Slike s izložbe nastale su u šetnjama i skitnjama po manjim mjestima zagrebačke županije, a njome Tadić potvrđuje svoju poziciju jednog od najuzbudljivijih mladih hrvatskih slikara. Tim povodom s njim smo porazgovarali o umjetnosti, potrazi za stilom i odnosu centra grada i njegovih rubova…
Rakitje
Na hrvatsku likovnu scenu ozbiljno si zakoračio još kao student. Tada je u centru tvoga, i interesa drugih kolega slikara, bio hiperrealizam po kojem si i postao poznat. Kako je išao taj put od realizma prema ovome što se, barem granično, može smatrati naivom?
Taj takozvani hiperrealizam više mi je koristio kao vježba na fakultetu i forma koju sam nastavio kratko nakon studija. Htio sam naučiti jednostavno slikati, zanatski ispravno, kako bi moj sljedeći korak u neki stil imao jaču podlogu. Ono čime sam se bavio na fakultetu nije zapravo hiperrealizam, ja bih ga prije nazvao klasičnim realizmom. Veliki portreti oca, brata i djeda srećom su bili primijećeni od šire publike, pa imam tu sreću i nesreću da ljudi prate to što radim od moje 23. godine. Oduvijek sam imao tendenciju prema naivi, najdraži umjetnik oduvijek mi je bio Brueghel, a sada, nakon što sam obišao skoro sve europske muzeje i galerije formirao mi se ukus, primijetio sam da umjetnici mojeg godišta često rade slično – našao sam istomišljenike, pa se nekako, gotovo samo od sebe, krenuo stilizirati moj slikarski izričaj. Sad tek shvaćam koliko je bilo dobro "suzdržavanje" od osobnog stila i učenje zanata koje sam odradio na fakultetu. Kada na fakultetu oblikuješ svoj stil, taj stil rijetko bude funkcionalan van institucije.
Portreti brata, oca i djeda, Lauba, 2013.
Koliko je za tebe važno to stalno traženje vlastitog stila i propitivanje, koliko se bojiš uljuljkati u lažni osjećaj da si do kraja pronašao vlastiti izraz i onda samo na njemu inzistirati ostatak karijere?
Traženje vlastitog stila je jako bitno u sazrijevanju umjetnika. Prvim pravim stilom možeš jedino dobiti i pravu prvu publiku. "Uljuljkati se u stil" može biti jako kontraproduktivno, jednako kao i uljuljkati se u bilo što, dakle i u toj zanatskoj fazi umjetnici često pronalaze svoj komfor. Traženje stila, čini mi se, nikada ne smije biti previše svjesno, vlastiti stil je već negdje upisan, treba ga samo prepoznati. On je često samo vrlo jednostavna kombinacija svega što ti se sviđa, tu nemaš izbora.
Kozari Bok
U svakoj novoj izložbi uvijek postaviš neki novi moment, pronađeš neki, uvjetno rečeno, "odmak" ili "začin"; tvoje su izložbe više od tek likovnog doživljaja - slikao si uživo pred publikom, radio performanse… Koliko je zahtjevno svaki put iznova pronaći takav neki "dodatak" pogotovo kada je očito da to kod tebe nikada nije isforsirano već prirodno proizlazi iz onoga što radiš?
Da bi mogao prirodno prelaziti iz jednog oblika u drugi, važno je temeljito savladati svaku fazu - tada se vrata za sljedeći stupanj ili projekt ukazuju sama od sebe. Taj performans koji sam radio bio je više - manje eksperiment iz nužde, u toj fazi nisam znao što da radim. No, iz toga sam puno naučio i razmišljam o nekom ponovnom eksperimentu tog tipa, to jest, slikanju pred ljudima. Jako mi je važno biti zanimljiv ne samo sebi samome, već i publici. Volim aspekt zabave u umjetnosti, to je također jedan od razloga zašto se volim mijenjati i kretati kroz različite izraze.
