Premda javnost o njoj ima oprečne stavove - da je britka, direktna i dosljedna, ali i preambiciozna te se silom gura u politiku iz koje je već jednom bila izbačena - Aleksandra Kolarić time se ne zamara. Oduvijek se pouzdaje samo u sebe, a kada se lani vratila u političku arenu i odlučila ući u utrku za poziciju novog vođe zagrebačkog SDP-a, uz nju je bio veliki tim.
Vjerovala je da će joj njezinih osamdeset suradnika pomoći u pobjedi nad četiri muška protukandidata, ali u drugi su krug otišli Denis Hrestak i Gordan Maras, dok je Kolarić bila na trećem mjestu po broju glasova pa je svojim protukandidatima čestitala na uspjehu.
- Danas smo izgubili, ali stvorili smo program i tim koji može povući SDP Zagreba naprijed - napisala je nakon izbora Aleksandra Kolarić kojoj je uspjeh glavni pokretač u životu.
- U svemu želim biti uspješna bez obzira je li to kuhanje ili pečenje kolača, vrtlarenje, vođenje privatne tvrtke, šivanje ili politika. Uvijek dajem sve od sebe jer ne znam raditi polovično, a još u djetinjstvu od roditelja sam naučila da marljivost, trud i upornost daju rezultate - kaže 51-godišnja komunikologinja i magistrica znanosti koja se nakon studija povijesti i francuskog na Filozofskom fakultetu zaposlila kao asistentica u Zavodu za povijest HAZU-a. U javnosti je postala poznata 2000. kao glasnogovornica Vlade premijera Ivice Račana, u doba kada je SDP bio najjača stranka.
Jutra joj počinju ptičjim koncertom oko njezina stana u Šestinama, a kad na terasi ispija prvu kavu s nevjenčanim suprugom Zoranom Jokanovićem (49), pogled joj seže do Podsljemena i zapadnog dijela grada. Njezini najbliži - majka Ljiljana, mlađa sestra Alice i životni partner Zoran - najradije bi da se njihova Sani, kako je odmila zovu, okani politike i usredotoči na svoj privatni biznis jer je već sedam godina vlasnica tvrtke Quadrans, za odnose s javnošću, marketinške i krizne komunikacije. Osnovala ju je nakon što je cijelo desetljeće bila regionalna direktorica marketinga i komunikacija u hrvatskoj podružnici globalne konzultantske kuće Deloitte. Svojim najdražima uzvraća da ima dovoljno energije za dva posla i da u politici istinski uživa - premda je 2013. bila izbačena iz SDP-a zbog verbalnog delikta te doživjela uvrede i blaćenja.
U to je uvjerila i svoga Zorana, nekadašnjeg pirotehničara iz Siska, koji je u njezinoj tvrtki zadužen za digitalni marketing. Upoznali su ih zajednički prijatelji prije sedam godina, nekako u vrijeme kada se preselila u stan u Šestinama i pokrenula vlastiti posao. Bio je to za Aleksandru Kolarić jedan od najvažnijih trenutaka u životu, uz onaj kad je 1990. diplomirala na Filozofskom fakultetu.
- On je moja stabilnost i moja snaga, poput stijene je. Ja sam jaka i dosljedna, ali Zoran jer neustrašiv. Jako je smiren, za razliku od mene koja sam povremeno brzopleta. Imamo puno toga zajedničkog: obožavamo putovati, volimo more i uživamo u hrani. Kad se vozimo po Hrvatskoj, često mi pokazuje mjesta koja je punih petnaest godina čistio od mina - priča Aleks, kako je zovu prijatelji i kolege, kojoj se prava ljubav dogodila u zrelim godinama.
Aleksandra s partnerom Zoranom na Grossglockneru u Austriji
Zoran je promijenio njezin, a ona njegov život. On se zbog ljubavi preselio iz Siska u Zagreb, a kad je bio na terenu u minskom polju, strepila bi sve dok joj se na kraju radnog dana ne bi javio... Nakon šest mjeseci zajedničkog života ostavio je opasan posao i pridružio se Aleksandri u tvrtki gdje kao komunikacijska konzultantica radi i njezina sedam godina mlađa sestra Alice, nekadašnja novinarka Jutarnjeg lista. Za sestrinu djecu - desetogodišnjeg Lovru i dvije godine mlađu Luciju - kaže da su joj najveća sreća.
