o volontiranju

Teta pričalica Marijana Jergović: 'Djeca nas očekuju s nestrpljenjem, satima prije čekaju nas na hodnicima'

Zagreb, 090217.
Bolnica Srebrnjak.
Troje finalista Volonterskog oskara, Martina Hodinj, Marijana Jergovic, Matej Ilicic Buljan i dobitnica nagrade za zivotno djelo Marija Fulgosi koja volontira 30 godina. Na fotografiji: Marijana Jergovic u bolnici Srebrnjak.
Foto: Ranko Suvar / CROPIX
Ranko Šuvar / Hanza Media
Svaki dan, oko 19 sati, zagrebačkim se bolnicama prošeću vile s knjigama koje uveseljavaju bolesnu djecu. Sve se to odvija zahvaljujući udruzi ''Smiješak za sve'' koju vodi predsjednica Marijana Jergović, prošlogodišnja dobitnica Volonterskog Oskara. S njom smo popričali o njezinoj ljubavi prema volontiranju i novim projektima koje vodi te najemotivnijim trenucima koje je doživjela u svojoj 'karijeri' tete pričalice.

Koliko dugo se bavite volontiranjem?

S neformalnim volontiranjem počela sam već u osnovnoj i srednjoj školi kada sam svojim školskim kolegama držala besplatne instrukcije iz predmeta s kojima su imali problema. Nakon toga dolazi 1991. godina kada sam se aktivno uključila u Caritas Župe Srca Isusova u Zagrebu, a pomagala sam i sa sakupljanjem sredstava za potrebite, organizirala aukcije u vrtićima i školama koje su moja djeca pohađala kako bi pomogli onima kojima je potrebno ili uredili prostor.

U volontiranju dajete sve od sebe, a ne tražite ništa za uzvrat. Nema materijalne satisfakcije ravne spoznaji da ste nekome vratili osmijeh i vjeru u dobro

Što vas je potaknulo da se posvetite volontiranju u udruzi "Smiješak za sve"?

Udruzi sam se priključila 2015. godine: bio je to spoj moje struke, ljubavi i poznavanja dječje psihologije koju sam savladala uz svoje dijete koje ima ADHD, ali i spoznaje da kroz čitanje djeci možemo prenijeti dio našeg znanja, mudrosti i entuzijazma. Došla sam u vrijeme kada je bio 40-ak volontera i čitali smo samo u bolnici Srebrnjak. Danas udruga ima 270 aktivnih volontera i čitamo u tri zagrebačke bolnice. Imamo osam prekrasnih projekata kroz koje potičemo mlade, djecu, ali i korporacije na volontiranje. Kada sam 2016. postala predsjednica udruge, odlučila sam se fokusirati na populariziranje volontiranja pa smo čitali gdje god smo stigli - od knjižnica, knjižara, noćnih klubova i parkova, a moja nominacija za Volonterskog Oskara 2016. i njegovo osvajanje su nam bili "vjetar u leđa".

Zagreb, 090217.
Bolnica Srebrnjak.
Troje finalista Volonterskog oskara, Martina Hodinj, Marijana Jergovic, Matej Ilicic Buljan i dobitnica nagrade za zivotno djelo Marija Fulgosi koja volontira 30 godina. Na fotografiji: Marijana Jergovic u bolnici Srebrnjak.
Foto: Ranko Suvar / CROPIX
Ranko Šuvar / Hanza Media

Tko su tete i stričeki pričalice?

Tete i stričeki pričalice su osobe od 16 - 72 godine. Naravno češće se javljaju žene, ali sve je više i stričeka. Imamo već dva bračna para koji zajedno volontiraju. Spoj mladosti s njihovom energijom i entuzijazmom te starijih volontera s iskustvom i mudrošću je dobitna kombinacija i za djecu kojoj čitamo, ali i same volontere. Entuzijazam i energija koju donosimo zajedničkim dolaskom na bolničke odjele se osjeća u zraku - jer volontiranje je zajedništvo, prihvaćanje, prijateljstvo i ljubav.

Kakve su reakcije djece i roditelja?

U načelu nas djeca - premda mi čitamo i bebama od par mjeseci i pacijentima do 20 godina - očekuju s nestrpljenjem. Zna se dogoditi da čekaju na hodnicima i sat ili dva prije našeg dolaska. Našem dolasku se vesele i roditelji jer u situaciji kada su po 24 sata uz svoju djecu, mogu otići prošetati, odmoriti ili naprosto popiti kavu jer su sigurni da su u dobrim rukama.

Kako ste uspijevali, uz obiteljski posao, redovito i volontirati?

Sve volontere motiviram jednom rečenicom: u tjednu od 168 sati, dovoljno je izdvojiti samo jedan i nekoga usrećiti. Možete izabrati sjediti ispred televizora, surfati, piti kavu u kafiću ili otići volontirati. Ako pogledate svoj dan vidjet ćete koliko ste vremena "bacili u vjetar". Ja sam izabrala volontiranje. Ustajem jako rano kako bih odradila sve što zahtijeva obitelj, kuća i privatni posao koji vodimo suprug i ja te se ne zamaram nebitnim stvarima i materijalnim dobrima. Volontiranje je naprosto životna odluka jer time mijenjamo sebe.

Uz to sve ste i majka troje djece – jesu li i oni naslijedili ljubav prema volontiranju od vas?

Svoju djecu odgajamo primjerom. Sin Andrija (32) je volontirao u SKAC-u, Kampusijadi, Studentskim igrama, kći Martina (25) volontira u Ininom klubu volontera, a najmlađa Marijana (17) je od ove jeseni također "teta pričalica". Moram priznati da sam jako ponosna na njih.

