Privatni album

Nives sa kolegama iz kampa

Privatni album

Nives sa kolegama iz kampa

nives vudrić

Trogiranka o najhrabrijoj odluci života: 'Ti ljudi izgubili su sve, ali ne i ljudskost'

  • 23.04.2018. u 08:42

  • Autor:
    • Maja Ćurić

Provesti tri mjeseca na drugom kraju svijeta na mjestu gdje je ljudska patnja doživjela svoj vrhunac za jednu Trogiranku je bila najhrabrija i najbolja odluka života. Ovo je priča o Nives Vudrić, djelatnici Hrvatskog Crvenog križa koja je u Bangladešu brinula o ljudima koji su izgubili sve, ali nisu izgubili svoju ljudskost.

Čak 655 tisuća Rohingya smješteni su u stihijsko napravljene kampove nakon što su protjerani iz Mijanmara. Nakon poziva danskog Crvenog Križa za misiju u Bangladešu, 39- godišnja Trogiranka Nives Vudrić nije dugo razmišljala, nego se za desetak dana našla u kaotičnoj situaciji na drugom kraju svijeta. Njezina odluka zabrinula je najviše njezine roditelje, pogotovo majku. 'Prvo su mislili da se šalim jer tko normalan ide u Bangladeš. Posebno im nije bilo drago kad su shvatili da ostajem tri mjeseca i da tamo idem raditi jer mi je u tom trenutku brat bio u Afganistanu. No kako me znaju, nisu me ni pokušavali zaustaviti', priča nam Nives.

Ingeborg Knutsdatter Pedersen

Jedan od improviziranih kampova

 

Pravi uvid u situaciju dobila je tek kad je došla na teren. Izbjeglice žive u nastambama od bambusa i najlona podignutim u naseljima koja su prenapučena i nezaštićena od vremenskih uvjeta, a toga nisu lišena ni djeca s roditeljima, kao ni veliki broj djece bez pratnje - gotovo 60 % raseljene populacije. Mnogi su svjedočili ili sami doživjeli psihičko ili fizičko nasilje te gubitak članova obitelji.

Privatni album

Djeca u kampu



Privatni album

Djeca u kampu u Bangladeš

 

'Kada dođete na takav kaotičan teren jednostavno se morate koncentrirati, procijeniti situaciju i krenuti s planiranjem i provedbom. Susreli smo se s brojnim izazovima na terenu, od još uvijek neuspostavljenih sustava do samog nepovjerenja od strane zajednice u koju smo došli. Uvjeti na terenu su bili teški i radi vremenskih uvjeta, ali i zbog direktnog rada s korisnicima. Svakodnevno smo slušali svjedočenja majki koje su gledale kako im ubijaju djecu ili djece koja su gledala ubojstvo svojih roditelja. Pružali smo podršku osobama kada bi saznale da su im ubijeni svi članovi obitelji, onima čija su djeca oteta ili su nestala i svim drugim situacijama u kojima su se osobe našle, a s kojima nisu znali kako se nositi niti od koga i kako zatražiti pomoć. Jednostavno idete dan po dan i rješavate situaciju po situaciju i ubrzo smo uspjeli sve postaviti i vidjeti prve konkretne rezultate rada', kaže Nives koja se u 13 godina rada u Crvenom križu posvetila pružanju psihosocijalne podrške ranjivim skupinama, a prošla je kroz niz edukacija.

 

'Najviše me veselio rad s mladim djevojkama i s religijskim vođama jer njihov dolazak na naše grupe je bio znak da nam zajednica vjeruje. Još me uvijek zanima kako su. Ipak, najviše sam se vezala uz volontere iz bangladeškog Crvenog križa s kojima smo radili. Njih smo odabrali iz grupa podrške, većinom je bila riječ o mladim muškarcima i udovicama. Kada smo počeli raditi većini njih je to bio prvi posao. U početku su bili nesigurni, sramežljivi, nisu iznosili svoje mišljenje niti ideje, ali kroz vrijeme su se promijenili kako osobe. Postali su samopouzdaniji, vedriji, iznosili su ideje, imali mišljenje o različitim situacijama, predlagali rješenja i samostalno vodili grupne aktivnosti. Bilo je nevjerojatno gledati njihovu 'transformaciju'., ističe Nives kojoj će u sjećanju na tromjesečnu misiju uvijek u sjećanju ostati nesebičnost i hrabrost izbjeglica.

Ingeborg Knutsdatter Pedersen

Improvizirani kamp

 

'Unatoč svemu što su proživjeli i uvjetima života koje su imali u kampovima, oni su i dalje zadržali optimizam i snagu da se bore za budućnost. Sjećam se jednom kako me prilikom sastanka s grupom udovica jedna žena upitala jesam li dobro jer sam bila blijeda. Kada sam rekla da jesam, ali da sam samo malo gladna ona me pozvala na ručak. U tom trenutku sam se osjećala loše što sam rekla da sam gladna pred ljudima koji jedino dobivaju rižu i mjesecima nisu jeli meso, ribu ili neko povrće, ali me zadivilo kako me nesebično pozvala na ručak i htjela je sa mnom podijeliti sve što ima. Kada svjedočite tako nečemu ne možete ostati ravnodušni. Osim što vam ovakvo iskustvo pruži mogućnost stjecanja novog znanja i iskustava koje možete primijeniti u profesionalnom radu, mislim da se i osobno mijenjate', dodaje Nives koja bi svakako ponovila ovaj pothvat.

'Zapravo ne moramo uopće otići na drugi kraj svijeta kako bi nekome pomogli ili napravili neke promjene. Ljudi u potrebi su svuda oko nas i mi kao pojedinci ili volontiranjem u nekoj organizaciji možemo puno toga napraviti i promijeniti svijet na bolje. Bitno je samo gledati i reagirati', kaže Nives koja ponosno ističe da je na njezino mjesto njezina kolegica Marija.