Nova izložba je nastala kroz tvoje šetnje rubnim zagrebačkim kvartovima. Što za tebe predstavlja zagrebačka okolica, kakav je ondje život (pogotovo usporedimo li ga s blještavim i ubrzanim životom centra grada) i jesi li na svojim lutanjima doznao nešto što nisi očekivao, nešto što te iznenadilo, zaprepastilo…?
Za mene je naša okolica kao neko odlagalište svega nepoželjnog iz grada, kao neki backstage, kao suština grada, od tamo sve kreće. Odrastao sam u Novom Zagrebu i nekako sam povezan uz taj mentalitet. Čim pređem Savu i vidim ekipu u hoodijima i trenirkama na benzinskoj, duša mi je mirna. Inspirirala me i bakina kuća u Lučkom koja se nalazi 10 metara od autoceste, jako me privlači ta invazija industrije na nevino selo. Mislim da se u okolici Zagreba može naći jako puno autentične i neiskorištene estetike koja može poslužiti u prikazivanju kulture i društva u kojem živimo. Najviše me iznenadila, ništa loše, istinska ljepota Turopolja. Ne mogu ni zamisliti kako je to prije izgledalo, ali mislim da su neke kuće čak i iz 17. stoljeća i očito je da je nekoć tamo postajao bogat barokni život. Danas su te ulice prazne, a kuće derutne i u sjeni novih dvokatnica i PVC vikendica.
Ivanja Reka
Mala Mlaka
Demerje
U sklopu nove izložbe je i velika slika Sljemena tj. Medvednice. Zašto baš taj motiv, što za tebe predstavlja Medvednica, kako je i koliko dugo ta slika nastajala? Je li ona od samoga početka trebala izgledati ovako ili je prolazila kroz različite transformacije u procesu?
Medvednica, zvat ću je Sljeme, je za mene najljepši dio Zagreba. Od kada sam prvi puta tamo otišao biciklom, shvatio sam da je bivanje u prirodi nešto najljepše što sam ikada doživio. Preko biciklističkih putovanja po Europi to mi se potvrdilo, jer sam jedino ondje doživio stanja istinske sreće koja traju dulje od 15 minuta. Ovo je moja prva slika koja idealizira nešto, do sada sam u svojim temama češće isticao negativne stvari, bio ironičan. Prilikom jednog posjeta prijateljice iz Moskve Zagrebu, zapanjila me činjenica da ona mora, da bi uopće vidjela brdo, putovati iz Moskve 3 dana i 3 noći u jednom smjeru. Znam da ljudi jako vole Sljeme, a nikada nisam vidio da ga je neki slikar, pa čak ni naši modernisti, iskoristio kao samostalnu temu i odao mu zasluženu počast. Ovom slikom želim potaknuti ljude da češće idu na Sljeme.
.jpg)
Sljeme
Što radiš kada ne slikaš? Što čitaš, gledaš i slušaš? Koliko te određuje i nadahnjuje umjetnost koju konzumiraš? Gdje izlaziš, gdje te se može sresti?
Slobodno vrijeme najviše koristim za socijalizaciju. Nekako je spalo na to da dane provodim u ateljeu, a navečer ponekad pogledam neki film i pročitam neku knjigu. Imam periode kada samo puno gledam filmove ili samo puno čitam. U posljednje vrijeme rjeđe izlazim jer imam mnogo posla, a mamurluke sve teže ponosim, ali kada izađem može me se sresti u Krivom putu, Medici, Funku, Bacchusu, Kroli ili na kečerima u Močvari. Jako volim glazbu, ali to se vjerojatno podrazumijeva, u zadnje vrijeme me najviše fascinira progresivni rock iz 70-tih na području bivše Jugoslavije, bendovi kao što su: Korni Grupa, Yu Grupa, Buldožer, Drago Mlinarec, Laza Ristovski, Smak; koji su nažalost izgubljeni dijamanti naše kulture.