Volontiranje je naprosto životna odluka!

Koliko vam je značilo dobivanje Volonterskog Oskara prošle godine?

To je bilo iznenađenje. Naime, pristala sam na nominaciju jer sam znala da kroz to mogu propagirati udrugu, ali nisam očekivala nagradu jer ima mnogo dobrih i plemenitih ljudi u ovoj zemlji, u ovom gradu... Ipak, svako priznanje i pohvala su "vjetar u leđa", obvezuju vas da budete još bolji, da dajete još više od sebe. Obvezuju vas da pretvarate snove u djela...

Možete li nam izdvojiti jednu od sigurno mnogih dirljivih priča s kojima ste se susreli kao teta pričalica?

Svaki odlazak u bolnicu je prekrasna i dirljiva priča, ali ima jedna koja me duboko dirnula. Jednu večer u bolnici Rebro sam pokucala na vrata sobe, a kako je bio polumrak nisam mogla razabrati koliko bi osoba mogla imati godina pa sam pretpostavila da se radi o starijoj tinejdžerki i predložila joj da joj pročitam priču. Kada sam ušla shvatila sam da se radi o mami bolesnog djeteta. Tete pričalice nikad ne ulaze u razgovore o dijagnozama, ali ova mama me naprosto posjela i počela pričati o svojem djetetu koje ima tešku nasljednu bolest i neće doživjeti više od 10 godina. Dijete je završilo na intenzivnoj, ali ona nije željela propustiti niti jedan trenutak da ne bude s njim pa je čekala u toj sobi. Nisam znala što učiniti, samo sam je slušala sam, šutjela i pustila da mi ispriča sve, da kroz priču izbaci svu svoju bol... U toj situaciji se nema što reći jer utjeha zvuči tako glupo, šuplje i isprazno. Pročitala sam joj na kraju jednu priču od isusovca De Mella i otišla. To je bila jedna od najtužnijih večeri od kada dolazim u bolnice.

Nekoliko dana kasnije, dok sam stajala na hodniku, netko me uhvatio za ruku. Bila je to ona. Zamolila me da dođem u sobu i njenom sinu pročitam nešto. Bilo je to dijete s teškom mentalnom i fizičkom retardacijom, ali sam uzela jednu knjigu sa životinjama - mukala mu, lajala, a na kraju sam mu otpjevala i jednu dječju pjesmicu koju je i on na "svoj način" otpjevao sa mnom. Na odlasku mi je dao "pet", a zahvalnost koju sam vidjela u očima te majke ne mogu opisati. Taj osjećaj je neprocjenjiv i to će vam reći sve tete i stričeki pričalice.

Hrvatsko katoličko učilište

Koje priče su djeci najdraže?

Nema najdražih knjiga, važno je samo da svakoj priči dodate ljubav i unesete "dušu" u nju. Djeca vole autentičnost i životnost, a najvažnija stvar je da vi uživate u priči. Ja imam nekoliko svojih favorita u kojima svaki put kada ih čitam, uživam kao da je prvi put, a ako vi uživate, uživat će i oni koji slušaju.

Ono što treba znati da tete pričalice ne čitaju priče, tete pričalice daju ljubav i dušu dok čitaju

Kako pripremate volontere na rad s djecom u bolnici?

Najvažnije je da sve svoje frustracije i probleme ostavite "iza vrata". Posvijestite si da niste ni liječnik, ni sestra, ni psiholog već "teta pričalica" čiji je jedini zadatak vratiti djeci "osmijeh na lice". I najvažnije je da znate da su djeca "logičari" i da s njima morate misliti, govoriti i raditi isto jer vas djeca "provale" za čas.

Trenutačno radite na novom projektu "Danas sam tu! Za tebe!". O čemu se radi?

To je prekrasan projekt koji smo započeli u Centru za rehabilitaciju Stančić čiji su štićenici teško mentalno i fizički oštećeni. Dolazimo k njima na dvotjednoj bazi, odvozimo ih u šetnju, razgovaramo s njima, pjevamo, družimo... Premali broj zaposlenih naprosto im to ne može pružiti. Zbog toga projektom "Danas sam tu! Za tebe!" planiramo urediti i opremiti Centar za volontere s prenoćištem gdje bi studenti fakulteta koji imaju kolegije s obveznim volontiranjem i koji su strukom vezani mogli višednevno tamo boraviti i pomagati zaposlenicima, uljepšavati svakodnevicu štićenicima i međusobno se družiti. Tako bi izgrađivali sebe kao osobe, produbljivali empatiju i činili ovaj svijet boljim. 

Promovirate i korporativno volontiranje. Koje bi bile prednosti takvog oblika volontiranja za korporacije?

Naš Projekt "Poslovna analiza iz perspektive Crvenkapice" kroz radionice izražajnog čitanja, na kojima s našim volonterima sudjeluje i naš dobri "Vuk", glumac Alen Šalinović, otvara jednu novu perspektivu odnosa među zaposlenicima. Oni se na neki način međusobno "upoznaju" u jednom novom svjetlu u kojem se pretvaraju u Vukove, Crvenkapice, bake... Opuštena atmosfera, smijeh i jedna dobra energija od njih čine "ekipu" koja i u stvarnim poslovnim situacijama postaju bliža i povjerljivija. Nije li cilj svake korporacije dobra "vibra" među zaposlenicima? Tako poučeni postaju naši gosti u projektu "Tete i stričeki pričalice", a neki se i zaljube u naš projekt i postaju "prave" tete pričalice.