Portrait of Asian, Japanese mid adult businessman on the street of famous business district of Tokyo, Marunouchi
Getty Images/iStockphoto
Portrait of Asian, Japanese mid adult businessman on the street of famous business district of Tokyo, Marunouchi
Getty Images/iStockphoto

PONUKAN TRAGIČNIM DOGAĐAJEM

Status socijalnog radnika koji morate pročitati: 'Više nemam 18 godina i više nikada ne bih upisao ovaj fakultet'

Tragičan događaj u Đakovu u kojem je socijalna radnica izgubila život, dok se pravnik za svoj bori, ponukao je brojne socijalne radnike da podignu svoj glas protiv sustava u kojem nisu nimalo zaštićeni. Jedan od osvrta na posao koji radi i sve probleme s kojima se susreće tim je povodom dao i socijalni radnik iz Zagreba koji je tu struku odabrao jer je želio pomoći nezaštićenima, ali danas, da može vratiti vrijeme, nikada ne bi učinio isto.

Moji roditelji su imali podosta konfliktan i dugotrajan razvod braka... Bez da ulazim u nepotrebne detalje, jedan od utjecaja odrastanja u takvoj sredini doveo me do odluke da jednog dana upišem socijalni rad, s idealističkom željom da svojim radom pomognem nekom drugom malom djetetu koje prolazi kroz takve situacije u svom životu. Vjerujte mi da je veliki broj ljudi koji su upisali taj fakultet, kao i fakultete psihologije, pedagogije i ostalih pomažućih struka imalo iste ili slične obiteljske situacije koje su ih tjerale da u dobi od 18 godina donesu odluku o upisivanju na baš ovakve fakultete. Cilj niti jednoj od mojih kolegica sigurno nije bio da jednog dana budu "uhljebi" koji će onda raditi u državnoj firmi.

Pišem ovo potaknut događajem u Đakovu u kojem je na svom radnom mjestu ubijena jedna moja kolegica. Sama činjenica da o tome pišem javno, mnogo govori o tome koliko se bijesno, tužno i bespomoćno osjećam. Ja i kolegica iz ureda se nerijetko zezamo kako sam ja podvojena ličnost; do 16 h sam socijalni radnik, a od 16 h na dalje osoba koja se bavi nečim sasvim drugim i koja ima neke sasvim druge interese. Danas su se te dvije osobe očito spojile.

U nešto više od dvije godine rada u Centru na prste jedne ruke mogu prebrojati stranke koje su u njega došle dobrovoljno. Gotovo su sve stranke nedobrovoljno dovedene od strane policije, putem prijava od strane škole ili vrtića ili susjeda ili tjerane nekim drugim životnim prekretnicama, kao što je razvod braka. Ako iz neke obitelj koja je rizična ne izdvojiš dijete noću ne spavaš jer se brineš jesi li donio dobru odluku... ali ne spavaš i ako ga izdvojiš i smjestiš u dom jer se pitaš jesi li baš morao napraviti takav drastičan i težak rez. Sjetiš se da su na stolu bili kolači i da je pod bio usisan, a suđe oprano... Tvoj je posao uz tebe uvijek; kad se sagneš da zavežeš tenisicu, kad navečer legneš u krevet ili kad plivaš u moru.

Mnogo je stranaka nasilno, manipulativno, prijetvorno, a obiteljske priče kompleksne i teške. Sa strankama većinom rade žene koje su u ovakvim strukama najzastupljenije, slabo plaćene, koje u kuće stranaka ulaze bez ikakve zaštite i bez statusa službene osobe pokušavajući stvari dovesti u red pričanjem i savjetovanjem. Strankama si, kao i javnosti svejedno uvijek za sve kriv. Uvijek si napravio premalo, uvijek si mogao napraviti nešto drugačije. Nadzori u obitelji o kojima svi pričaju su tako slabo plaćeni da ja istu svotu novca zaradim fotkajući sat vremena neki event. Kada se u obitelji dogodi sranje uvijek si glavi krivac, kao da kompleksnost ljudskog ponašanja i odluka možeš predvidjeti nekom staklenom kuglom, propust se uvijek nađe, pogotovo u očima ljudi koji nemaju blage veze koje su uopće ovlasti Centara.

O uvjetima rada ovdje uopće neću, status bi se protezao na tri metra.

Više nemam 18 godina i više nikada ne bih upisao ovaj fakultet. Neke su rane, a koje su dovele do odluke da isti upišem, zacijelile. Neki drugi ja, koji živi u nekom drugom svijetu u kojem se može vratiti vrijeme, išao bi na akademiju i bio fotograf ili grafički dizajner. Natrag ne možeš, ali možeš naprijed pa ću ja to možda svejedno jednog dana biti. No, nije li to ipak malo tužno?

Tagovi