Koje su najvažnije kvalitete koje mora imati dobar slikar? Koje od tih kvaliteta i sam posjeduješ, a na čemu osjećaš da još moraš raditi? Koji bi ti bio slikarski ideal, što bi želio postići?
Ne znam mogu li odrediti koje kvalitete su bitne baš samo za slikare. Mislim da je važna potreba za savladavanjem novih stvari i za izazovima, ali i općenite vrijednosti kao što su strpljenje, ustrajnost, samopouzdanje i ljubav prema onome što radiš. Bitno je ne biti u oblacima, to si u Hrvatskoj umjetnik nažalost ne smije dopustiti. Iako je štetno za kreativnost, tu postoji cijeli sustav bitnih čimbenika potrebnih kako bi netko uspio preživjeti od onoga što voli raditi. Jedan moj profesor je rekao kako je najveća umjetnost od svega živjeti od umjetnosti.
Zaprešić
Hrelić
Jesi li zadovoljan svojim dosadašnjim postignućima i što misliš kako bi Stipan Tadić iz srednje škole gledao na današnjeg Stipana – bi li bio ponosan ili možda razočaran jer je očekivao više?
Često se to pitam i volio bih se svidjeti mladom sebi, ali nekako sumnjam u to. Ne bi mi se sviđalo to koliko sam ostao neuredan u odijevanju, a kako bi mlađi ja bio niži, vjerojatno bi primijetio prljave i izlizane traperice koje ne skidam sa sebe po dva tjedna. Volio bih se vidjeti malo vedrijeg, mislim da djelujem mračnije i zatvorenije no što bi to htio. Isto tako bih radije bio na nekom egzotičnijem mjestu, recimo u Kolumbiji, no što je moj rodni kvart. To je što se tiče dojma, ali radom bi srednjoškolski Stipan bio zadovoljan.
Igraš se i eksperimentiraš s tehnikama, formama i žanrovima, od realizma, preko stripa i sada naive. Pokazao si da si u svemu jednako dobar i da tebe, u slikarskom smislu, ustvari ne postoje ograničenja. Što te najviše ispunjava i čime bi se više volio baviti?
Svemu tome što si nabrojao temelj je dobar crtež! Pokušavam se kretati na što širem polju te obuhvatiti i okušati svoj crtež u svim formama. Kada sam bio u svojoj realističnoj fazi, nekako nisam osjećao da u tome mogu biti "najbolji", taj put mi se činio previše utabanim. Baš kroz eksperimentiranje s više žanrova došlo je do spajanja u neku novu formu, nešto između slika i ilustracija, koje sam samo sada nazvao naivom. Naiva je za mene više stajalište nego stil. Kada se umjetnici odluče raditi u smjeru apstraktnog, figurativnog, stripovskog ili street arta, kao da je već unaprijed uvjetovana forma, tako da isprobavam sve i pokušavam spajati ono što mi se najviše sviđa od svih tih smjerova.
Podsused
Demerje
Što kaniš u budućnosti, koji su ti kratkoročni, a koji dugoročni planovi? Postoji li u slikarstvu još nešto što dosad nisi probao, a volio bi?
Oduvijek mi je bio romantični cilj živjeti negdje dulje vrijeme, a da to nije u Zagrebu, mom rodnom gradu. Jako se dobro osjećam u velikim gradovima gdje vlada snažna kreativna klima i konkurencija. Zadnje što bih volio biti je tip koji se nikada nije maknuo iz Zagreba, osim turistički. S druge strane, sanjam i o nekoj idiličnoj kući s ateljeom u okolici Zagreba u kasnijim godinama. Što se tiče moje slikarske karijere, volio bih iskoristiti temelje koje sam postavio ovim projektom te pustiti da iz njega rastu novi crteži i slike različitih motiva i tehnika. Posebno me veseli tehnika slikanja ulja na staklu s kojim sam mislio krenuti ove godine.
