Kad se Višnja Pandur, kći imućnog gastarbajtera, početkom osamdesetih udavala za Zdravka Peveca, radišnog strojarskog tehničara iz dobrostojeće obitelji, mladoženja je njezinom ocu morao obećati da mu kći jedinica neće obrađivati zemlju. No život se grubo poigrao s nekoć moćnim poduzetničkim parom, koji se nakon poslovnog kraha svojih trgovačkih centara i gubitka vlastite tvrtke morao okrenuti upravo poljoprivredi. Danas žive na imanju Višnjinih roditelja u Donjim Mostima, bilogorskom selu petnaestak kilometara udaljenom od Bjelovara, obrađuju vrt i vinograde, brinu se o voćnjaku i životinjama... Posljednjih je dana u njihovu domu sve u znaku višnje. Sa šest stabala u dvorištu nabrali su sto kilograma višanja, prešanjem su od njih dobili bistri sok kojim ujutro nazdrave novom danu, a samo manji dio spremili su u zamrzivač za savijaču. Dok je njihovo poslovno carstvo bilo na vrhuncu, a oni se ubrajali među najbogatije osobe u Hrvatskoj, Višnja Pevec (56) započela je i glazbenu karijeru. Svoj CD “Neubrane ruže” dijelila je poslovnim partnerima i prijateljima, u duetu sa Zvonkom Bohemom pjevala je “Ti si sve što meni treba”, a onda je nestala s estrade. Pjevušila bi tek u svom domu, u društvu ili na sajmovima kad bi u prolazu začula harmoniku i tamburicu. No nakon devet godina šutnje, u život ju je vratila - crna višnja. Ponuda Karlovačkog piva da snimi pjesmu “Crna Višnja” te spot i TV reklamu za novo crno pivo s okusom višnje, u prvi mah ju je zatekla. Ipak, suprug Zdravko (63) nagovorio ju je da pristane i kad je nakon duge stanke stala pred mikrofon, uopće nije osjećala tremu. Suprugova potpora - koju je tijekom 36 zajedničkih godina osjetila već toliko puta - puno joj je značila, kao i pohvale sinova Danijela (34) i četiri godine mlađeg Davorina. - Višnja nas je ponovno dignula u nebesa. Vedra je, puna elana i ništa je ne može slomiti. Sve radi s voljom, kao i kad smo imali naše poslovno carstvo - sretan je Zdravko Pevec kojeg optimizam nije napuštao ni kad im je bilo najteže.
Nastojao je supruzi ispunjavati svaku želju i sudjelovati u njezinim malim radostima, pa kad se prije šest godina intenzivnije posvetila slikarstvu i pohađala tečaj kod Zorana Homena u Bjelovaru, kupio joj je štafelaj, nabavio slikarska platna i uljane boje. Prostor u prizemlju kuće, gdje se nekoć znalo okupiti i 70-ak gostiju, pretvoren je u galeriju s njezinim pejzažima koje sada mogu razgledati samo rijetki im preostali prijatelji. Prvi poticaj da ne zanemari taj svoj dar dobila je još 80-ih godina od slavnog slikara-naivca Josipa Generalića kad je pohvalio njezine radove savjetujući joj da se - primi slikanja. Ali godinama je imala prečeg posla. Trebalo je preživjeti poslovni brodolom kad se potkraj 2009. njihova firma “nasukala”. Bili su tada vlasnici osamnaest prodajnih centara, šest tvrtki u Hrvatskoj i pet u regiji, te imali 4000 zaposlenih. Nakon stečaja sve su izgubili, u novčaniku nekoć punom kreditnih kartica odjednom nije preostala niti jedna. Ostali su i bez hotela Picok s četiri zvjezice u Đurđevcu, u kojem su uredili etno-zbirku... Šest i pol mjeseci proveli su u pritvoru, a nakon izlaska na slobodu u početku su im pomagali njezini roditelji koji su godinama radili u Njemačkoj.
- Važno je bilo izdržati i ostati normalan. Sve što se sručilo na nas, nije nas uništilo nego je muža i mene još više zbližilo, a što je najvažnije - obitelj je ostala na okupu. Stariji sin, koji je magistrirao ekonomiju u Milanu, radio je tada u Singapuru, ali vratio se kući, a mlađi je još studirao. Sinovi su bili u šoku zbog toga što nam se desilo, ali nisu otišli iz zemlje nego su ostali uz nas, i danas obojica imaju svoje tvrtke. Muž i ja nastavili smo živjeti na imanju mojih roditelja. Najviše su nas razočarali “prijatelji” koji su nas zapravo iskorištavali, a oni koji nisu imali gotovo nikakve koristi od nas, bili su i ostali naša podrška - govori Višnja Pevec o danima kojih se nerado prisjeća, ali zaboraviti ih ne može. Za Božić i Uskrs u domu Pevecovih okupila bi se samo obitelj. Velebna godišnja slavlja, na koja bi na Zdravkovo imanje u Srednjim Mostima došlo oko tisuću poslovnih partnera i prijatelja - a na ražnju se okretao vol - prestala su s gubitkom tvrtke.
