140220., zagreb,hnk.
Marija Drazancic.
foto: livio andrijic
Livio Andrijić
140220., zagreb,hnk.
Marija Drazancic.
foto: livio andrijic
Livio Andrijić

Hit posao

Upoznali smo šaptačicu opere koja ima istančan sluh, no priznaje: 'U operi ima te drame i strasti koje ima i u narodnjacima'

  • 06.03.2020. u 15:30

  • Autor:
    • Maja Ćurić

Čuli smo tijekom godina za svakakve šaptače, ali moramo priznati da nas je oduševilo zanimanje jedne šarmantne Zagrepčanke koja posao šaptačice u Operi s ljubavlju radi već 12 godina. U razgovoru s njom otkrili smo kako se zbog pjevanja odrekla i arheologije i diplomacije, a zbog te odluke nikad nije požalila...

Njezin posao izaziva toliko zanimanja da joj gotovo svaki razgovor, kada se s nekim upoznaje, najviše zaglavi upravo na toj temi. Nedavno joj je tako došao majstor nešto popraviti u kući, a na kraju ju je ispitivao detalje oko zanimanja i pokušao shvatiti što zapravo radi. I mi smo tako reagirali čuvši za karizmatičnu Mariju Dražančić koja u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu radi na mjestu šaptačice u Operi. Odmah smo znali da je to priča i za portal, jer to zanimanje, osim što je većini ljudi nepoznanica, mistično je i daleko kao i posao tajnog agenta.


Arheologija joj nije bila suđena

Kad smo upoznali Mariju, odmah smo poželjeli znati njezin put, kako je došla do posla koje izaziva veliko zanimanje...

"Tijekom pohađanja klasične gimnazije išla sam paralelno u srednju glazbenu školu nakon čega je došlo vrijeme za upis na fakultet i upisala sam arheologiju. Prilikom odlučivanja za studij mama mi je sugerirala da pokušam upisati i pravo, kao to je ipak sigurno. Na kraju sam položila prijemni i na arheologiji i na pravu i neko vrijeme sam gurala paralelno oba studija. Naravno i dalje sam nastavila ići u glazbenu školu. Kasnije sam ipak odustala od prava i diplomirala arheologiju, ali pjevanje je ostalo moja najveća ljubav.", priča nam Marija koju je sudbina dovela do kazališta.

140220., zagreb,hnk.
Marija Drazancic.
foto: livio andrijic
Livio Andrijić

"Nakon završenog fakulteta volontirala sam u HNK-u, gdje me ipak nisu mogli zaposliti, ali za mene je to bilo to. Već sam se zaljubila u kazalište. Kad sam došla na pozornicu osjećala sam se kao doma. Onda je izašao oglas u Ministarstvu vanjskih poslova i tamo sam odradila 16 mjeseci kao vježbenica i nakon toga još godinu dana kao desk za Poljsku. Dobila sam stipendiju za europske studije u Brightonu, ali sam se na tome zahvalila jer bih nakon godinu dana u Velikoj Britaniji imala obvezu raditi u Ministarstvu još tri godine. Eventualno sam se nadala ostati u službi za kulturu, ali to nije bilo moguće. Vjerojatno i bolje, jer se nisam pronašla u tome da radim od 8 do 16 h, tako sam počela kopniti. Onda se otvorilo mjesto šaptača u Operi jer je jedna gospođa šaptačica odlazila u mirovinu i sve se napokon poklopilo: mene su znali od prije, tražila se visoka stručna sprema, poznavanje dva jezika i završena minimalno srednja glazbena škola, prijavila sam se i primili su me. I eto, od tada je prošlo dvanaest godina", kaže nasmijana Marija čija svestranost joj je donijela privilegiju da poznaje ljude iz raznih područja, što prava, arheologije, diplomacije i posebice glazbe.

Uvijek je, kaže, slušala srce, iako je bilo neodobravanja.

 

Njezin otac bio je liječnik i profesor na Medicinskom fakultetu i više ju je vidio na fakultetu nego u umjetnosti, no od mame je, smatra, naslijedila tu sklonost prema umjetnosti i ona joj je uvijek bila velika podrška u životu.

"Zahvaljujući njoj krenula sam u glazbenu školu na klavir i bavila se solo pjevanjem. Ona je najviše navijala da ostanem u tome što volim, ali isto tako ju je brinulo hoću li imati dovoljno sredstava za život.", priča nam Marija koja je već naviknuta na način kako drugi reagiraju na njezinu profesiju. "Svi su zapravo oduševljeni. To ljudima djeluje toliko romantično i mistično jer nitko ne zna nikoga tko to radi. Govorim, naravno, o ljudima izvan kazališta. Uvijek me rado ispituju o tome.", kaže Marija koja je još u osnovnoj školi vježbala 'šaputanje' jer je voljela pomoći nekome kad je blokirao pred razredom.