- Lucija je ista ja, u svemu mora biti najbolja. Odlikašica je i vrlo odgovorna, ali i velika zabavljačica. Lovro je, pak, sportski tip i igra košarku. Puno mi znače i ispunjavaju me ljubavlju. Često se viđamo, zajedno kuhamo, s Lovrom sadim začinsko bilje na terasi, skupa ljetujemo i idemo na skijanje - priča Aleksandra Kolarić koja je odrasla u liječničkoj obitelji: njezin otac, prof. dr. sc. Krsto Kolarić, bio je svjetski poznati onkolog, jedan od osnivača Instituta za tumore i profesor na Medicinskom fakultetu, a majka, doc. dr. sc. Ljiljana Audy-Kolarić, vodila je odjel anesteziologije u dječjoj bolnici u Klaićevoj. Aleksandra je srednja sestra u obitelji: od nje petnaest godina starija Ruth Allegretti (iz očeva prvog braka), radila je u marketingu i ima dvojicu odraslih sinova, a najmlađa Alice je bila obiteljska mezimica.
- Tata je imao veliku ulogu u mome životu i uvijek sam imala njegovu podršku. Bio je vrlo siguran u sebe, izuzetno uspješan liječnik, ali i posvećen obitelji, iznimno ponosan na svoje kćeri i svaki naš uspjeh. Pamtim, kad bih došla iz škole s peticom, znao bi mi reći: “Sani, ti si najbolja, nitko nije bolji od tebe!” Od mame sam naslijedila borbenost i upornost, a sigurnost od tate koji je u svakom trenutku čvrsto stajao iza mene. Mama i tata doma su razgovarali o pacijentima i bolestima, i to je presudilo. Nisam htjela biti liječnica jer je za mene u tom zanimanju previše ljudske nesreće i patnje. Odabrala sam Filozofski fakultet. Povijest sam zavoljela zahvaljujući svojoj profesorici Asji Kokić u Klasičnoj gimnaziji, a francuski sam učila od prvog osnovne - priča Aleksandra koja je sa svojim ocem, prateći ga na kongrese, do 1991. proputovala skoro cijelu Aziju. Njegova smrt sa 67 godina, kad je njoj bilo 29, najveća joj je trauma. Na zidu u svom dnevnom boravku čuva najdražu fotografiju s ocem, na kojoj je kao trogodišnjakinju uči voziti bicikl. Ima na njoj mnogo simbolike, kaže, jer naučio ju je puno više - da postane samostalna i dosljedna dok kroči kroz život.
Na desnoj ruci nosi muški prsten s dijamantima (koji je dala smanjiti), nasljeđe od pradjeda Đure Kolarića iz Koprivnice. Roditelji Aleksandrina oca imali su manufakturu šešira, koja je propala tijekom velike ekonomske krize i taj je prsten jedna od rijetkih dragocjenosti koju su početkom 30-ih donijeli u Zagreb. Majčina obitelj Audy je češko-njemačkog podrijetla i već četiri generacije su Zagrepčani. Jedna od vodećih stručnjakinja za odnose s javnošću ima 26 godina radnog staža, od toga 16 u poduzetništvu. Nekadašnji premijer Ivica Račan zvao ju je “gonič robova” jer ga je požurivala u donošenju svakodnevnih odluka, a Ivo Sanader je 1997. minirao njezino primanje u Ministarstvo vanjskih poslova gdje je bio zamjenik ministra. Iako govori tri svjetska jezika, minus joj je bio to što, prema Sanaderovim riječima, nije bila dovoljno - ponizna. Iako djeluje neustrašivo, ima dvije fobije: strah od zmija i zubara. Ali zato je klapska pjesma za nju pravi melem. Nedavno su je na terasi ispred hotela u Sutivanu na Braču prepoznali članovi klape i samo za nju otpjevali tri pjesme u kojima je uživala.