji temeljna razlika između dizajn studija i reklamne agencije. U dizajn studiju, dizajn je na prvom mjestu, dok je u reklamnoj agenciji on skoro pa nusproizvod. Na isti način je on honoriran i cijenjen. Postoje agencije koje su ponikle iz kreativnih studija i vjerujem da je tamo drugačije, ali agencijski ritam je načelno užasno brz i imate po pet puta manje vremena nego u studiju za dizajn. Agencija, kao i dizajnera, kod nas ima previše. To nije krivnja dizajnera, već manjka promišljanja edukativnog sustava o tome kolike su zapravo potrebe tako malog tržišta kao što je naše. Uz to, u sektoru radi i puno ljudi koji nisu za to školovani. Mislim da za opstanak presudno imati jasnu viziju tko ste i koji vam je poslovni cilj – gomilanje novca ili raditi ono što volite i biti ponosni na svaki uradak. Samim time je i definicija uspjeha različita za svakog.

Možete li izvojiti neke radove na koji ste najponosniji?

- Nakon 27 godina rada, teško se i sjetiti svega. Ponosna sam na svoj fotografski rad koji je čak i završio u antologiji hrvatskih žena fotografkinja Branke Hlevnjak, i užasno mi je žao da nemam vremena primiti kameru u ruke. Ponosna sam na prve velike svjetske izložbe dizajna koje smo petoro tada mladih dizajnera (Nikola Špoljar, Dejan Dragosavac Ruta, Dejan Kršić i Željko Serdarević) prvi doveli u Hrvatsku, posebno na moj autorski projekt "Un-Trashed – izložbu odbijenih radova", koja bi vjerujem bila aktualna i sada. Volim svaku knjigu čije sam korice dizajnirala, to mi je posebna strast jer jako volim čitanje pa bih tu izdvojila suradnju s Frakturom koja je zaista klijent iz snova. Iz advertising segmenta, izdvojila bih reklamu za Croatia Osiguranje "125 godina s vama", koja je imala neku posebnu, emotivnu notu i bila više mali film, nego reklama. Ponosna sam i na inicijativu "Hrvatski dizajneri u akciji", s kolegicom Tatjanom Bartaković, jer smo pokazali da dizajneri itekako imaju moćan glas i da je slika učinkovitija od riječi. Kad bolje razmislim, najponosnija sam na hrpu radova koji nikad nisu doživjeli svjetlo dana jer ih je klijent – odbio. Ako ću ikad raditi retrospektivu, svakako će se zvati "Un-Trashed".

Jednom ste, nakon što ste vidjeli dizajn centre po svijetu, rekli da smo mi zapeli u srednjem vijeku, vide li se ipak pomaci? 

- Vrlo slabo. I dalje postoji temeljno nerazumijevanje dizajna kao struke, kao dijela nacionalne strategije razvoja. Iako postoje brojne inicijative, od Centra za oblikovanje svakodnevice do Klastera konkurentnosti kreativnih i kulturnih industrija, dizajn centra pri HGK itd., nedostaje kohezije. Dizajn centar bi trebao odraditi taj posao, a ne oslanjati se na trud i rad pojedinaca koji pokušavaju nešto promijeniti, ali im nedostaje kritična masa. Dok neka vlada ne shvati da je dizajn pokretač pozitivnih promjena u društvu, ekonomskog napretka i veće konkurentnosti, skeptična sam prema budućnosti. Drugi problem je da mi jako volimo izmišljati toplu vodu, dok vani postoje ljudi koji su prošli iste bitke i procese, od kojih možemo puno naučiti, ali mi baš ne volimo slušati. Sami smo sebi najpametniji.

privatni album
 

Dobili ste prošle godine i priznanje od predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, koliki je to poticaj za dalje?

- Odlikovanje koje sam dobila doživjela sam kao svojevrsno "hvala" od svoje zemlje za preko desetljeće sustavnog promoviranja hrvatskog dizajna i kulture u svijetu. Radila sam to iz strasti i nisam imala očekivanja da će to itko cijeniti, tim više što se to odigravalo na pozornicama vani, ali je lijep osjećaj kada vam netko pokaže da to cijeni.

privatni album
 

Iza vas je puno rada i odricanja, je li patio vaš privatni život, možete li se isključiti od posla? 

- Teško je reći da mi je život patio jer sve ima neku prednost. Putovanja i 10 godina u upravnom odboru ico-D donijela su mi u život predivne ljude koji su mi sada prijatelji, otvorilo neke sasvim nove vidike i dala iskustvo koje malo tko ima. To je ogroman kapital. Ipak, uz puno radno vrijeme u Zagrebu i onda drugo puno radno vrijeme u ico-D, i dalje sam stigla baviti se stvarima koje me vesele, od pečenja kolača do plesanja argentinskog tanga, čitanja te druženja s prijateljima. Sve je stvar balansa.

Idete li na redoviti godišnji odmor ili je to luksuz?

- 10 godina nisam bila na godišnjem odmoru jer sam sav godišnji iskorištavala za putovanja. Kad sam prije 3 godine prvi put došla na more nakon 10 godina bila sam u potpunom šoku skoro dva tjedna. Sada se toga ne odričem. Uživam svake godine kada s mužem idem u Italiju, uživam u čaši prosecca i siru na nekoj piazzi, u izložbama i arhitekturi, kao i naš mjesec robinzonstva na otoku Ižu koji je potpuna osama i opuštanje. Iskreno, nedostaje mi onaj hektični ritam putovanja, ponekad se šalim da imam apstinencijsku krizu od izbivanja u avionu koji mi je dugo bio drugi dom, ali sve ima svoje vrijeme.

privatni album
 

Osnovali ste svoju firmu koja ima mnoge poznate klijente, kako se razlikujete od drugih sličnih tvrtki koje nude usluge dizajna? 

- Dizajn studiji imaju ekspertizu u dizajnu, ali im fali ona marketinška strana, dok su agencije uglavnom koncentrirane na marketing te dizajnu ne posvećuju dovoljno pažnje i vremena. Upravo u tom prostoru smo Toma i ja našle svoju nišu, tako da je naša agencija zapravo hibrid koji objedinjuje iskustvo iz oba svijeta. Kao kreativni direktor, ali i u okviru ico-D naučila sam puno o strateškom promišljanju i to međunarodno iskustvo daje nam i jaku podlogu za strateški brend konzalting, što se pokazalo da definitivno fali na našem tržištu i to je također dio posla koji jako volim.

Planovi za budućnost? 

- Ono što sam naučila je da nema smisla raditi velike planove, jer se život naprosto dogodi. Nemam jasan odgovor na pitanje gdje se vidim za deset godina, ostavljam prostor da samu sebe iznenadim. Možda ću i dalje raditi ovo što sad radim u Babaja Branding & Design Consultancy, a možda ću otvoriti slastičarnu, potpuno nebitno gdje. U domeni želja, to bi bilo više putovanja i novih svjetskih avantura.