To je njezina misija...

"Vjerujem da je mojim pjevačima super činjenica da sam se bavila pjevanjem, jer s njima u potpunosti suosjećam. Od trenutka kad izađu na pozornicu s njima sve intenzivno proživljavam, pogotovo ako znam da im je nešto teško i da imaju neke svoje probleme. Dišem s njima od početka do kraja predstave.", dodala je Marija koja nam je objasnila proceduru uvježbavanja.

U kazalištu prvo pjevači usavršavaju svoje uloge s pijanistom i dirigentom, a zatim dolazi vrijeme režijskih proba. Tijekom njih ona je pjevačima važna, jer uz naučenu ulogu moraju se koncentrirati na sve što zahtijeva režiser predstave pa ne mogu toliko misliti na tekst.

140220., zagreb,hnk.
Marija Drazancic.
foto: livio andrijic
Livio Andrijić
 

"Dajem im prvu ili prve dvije riječi od fraze koje slijedi. To mora biti točno na određenu dobu. Nekad se dogodi da me samo pogledaju i moram reagirati. Probe uobičajeno traju otprilike četiri - šest tjedana. Zna se dogoditi da se ima manje vremena pa to postaje vrlo stresno za sve. Ako se dogodi da neki nisu stigli pripremiti ulogu bacam im puno više teksta. Neki me zamole da im uopće ne šapćem jer im to smeta.", priča nam Marija koja je svjesna da je svima važna - nikoga ne ugrožava, a svima treba.

Note uvijek ima pred sobom i priča nam kako sve pjeva s njima u sebi, a najviše ju iz takta zna izbaciti zbor s obzirom na to da ih ima mnogo pa često pričaju toliko da ju ometaju u radu.

 

Njezina glavna karakteristika je da se nije nikada bojala promjena i da je furala uvijek svoj film - a pjevanje joj je, od svih drugih stvari, bila jedina i prava ljubav.


Talent nije sve

"Pjevanje je isto kao kad si profesionalni sportaš. Svakodnevno trebaš vježbati. Jako je to individualno, znala sam pjevače koji su znali vježbati više sati, a znam neke kojima je dovoljno sat vremena. Sve ovisi i o generalnom psihofizičkom sklopu. Moje današnje rezimiranje je da moraš imati narav koja to može podnijeti. Psihički moraš biti jak, a s druge strane pozitivac. Imati dobre profesore i malo sreće u životu.", kad smo kod sreće nedavno je doživjela nešto što ju je razveselilo. Jedna mlada žena koja ima 35 godina dobila je priliku debitirati u našem kazalištu. "Ona pjeva odlično. Pružila joj se prilika da pjeva glavnu i zahtjevnu ulogu što je ogroman zalogaj i ja joj se stvarno divim.", dodaje Marija koja posebno naglašava da talent nije sve, a otkriva nam sluša li možda narodnjake?

140220., zagreb,hnk.
Marija Drazancic.
foto: livio andrijic
Livio Andrijić

"Ne slušam narodnjake. Možda bih se bolje u životu zabavljala da ih slušam, ha ha... Jedino da odem s čepićima u ušima.", a onda dodaje da ima neke daleke sličnosti između opere i narodnjaka. "U operi ima drame i strasti koje ima i u narodnjacima, tako da bi se oni koji slušaju narodnjake možda ugodno iznenadili. Opera je jedna zahtjevna forma i klasika općenito. Moj doživljaj je da što ju više slušaš to ti je bolja jer navikavaš uho, a i dublje ulaziš u djelo te otkrivaš mnoge slojeve koji nisu čujni na prvu.", zaključuje šaptačica koja rado upoznaje pjevače iz cijelog svijeta i sluša njihove životne priče. Tri godine pjevala je u nagrađivanoj ženskoj klapi Armorin, a sada pjeva u Akademskom zboru Vladimir Prelog... Je li ikad priželjkivala inozemnu karijeru i život izvan Hrvatske...

"Dugo vremena sam maštala o Italiji, ali shvatila sam da sam došla u godine kad osjećam da sam ovdje pustila korijenje. Prije sam silno željela ići van. Možda bih otišla van Hrvatske kad bi to poželio i moj partner, ali sama ne bih išla", zaključuje Marija koja je kad je došla raditi u kazalište imala veliko strahopoštovanje prema kazalištu jer je njeno mišljenje da radi u hramu umjetnosti.

"Nekad me ljuti kad vidim kako se ljudi ponašaju bez poštovanja prema kazalištu. Meni se to ne sviđa, ali ja sam valjda iz nekog prijašnjeg svijeta...", zaključuje.