Ono što se nije usudila poduzeti dok je bila zdrava, varaždinska magistra informatike Kristina Šaško (30) ohrabrila se tek kad se razboljela. Dok je odlazila na kemoterapije zbog Hodgkinova limfoma, u proces liječenja je uključila vlastitu, ali slatku terapiju - pečenje kolača u kojima je čokolada važan sastojak. Motivaciju je pronašla i u svojem blogu Pinch of Amour, na kojem je dosad objavila stotinjak recepata, a u kreiranju scena za fotografiranje slastica pomaže joj suprug Matija (31), također informatičar. Uz njegovu je potporu prebrodila najteža razdoblja, što ih je još više povezalo i učvrstilo njihov brak.
Limfom joj je otkriven prošlo ljeto, šest mjeseci nakon što je promijenila posao i počela raditi kao produkt menadžerica u jednoj zagrebačkoj IT tvrtki. Sa suprugom se iz Novog Golubovca preselila u vlastiti stan u Varaždinu, bili su tada tri godine u braku i imali mnogo planova, a potom joj se svijet počeo urušavati.
- Cijelo proljeće osjećala sam umor. Noćne zimice i blago povišene temperature rješavala sam tabletama i ujutro normalno putovala na posao u Zagreb. Liječnici su simptome pripisivali stresu, a kad dva tjedna nisam prestajala kašljati i bolio me vrat, na rendgenu je uočena sjena na plućima. Pulmolog u bolnici u Klenovniku zaključio je da imam bronhitis, ali kako antibiotici nisu djelovali i bila sam sve slabija, posumnjalo se na tumor. Hitno su me poslali na CT pluća, koji je pokazao da imam limfom. Rasplakala sam se kad sam čula dijagnozu. Mjesec dana prije toga bila sam na sprovodu susjeda koji je umro od limfoma i tumor je za mene bio jednak smrtnoj presudi. Tisuće pitanja rojilo mi se u glavi, koliko mjeseci mi je ostalo, kako će se moja obitelj s time suočiti, kako će moj muž sve to podnijeti... On me cijelo vrijeme tješio, a i njegov pogled mi je govorio: “Znam da ćeš biti dobro” - govori Kristina.
Novi šok je uslijedio, kaže, nakon konačne dijagnoze da je njezin limfom zapravo u zadnjem, četvrtom stadiju. Kao za slamku spasa uhvatila se za liječnikove riječi - da u svemu tome ima “sreće” jer je njezin tumor izlječiv. Uslijedilo je šest ciklusa agresivnih kemoterapija na zagrebačkom Rebru, kamo ju je vozio suprug. Odlučila je ne sažalijevati se, nego najbolje što može iskoristiti vrijeme koje je pred njom i - pobijediti bolest. Svi oko nje iskazivali su joj ljubav, ugađali joj, između kemoterapija odlazila je u grad družiti se s prijateljicama, nastojala je razmišljati o lijepim stvarima, za proslavu 30. rođendana u ožujku naručila je dugu srebrnu haljinu...
Bilo je, doduše, dana kad nije mogla ustati iz kreveta, čak ni čitati, gledati TV i javljati se na telefon. Kad joj je počela ispadati kosa, obrijala je glavu, no periku je nosila samo kad bi posjećivala svoju 85-godišnju baku Anku u Druškovcu, kojoj su zatajili Kristininu bolest. Onako ćelava, bez trepavica i obrva pogledala bi se u zrcalo i govorila: “Dobro jutro, ljepotice!” Naučena uvijek biti u pokretu, željela je raditi nešto korisno i skratiti si vrijeme između kemoterapija. Od djetinjstva je bila vješta u pečenju kolača, a prvu tortu, dobošicu, ispekla je s osam godina. Prijatelji su je često nagovarali da počne pisati blog, a ona se izgovarala da za to treba mnogo vremena - no iza te isprike krila se, priznaje, njezina nesigurnost.
Prije šest mjeseci napokon ga je pokrenula i s još više žara nastavila peći kolače, čiji je bitni sastojak - mrva ljubavi. Svakog petka počela je kod sebe okupljati prijatelje kako bi svi zajedno uživali u degustiranju slastica. Kristinini najnoviji nalazi pokazuju da je bolest u kompletnoj remisiji - što je proslavila tortom ferrero rocher - ali treba proteći barem pet godina kako bi mogla reći da je izliječena. Da treba uvijek misliti pozitivno, govorila je nedavno na konferenciji ICT Supergirls u Zagrebu, kad je vlastitim primjerom pokazala da ništa nije nemoguće. Sve se može, kaže, ostvariti, samo treba imati želju, pokrenuti se i uložiti prstohvat ljubavi.
