Nakon svih uzbuđenja što ih je prošla u braku s crnogorskim biznismenom, odgoja djece, kozmopolitskog života u svjetskim metropolama i 12 godina spisateljske karijere, Olja Raičević napokon je dočekala ‘pravi’ uspjeh - njezin roman ‘Katarina, velika i mala’ postao je književni hit.
Što su starije, žene definitivno postaju radikalnije. Oko pedesete kreću malo-pomalo naprijed i probude se iz stoljetnog sna - te odmah duhom izviju prema svjetlosti... Je li to istina, jesu li pedesete za žene vrijeme buđenja, ili nas obmanjuje autorica velikog VBZ-ova književnog hita, "Katarina, velika i mala"? Spisateljica Olja Knežević (51) potvrđuje misao iz tog svojeg trećeg romana i četvrte knjige, s kojom je napokon "postala slavna", ako se to uopće može na našoj skučenoj književnoj sceni. Žiri, kojim je predsjedao ugledni književnik Zoran Ferić, Oljinoj je "Katarini" dodijelio novčano najizdašniju nagradu u regiji (100.000 kuna). Prijavila se anonimno, s uzbudljivom "ženskom" knjigom o identitetu, gubitku, drogi, ratu, raspadanju jednoga grada i ponovnom rađanju ljubavi, koja se događa u Podgorici i Beogradu, a pisana je na hrvatskom, crnogorskom i srpskom. I začudo - pobijedila!
Naime, život za žene doista može početi novom silinom u pedesetima, ako je suditi prema Oljinu uzbudljivom životu sličnom njezinoj fikciji: mnoga njezina iskustva, ljubavi, sjećanja, prijateljice, putovanja i borbe doista su ugrađeni na ovaj ili onaj način u sve njezine četiri knjige, "Milena & druge društvene reforme", "Londonske priče juga", "Gospođa Black" te "Katarina, velika i mala". Olja je velik dio života provela na putu. Danas smatra da ju je to ipak odredilo i da više nikad neće moći samo jedan grad smatrati središtem svojeg svijeta. Istodobno je stanovnica Zagreba, Londona i Podgorice.
Sve je počelo kad se kao mlada djevojka otisnula u Kaliforniju kako bi ondje završila gimnaziju, umjesto u rodnom Titogradu (kako se tad taj grad zvao). Možda je tad priželjkivala upravo takav način života, no, kao što su rekli mudriji od nas, moramo paziti što želimo jer bi nam se to moglo i ostvariti. Prije nešto više od dvadeset godina udala se u Milanu za Ratka Kneževića, biznismena koji voli luksuz i raskoš, shibumi i sprezzaturu, kako sebe opisuje hashtagovima na Instagramu. Te tajnovite riječi znače otprilike isto - opuštenu eleganciju, ono kad izgledaš chic bez truda. U njegovu slučaju pomažu milanski i londonski krojači i obućari. Ratko, koji je Olji predbacivao što ne voli skupocjene stvari i što je “pravi hippy”, odnedavno je bivši Oljin muž, no ostali su u dobrim odnosima jer imaju dvoje djece, Marka (21) i Laru (14).
- Nakon Milana, pokušali smo živjeti u Podgorici, no nije to bilo za Ratka. Potom smo opet otišli u Milano, pa u London, pa u Zagreb. I to sve u manje od godinu dana - govori Olja, dodajući da joj nije bilo lako s bebom živjeti po avionima i hotelima te u zemljama u kojima nikoga ne poznaje. Marka je rodila u Kaliforniji, kamo je otišla s mamom, koja je također započela novi život nakon pedesete, kao udovica, posvetivši se organiziranju prve crnogorske sigurne ženske kuće za žrtve obiteljskog nasilja. Za to vrijeme Ratko je radio u Washingtonu i organizirao crnogorsko izaslanstvo u SAD-u. Olja kaže kako joj se čini da je njezinu sinu zbog silnih putovanja promijenjen DNK jer oduvijek obožava avione, o kojima zna baš sve. Njoj je neko središte života beskrajno nedostajalo pa ga je silom prilika pronašla u samoj sebi i svom pisanju.
- Pisanje je bilo moj spas, moja bliska prijateljica, možda terapija. Pisala bih ujutro, možda sat ili dva, kasnije su mi se gomilale obveze s djecom. No kad bi mi pala na pamet neka ideja, ostavila bih jelo na štednjaku i jurila to zapisati. Djeca bi mi zatvarala laptop, ja bih ga otvarala... Bila je to skoro pa borba za moje vrijeme - smije se Olja svojoj tipičnoj priči o tome kako žene pišu i dodaje da je jednom čitala sjajan intervju s nobelovkom Alice Munro, koja je rekla da se “uvijek pojavi nekih dvadeset minuta u danu kad i jedno i drugo dijete spavaju pa tad sigurno piše”.
