Couple going though difficult times during a road trip.
Getty Images
Couple going though difficult times during a road trip.
Getty Images

Iskrena ispovijest

Zagrepčanku je sve dotuklo: 'Bilo bi bolje da smo ostali zajedno i s 3500 kn, nego što je otišao u Njemačku, pa je ovako završilo'

Mirna (42) i Tihomir (43), oboje Zagrepčani, upoznali su se u prvom razredu srednje i odmah započeli ozbiljnu vezu. On je više bio kod nje nego kod kuće, a do kraja srednje škole u potpunosti je preselio k njoj. Odmah se zaposlio u tvrtki njezinih roditelja, a ona je krenula na studij. Obiteljski biznis u trgovačkom sektoru u to je vrijeme cvjetao, budućnost se činila blistavom. I sve je išlo kao po loju dok posao nije počeo propadati... Mirna R. ispričala nam je kako je suprug, očajan jer su s dvoje djece ostali bez novaca, odlučio otići u Njemačku, što ih je na kraju koštalo braka.

"Tihomir i ja bili smo nerazdvojni od naše 14. godine. Mnogi su mi govorili da smo se našli prerano, da svaka takva veza pukne... no mi smo se voljeli, bili smo najbolji prijatelji jedno drugome, nikada nismo postavili pitanje hoćemo li zajedno provesti cijeli život. Među nama je čak, sve do njegovog kobnog odlaska u Njemačku, bilo i one zdrave ljubomore, baš nam je bilo stalo do nas", započela je Mirna priču ne krijući da je vidno potresena i da još uvijek pati zbog nesretnog slijeda događaja koje je iskusila u životu.


Na početku je sve bilo divno

"Nakon petnaest godina veze, od toga dvije u braku, s 29 sam rodila sina. Potom je, tri godine kasnije, na svijet došla i djevojčica, velika tatina mezimica. Bila je 2008. godina, ništa još nije slutilo da će nas pogoditi kriza. I ja sam u to vrijeme već bila zaposlena u obiteljskoj tvrtki, imali smo izvrsne plaće s kojima smo putovali i priuštili si što god smo poželjeli, a svatko je vozio i svoj skupi automobil. U šoping smo znali ići u Italiju, zalazili bi u restorane. Sjećam se da su nam režije u kući tijekom zime rasle i na deset tisuća kuna, a da nam se to nije činilo previše. Danas plaćam dvije i pol tisuće, i čini se puno. Eto kako se mijenja percepcija svijeta oko nas", napominje naša sugovornica ispričavši kako im se život kotrljao nizbrdo.

Došla je velika globalna financijska kriza, tvrtka se godinu, dvije dobro držala. No, dobit je s vremenom padala i bilo je jasno da je pitanje dana kad će se sve urušiti. Malo po malo smanjile su se plaće svih zaposlenika, a krenuli su i otkazi.

"Više nije bilo nade za opstanak tvrtke jer čak i da smo dobili neki veći posao s, primjerice, veleprodajom, nije ga imao tko odraditi jer smo otpustili većinu radnika. Godine 2014. naše smo plaće sveli na po 3500 kuna.

Bilo je to kao da smo pali s konja na magarca, teško smo se s tim snalazili.

 

Potom smo i njega morali odjaviti s plaće. Zalihe su se istopile, trebalo se trgnuti, ali smo još živjeli u uvjerenju da se ne moramo brinuti. Nikad se nismo suočili s traženjem posla i mislili smo da nećemo ni morati, da će sve doći olako. Prevarili smo se", iskreno je govorila i dodala da su njezini roditelji tada otišli u mirovinu i pomagali im financijski koliko su mogli.


Odlučio je otići

U kući je počela vladati nervoza. "Suprug se žalio na sve oko nas, sjedio, pušio i čekao, jednostavno se nismo usudili izaći iz svoje zone komfora", govori Mirna i nastavlja: "Godina 2015. bila je prijelomna. Suprug je preko prijatelja saznao da na sjeveru Njemačke jedna tvrtka prima fizičke radnike i odlučio je otići. Noćima nismo spavali, nismo znali kako reći djeci. No, došao je taj trenutak, potrpao je kofere u auto i jednog ranog jutra otišao. Ne smijem se ni sjetiti, a ponajviše onog osjećaja koliko nezadovoljan životom odlazi - sada se već bilo zaredalo nekoliko godina financijskih briga, šutnje, tenzija, pretakanja i novaca i misli iz šupljeg u prazno".

Supružnici su se čuli svaki dan, a svaki dan Tihomir je razgovarao i s djecom. Svaki put kapnula bi pokoja suza s obje strane. "Bilo je to teško razdoblje. On je trebao zarađivati, ja sam ostala kod kuće s djecom na minimalcu. Za početak smo se dogovorili da prvih mjeseci neće slati novac, dok se malo ne snađe i uredi si mali iznajmljeni stančić.

Nakon tri mjeseca prvi put sam otišla k njemu, sama. Tada smo još jako dobro funkcionirali s obzirom na cijelu situaciju, razgovarali o budućnosti.

 

Dogovorili smo se da ćemo i nas troje doseliti k njemu, povratak u Hrvatsku nije mu dolazio u obzir. Pristala sam i s tom mišlju otišla kući. Nedugo zatim posjetio nas je on, već pomalo udaljen od mene, no djecu je taj vikend vodio posvuda. Mjeseci su prolazili, susreti bili sve rjeđi, za naše preseljenje, rekao je, nije još spreman. Novac nije slao i malo po malo počela sam se osjećati kao samohrana majka bez ljubavi i zaštite", priznala je naša sugovornica.


Sama je postavila pitanje razvoda

Polako, ali sigurno, shvaćala je riječi "Doći ću po djecu pa ih vodim u Njemačku na par dana", "Mislim da se ne želim vratiti"... najprije uvijene, dok nije povela razgovor o razvodu. Bez papira, nije mogla tražiti niti alimentaciju. Nije si to mogla priznati pa je tako gurala još koju godinu. Potom je najprije pronašla novi posao, shvatila koliko je jaka i da sve može i sama, te je postavila pitanje razvoda.

Dražen Čuček prvi put govori o propalom braku: 'Nedostajao mi je osjećaj poštovanja, moj osobni prostor, sloboda i glas...'

"Rastali smo se prošlog ljeta. Dogodilo mi se nešto što mi je bilo potpuno nezamislivo da će se u životu dogoditi meni. Pomirila sam se s tim, ali ne i s činjenicom da sam mogla ustrajati na tome da se snađemo ovdje i sačuvamo brak i obitelj. Bilo bi bolje da smo živjeli s 3500 kuna u Zagrebu i pokušavali naći nove poslove, nego što je otišao u Njemačku pa smo se razveli. Ni on ni ja nismo zbog toga bili sretni", zaključila je Mirna na kraju našeg dugog razgovora.

Nestali osmijesi s lica: Šulentić, Todorić, Bernardić - brakovi su propadali cijelu godinu