Livio Andrijić
Livio Andrijić

fotografija kao terapija

Zagrebački fotograf Denis Butorac: 'Tata je uvijek govorio da je svaki kreativan posao - krivi posao, a sad mi pomaže u svemu'

  • 16.11.2019. u 11:00

  • Autor:
    • Mia Musulin

Upravo su sjećanja iz adolescentskog doba – želja da se ošiša na irokezu za 18. rođendan, pravljenje goblena koje ga je davno naučila baka, očeve čahure metaka i fotografije iz rata, koje Denis simbolično okreće naopako – dio njegove izložbe "Poslanica", ujedno i diplomskog rada, koja se u Galeriji f8 može obići do 23. studenog.

Zagrebački fotograf Denis Butorac (27) rodom iz malog mjesta Ilača pokraj Vukovara, tijekom studija na Akademiji dramskih umjetnosti za gotovu svaku svoju izložbu koristio je motive obitelji, ali i rodne Slavonije, koja u njemu cijeli život budi osjećaj nepripadnosti, prvenstveno zbog očevog odgoja koji mu je nalagao da je svaki kreativan posao - krivi posao.

Što se sve može vidjeti na vašoj izložbi "Poslanica" koja je osvojila Nagradu Marina Viculin, fotografske udruge Organ Vida?

- Izložba "Poslanica" kulminacija je svih mojih radova tijekom pet godina studija na Akademiji i s njom simbolički završavam studentsko razdoblje. Želio sam pomaknuti granicu teme koja me umjetnički okupira, a to je obitelj, ujedno sam u njoj više nego ikad ogolio sebe. Zbog te sam se izložbe prisjećao nekih situacija i događaja koji su me obilježili, a najviše se tiču mog odnosa s ocem, koji nikada nije htio prihvatiti da mu se sin želi baviti nečim kreativnim. Sve te situacije mog odrastanja ponovno sam oživio, a izložba se može podijeliti u dva dijela. Na gornjem katu je onaj asocijativni, gdje su  izložene očeve čahure od metka koje čuva još iz Domovinskog rata, neke ratne fotografije koje okrećem naopako kako bi ih prikazao samo kao objekt u službi fotografije, bez nekog dubljeg značaja za mene. Tu je i naslovna fotografija izložbe, na kojoj sam ja, a preko lica mi je maska, napravljena kao goblen odnosno ukrasni vez koji sam izradio. I za njega me vežu sjećanja na najranije djetinjstvo, kad sam gledao kako baka stalno radi ukrasne jastučiće i vezove, ali se ja u tome nisam smio okušati jer je neko uvriježeno mišljenje bilo da je to ženski hobi. Na stubištu, koje simbolizira penjanje u nesvjesno, prikazan je proces nastajanja goblena u obliku malih krugova s detaljima konca u boji. U donjem su dijelu galerije rekreirani performansi – šišanje, bušenje uha, tetoviranje. Tri su autoportreta na kojima se šišam na irokezu, a pokraj njih je i dnevnik koji sam dobio sa svoj 18. rođendan. Prelazak u svijet odraslih htio sam obilježiti simbolički, nekakvom vrstom bunta, šišanjem na irokezu, što je otac prvo odobrio, ali nakon samog rođendana kad sam se i ošišao, tražio me da odmah napravim klasičnu mušku frizuru. Jer dok sam pod njegovim krovom, radit ću kako on kaže. Cijelu tu dramu oko šišanja zapisao sam u dnevnik koji je također dio izložbe i cijeli je ispisan, ali nije mi dugo trajao, svega par dana - toliko sam dakle bio bijesan. Otac ne zna da se izložba održava niti što će sve na njoj biti predstavljeno, a naziv Poslanica je ustvari javno, otvoreno pismo upućeno upravo njemu.

Livio Andrijić
 

Kako je ustvari započela vaša priča s fotografijom?

- U vrtiću sam mislio da ću biti slikar, a krajem osnovne škole počeo me zanimati grafički dizajn, od kojeg me odgovorio otac jer mi nije dopuštao da pohađam Primijenjenu školu, već sam morao u Tehničku. On je, znate, htio da radim neki “konkretni posao”, a potajno se nadao da ću u policajce, baš kao i on. U srednjoj školi sam doma došao s digitalnim fotoaparatom, međutim, on nikoga nije zanimao, osim naravno mene. Negdje sa 16 godina počeo sam sve intenzivnije fotografirati i objavljivati fotografije po portalima, a prvi veći pomak sa starta bila je moja izložba u predvorju vinkovačkog HNK. Dugo sam tražio prostor gdje bih mogao postaviti par svojih radova, oni su mi izašli u susret, čak je i općina dala neki novac. Tu su bile izložene dosta mračne fotografije, iz razdoblja depresije koja me u to vrijeme obuzimala, motivi su mi bili maske i horor filmovi, čak sam jednu prijateljicu fotografirao kao Samaru iz popularnog “Kruga”. Najveću pozornost svim posjetiteljima zaokupio je moj autoportret, s trakama po licu, koje su zapravo sjene od zavjese. Nastao je kao današnji selfie, a tu sam fotografiju nazvao Zebra. Knjiga utisaka s te izložbe može se vidjeti na izložbi „Poslanica“ - u jednom komentaru netko mi je čak napisao da mi svim srcem želi da upišem Akademiju.

Livio Andrijić
 

Kako ste, unatoč pritisku roditelja, ipak na kraju upisali Akademiju?