Kad je rodila kćer, u Zagrebu, i dalje je pisanje za Olju bilo poput neke ekscentričnosti koju je sama sebi zamjerala. Tada je napokon, kao majka rođene Zagrepčanke, prvi put osjetila da negdje pripada, no muž joj je rekao da mu je potreban magisterij poslovnog fakulteta te da će upisati London Business School, Sloan Fellowship program. Umirivao ju je da se iz svojeg zagrebačkog stana na Gornjem Prekrižju sele u London na samo godinu dana. Otišli su i ostali - 10 godina. U početku je bila posvećena samo djeci. Njezin sin je u Zagrebu taman trebao krenuti u prvi osnovne, a ondje su ga odmah stavili u treći pa je učila s njim engleski, koji uopće nije govorio, i matematiku, kao i ostale predmete, a subotom su išli na matineje i odgledali sve mjuzikle te sezone, šetali po West Endu...
No s vremenom joj je počeo nedostajati njezin posao. Olja je, naime, profesorica engleskog jezika i književnosti, diplomirala je u Beogradu i prije braka radila je u gimnaziji u Podgorici. Obožavala je rad u školi.
- Učenici su bježali s drugih satova i dolazili na moje iako im ja nisam bila profesorica, organizirala sam za njih psihotestove koje su rješavali na engleskom, skupa smo pisali priče i pjesme, sve sam radila da im bude interesantno. Dobili su petice oni koji dotad nisu uopće bili zainteresirani za taj predmet. Dakako, u zbornici su negodovali jer povremeno nosim minice i bajkersku kožnatu jaknu, što moji učenici imaju previše dobrih ocjena, što nema jedinica, slali su mi inspekcije, a ja sam ponavljala da su negativne ocjene promašaj profesora koji učeniku ništa nije prenio - otkriva Olja, prisjećajući se tih ratnih godina kad su joj neki učenici dolazili na sat drogirani, a ona ih je uspjela zainteresirati za učenje, razoružala ih smijehom i savršeno pripremljenim satovima.
Na ovaj ili onaj način njezini učenici, kolege iz zbornice i crnogorski “biznismeni”, kao i suradnici u danskom centru za izbjeglice u Podgorici, kojima je organizirala socijalne programe da otvore mali biznis ili obrt, s financijskom pomoći Danske, svi su oni ušli u njezine knjige. Baš kao i Englezi koje je upoznala u Londonu ili Amerikanci iz New Yorka, kamo je otputovala sama pa odustala jer nije željela ostati “na crno”, vrativši se kući kad joj je istekla viza. Oljin život u Londonu promijenio se 2007. kad je upisala poslijediplomski studij kreativnog pisanja na fakultetu Birkbeck, na University of London, u samom srcu Bloomsburyja Virginije Woolf, na trgu Russell.
Magistrirala je kao najbolja u klasi s već napisanim dijelom svojeg romana “Milena” na engleskom. Ta borbena, strastvena, vatrena i ambiciozna 20-godišnja Milena koja se “zabije u zid balkanskog patrijarhata koji nije stakleni krov, nego ubojita cigla” sama joj se javila jer je valjda željela alter ego jedne odvažne žene.
Međutim, na pravi uspjeh čekala je 12 godina, do ove nagrade, bez obzira na dobre recenzije svojih prethodnih knjiga. Sad se “Katarina” prevodi na engleski i Olja se nada promociji na svojem londonskom fakultetu te da će doći njezine kolege sa studija, glumica i sad već uspješna književnica Anna Hope, otkačena Guinevere, Josh koji je prvog dana faksa sišao s motora, skinuo kacigu i pozdravio je s osmijehom, a ona osjetila da počinje novo, uzbudljivo poglavlje njezina dotad uspavanog života.
U međuvremenu osnovala je i udrugu Ženski glasovi u Podgorici te organizirala tečajeve kreativnog pisanja. Razmišlja i o pokretanju online studija kreativnog pisanja da ne mora toliko putovati, kako bi možda mogla raditi i sa studenticama na engleskom. Želi pomoći ženama da otkriju svoj glas i počnu pisati jer “muškarci su suvereno vladali književnošću toliko dugo da mi se čini da su ostali bez tema, počeli su lagati, izmišljati, pisati budalaštine; Philip Roth više nije zanimljiv, nije ni Rushdie, došlo je vrijeme za žensko pismo i žene”.