I njihovi suseljani u Mostima, naselju s 80-ak domaćinstava, bili su u nevjerici i nije im bilo jasno što se događa. Premda se Zdravko nikad nije previše udaljavao od ljudi i kraja iz kojeg je potekao, jedan njegov kolega rekao je da je dobro što im se ovo desilo jer “napokon ima vremena s domaćima popiti piće”. Kad se donekle oporavio od prvotnog šoka i prvi put otišao u Zagreb, prošla je pokraj njega kolona crnih automobila sa zatamnjenim staklima, netko je otvorio prozor i doviknuo mu: “Pevec, drž’ se!” Shvatio je tada, kaže, da ga neki iz državnog vrha nisu otpisali. - Nismo mogli čekati skrštenih ruku i ponovno smo se primili posla. Oboje potječemo iz imućnih obitelji, ali nismo gotovani i odmalena smo naučeni raditi. Postali smo opet poljoprivrednici - na našoj zemlji uzgajali smo kukuruz, uljanu i šećernu repicu te industrijsku konoplju za koju smo dobili dozvolu. Obrađivali smo i naše vinograde te proizveli vrhunska vina syrah i chardonnay. No, nakon nekoliko godina odučili smo opet krenuti u poduzetništvo: rasprodali smo svu mehanizaciju, jedan vinograd kupio je poduzetnik iz Kine, i prije tri godine novac smo uložili u novi posao, u tvrtku Pevec oprema našeg mlađeg sina, koja ima osmero zaposlenih - veli Zdravko Pevec, prokurist u sinovoj tvrtki koja se bavi prodajom opreme za trgovačke centre, dok je Višnja komercijalistica i ne dopušta da joj se itko miješa u račune.
Kažu da su ponovno na početku: kao što su 1990. imali prvi ured u garaži u obiteljskoj kući u Bjelovaru, sad su zajedno opet u osam kvadrata, ali u dnevnom boravku u kući u Donjim Mostima. Na Višnjinu radnom stolu obiteljska je fotografija sa sinovima, a na Zdravkovu Višnjine fotografije iz djetinjstva i mladosti. Odrasli su u susjednim selima, udaljenima tek kilometar. Zdravkovi roditelji su u Srednjim Mostima imali veliku farmu, njegov otac je prodao osam bikova kako bi prije 59 godina kupio BMW 250 iako u selu još nije bilo ceste. Zdravko je sa šesnaest godina vozio BMW-ov motocikl, a kad se vratio iz vojske doma ga je čekao novi stojadin. Višnja je jedinica, a njezini roditelji, Marija i Vjekoslav Pandur, otišli su na rad u Njemačku - otac je bio monter centralnog grijanja, a majka je radila u kuhinji u jednom sanatoriju - da bi kupili traktor. Gastarbajterstvo se produljilo na deset godina, nadogradili su katnicu na djedovini u Donjim Mostima te kupili kuću u centru Bjelovara u kojoj danas žive.
Nakon što ih je desetogodišnja Višnja za školskih praznika posjetila u Schömbergu u Schwarzwaldu, ostala je s njima i krenula u četvrti razred iako nije znala njemački. Svladala ga je do polugodišta, a deveti je razred, koliko ondje traje osnovna škola, završila kao jedna od najboljih učenica. Roditelji su željeli da se vrati doma kako u Njemačkoj ne bi ostala strankinja, i u Bjelovaru se upisala u ekonomsku školu. Oko nje je tada počeo oblijetati 22-godišnji Zdravko, strojarski tehničar zaposlen u Tvornici traktora Tomo Vinković: dovezao bi se na motociklu do mosta pred njezinom kućom pod izlikom da slušaju ploče Elvisa Presleyja i pop-grupe Boney M. koje su joj slali roditelji. Vjenčali su se nakon što je završila srednju školu i sve dok nisu krenuli u vlastiti biznis, Višnja je radila kao referentica za izvoz u Bjelovarskom vrtu, koji se bavio proizvodnjom cvijeća i povrća, a doma je pak - obrađivala zemlju. Danas ima vrt i cvjetnjak u Donjim Mostima, sama kosi travu i brine se o životinjama. Među trinaest ovaca njezine su ljubimice Nera i Božana koje je othranila na bočicu nakon što ih je majka odbacila, a u prirodi boravi i stado jelena lopatara s košutama te njihova mladunčad. Drugi dom Pevecovih je u Zadru, u kojem su još 1995. kupili kuću. Ondje je registrirana i tvrtka Pevec oprema, a njezina najdraža plaža Punta Bajlo u Arbanasima čest joj je motiv na slikama. Na nagovor sinova počela je pisati knjigu o svom životu. No, to je trenutačno u drugom planu jer sad uživa u pjevanju, pozivima na nastupe i povratku na estradnu scenu, a osjeća se kao - feniks.