- Znao sam da ću to napraviti unatoč svemu već pri upisu srednje škole - rekao sam da je to bio posljednji put da netko odlučuje čime ću se baviti - a bio sam posve siguran da to mora biti fotografija. Nisam upisao Akademiju iz prvog pokušaja pa sam te 2011. upisao Fotosofiju – seminar za naprednu fotografiju u trajanju od tjedan dana, gdje sam upoznao prekrasne mlade ljude s kojima sam i danas u kontaktu. Tamo sam naučio što to znači surađivati s ljudima, raditi stvari u zadanom roku – bio je to kao neki maturalac iz kojeg sam izvukao najbolje i nakon kojeg sam imao bogat portfolio za upis na Akademiju.

Kako je izgledala vaša prva značajnija izložba?

- Kao prijelomni trenutak na samim počecima uzimam zadatak koji smo dobili na drugoj godini preddiplomskog studija, 2015. godine, a tema je bila - obiteljska fotografija. Nisam na početku znao kako to odraditi i onda sam se sjetio da bi mi moja tri mlađa brata Patrik, Mihael i Toni, tada još u pubertetu, mogli biti odlični modeli. Prva ideja je bila da fotografiram samo njihove portrete, međutim, kako ih je u tom razdoblju pubertet valjda najviše „ pucao“ nisam ih mogao nikako nagovoriti da mirno stoje dok ja sve ne obavim. Došla mi je onda jedna zamisao – pa snimit ću ih u svom tom nemiru. Na kraju je nastala serija zaista fotografija na kojim se oni vrpolje, vrte očima, gledaju u stranu... Njihova nezainteresiranost urodila je plodom! Namjerno sam odugovlačio pa sam ih čak doveo i do suza. Ta izložba naziva „Tri moja brata“ poslije me dosta umjetnički usmjerila i počela mi sve češće nametati obitelj kao inspiraciju.

Što je nakon toga uslijedilo?

- Sljedeća veća izložba dogodila se na prvoj godini diplomskog studija, a zadatak je bio snimiti mamu. Nisam je htio prikazati kao ženu koja obavlja kućanske poslove, a srećom, sjetio sam se situacije kad me jedno ljeto pitala da joj pomognem ofarbati kosu jer je sijede dobila kasno i nikad to prije nije radila. Htjela je da je ofarbam u dvorištu, što je vrlo brzo nakon toga postala neka naša zajednička aktivnost – sad svaki put kad dođem kući iz Zagreba to radimo. Shvatio sam da to jednostavno moram zabilježiti. Ali nikako moment u kojem je već ofarbana i sređena, već taj proces, gdje na glavi drži tu boju i čeka da se primi. Prvo se na to nije dala nagovoriti pa sam morao svašta izmišljati, da namještam rasvjetu, da još nisam počeo i slično, na kraju sam samo jednu fotografiju koristio za rad, a bila je genijalna – mama u punom svom sjaju kako umire od smijeha s tom bojom na glavi. 

Kada je prvi put na red došao tata – osoba koja te u umjetnosti nije podržavala?

- Tatu nikad nisam posebno portretirao, ali on je snažno utjecao na moje dvije izložbe – „Homesick“ i ovu aktualno, „Poslanica“. Krajem prve godine diplomskog studija morali smo napraviti rad koji će se izložiti u galeriji Studentskog centra, a ja sam napravio izložbu „Homesick“ za koju je ideja postojala tri godine prije. U toj sam izložbi htio prikazati osjećaj nepripadanja koje me uvijek obuzimao u mojoj rodnoj Slavoniji. Na simboličan sam se način odlučio prikazati svinjokolje, ja to zovem tradicijski ritual muškosti. Nikad mi nije bio blizak, dapače, sve mi se vezano uz njega gadilo, ali odlučio sam se s tim suočiti. To je, ustvari, i jedini način da ja sudjelujem je svinjokolju – kroz fotografiju. Izložba imala i karakteristike fototerapije u kojoj nije bitno tehničko niti znanje iz psihologije, već samim procesom fotografiranja utječeš terapijski na neku traumu, kao što je meni to bio svinjokolje. Izložba je zaintrigirala ljude, stalno su me zvali da je postavim, a jedan sam dan dobio i mail od kustosice Fotogalerie Wien u samom centru Beča u kojem me pitala želim li izložiti svoje radove. Tema te međunarodne izložbe koja je trajala punih mjesec dana, od rujna do listopada, bila je Rituali, izlagalo je osam umjetnika iz svih dijelova svijeta, a ja sam bio jedini iz Hrvatske. 

Livio Andrijić
 

Izložba „Homesick“ zapravo su fotografije iznutrica, sirovog mesa, očerupanih životinja...kako je izgledao proces nastajanja te izložbe?

- Prva mi je ideja bila kontaktirati mesnice i firme koje se bave obradom mesa, jedan veterinar spojio me sa spalionicom mesa gdje ide pokvareno meso. Međutim, to je dosta riskantno mjesto, ljudi koji tamo rade imaju zaštićena odijela i jednostavno nije baš bilo izvedivo tamo išta fotografirati. Na kraju mi je upravo tata pomogao sve organizirati, nabavljao mi je meso od poznanika, susjeda i prijatelja, a čak je i pronašao prostor takozvanu pušnicu gdje se suši meso.

Gdje se vidite za pet godina?

- Trenutačno mi je na prvom mjestu diplomirati, predao sam teorijski rad, još me čeka obrana i da prođe izložba. Nemam neki konkretan plan, možda bih samo jako volio da izložba "Poslanica" bude predstavljena diljem Hrvatske, možda čak i ode u inozemstvo. Povrh fakulteta dosta sam se bavio i modnom fotografijom, s kojom također želim nastaviti, a možda je jednom.