Vještine koje se treningom steknu tijelo nikada ne zaboravlja - kaže glumac Damir Poljičak (34), natjecatelj u showu “Tvoje lice zvuči poznato”. Iako su od njegova posljednjeg gimnastičkog nastupa prošla dva i pol desetljeća, Poljičak je gledateljima Nove TV pokazao da i dalje bez problema može izvesti salto i špagu.
Zahvaljujući efektnom nastupu s elementima gimnastike odnio je pobjedu pjevajući rock-hit “Thunder” američke skupine Imagine Dragons, a nezaboravan je bio i kao pop-diva Mariah Carey na koturaljkama. - Još mogu napraviti i zvijezdu bez ruku, stoj na glavi, salto unatrag te hodati na rukama - kaže Damir Poljičak, rođeni Omišanin, inače član ansambla Satiričkog kazališta Kerempuh. Kao klinac bio je svestran: osim gimnastikom, bavio se i taekwondoom, karateom, tajlandskim boksom, pjevao u zboru te glumio u predstavama splitskog Gradskog kazališta mladih. Danas mu je, pak, najdraži biljar. Posljednjih mjeseci sa svojim društvom najviše gušta u toj igri koju je Nikola Tesla opisao kao suptilni sklad perfekcije i logičnosti, satkan od šahovske kombinatorike, zakona fizike te izvanrednog jedinstva uma i motorike.
Damir Poljičak u Tvoje lice zvuči poznato
Damir Poljičak u Tvoje lice zvuči poznato
Damir Poljičak u Tvoje lice zvuči poznato
Damir Poljičak u Tvoje lice zvuči poznato
Na sličan način članovi žirija TLZP-a opisuju Poljičkove nastupe. Tako se Nives Celzijus, primjerice, zaljubila u njegovu izvedbu rock-hita “Thunder” grupe Imagine Dragons, Saša Lozar nastupe mu naziva malim remek-djelima, a Mario Petreković divi se njegovoj scenskoj energiji. - Muzikalnost sam naslijedio od mame, misaonost od tate, a sklonost avanturizmu je samo - moja. Ne mogu dugo grijati stolicu na jednom mjestu, stalno sam u pokretu - nastavlja glumac, koji u slobodno vrijeme najviše uživa u planinarenju, šetnjama, nordijskom hodanju, plivanju te vožnji bicikla. A kad uhvati nekoliko slobodnih tjedana, s ruksakom i vrećom za spavanje na leđima bez plana i programa putuje Europom i Afrikom. Na najveću avanturu odvažio se, ipak, u domovini, kad se prije deset godina biciklom zaputio iz Zagreba u Omiš, u posjet roditeljima. - Neki frendovi su se junačili da će me pratiti, ali se nitko nije pojavio na startu. Tako da sam 536 kilometara u tri dana proputovao potpuno sam - prisjeća se.
Svaki je dan vozio osam do devet sati, a kako je ponio samo autokartu Hrvatske, nekoliko je puta, kaže, junački zalutao, jer na njoj nisu ucrtane sve lokalne ceste i makadamski putevi. Velebit je, primjerice, prešao preko Gračaca i prijevoja Prezid, odakle se spustio u obrovački kraj te produljio do Skradina. A spavao je na otvorenom u vreći, na mjestu gdje bi ga zatekla noć.
- Putovanje otvara mogućnosti, važno mi je da krenem, a onda se snalazim kako umijem. U ruksaku imam stvari za presvlačenje, nekoliko čokoladica i energetskih pločica te bocu vode. I to je sve - priča Poljičak, koji je tako proputovao veliki dio Europe od Turske do Skandinavije te zapadnu Afriku. U najljepšem sjećanju ostala mu je Tanzanija, kamo je stigao zahvaljujući misionarki Ivani Parlov, osnivačici udruge Kolajna ljubavi. Volontersko iskustvo u tamošnjem sirotištu omogućilo mu je da proputuje zapadnu Afriku, a u posebnom sjećanju ostalo mu je jezero Njasa, na granici s Malavijem, čiju je obalu dobrim dijelom propješačio te upoznao lokalno stanovništvo i običaje. - Ljudi su jednostavni, srdačni i otvoreni, pa vas često pozovu da podijelite s njima obrok. Ako niste previše izbirljivi i gadljivi, jer njima su naši higijenski standardi nepoznati, nećete ostati gladni. Druženje oko ognjišta na otvorenom nerijetko se otegne u noć, a često završi uz pjesmu i ples. Kad odluči putovati, unaprijed odredi samo dvije stvari: iznos novca koji će ponijeti te koliko ga neće biti kod kuće. A jedino mu je pravilo da ne stopira. - Kakvim sam sve luđacima dozvolio da me voze, dobro je na kraju ispalo. Sad radije pješačim nego da nosim glavu u torbi. Osim toga, na putovanjima nisam doživio neku veliku opasnost, čak me nisu ni pokušali opljačkati. A i da jesu, nije to najgore što se može dogoditi - kaže Poljičak.
Odrastao je u Omišu, odakle je njegova majka Davorka, umirovljena ekonomistica. Po očevoj je strani iz Vodica, a njegov otac Ante bio je grafičar u Slobodnoj Dalmaciji. Ima i tri godine stariju sestru, profesoricu španjolskog. S voju prvu veliku ulogu dobio je kao klinac, i to na filmu - u “Kanjonu opasnih igara”, dječjoj drami redatelja Vladimira Tadeja iz 1998. Na setu u kanjonu rijeke Cetine upoznao je glumačke legende, kao što su Relja Bašić, Boris Dvornik, Josip Genda, Otokar Levaj i Špiro Guberina. Kao djetetu to mu je bio poseban doživljaj, baš kao i ratne igre s puškama i bombama te drugom vojnom opremom pred kamerom. Nakon srednje škole u rodnom gradu, otišao je u Zagreb, gdje je diplomirao na Akademiji dramske umjetnosti. Odigrao je tridesetak uloga u kazalištima Žar ptica, Komedija, Teatar Ulysses i Kerempuh te snimio desetak serijala i filmova.
- Mnogo se radi, u ansamblu Kerempuha nema predaha: svaki dan sam na probi ili predstavi. A kad mi je uz to uletjelo i snimanje showa “Tvoje lice zvuči poznato”, to su mi bila tri najnapornija mjeseca u životu - priča Poljičak, koji još nije skupio hrabrost da pogleda svoje nastupe. Ali prema reakcijama roditelja, prolaznika koji ga zaustavljaju na ulici, a najviše kolegica Ane Maras Harmander, Maje Posavec, Hane Hegedušić i Mije Anočić Valentić, koje su i same nastupile u showu, može biti zadovoljan. Sve njih zabavljaju njegove uvjerljive transformacije, osobito u žene. Zbog toga je morao obrijati bradu i prsa te nositi umjetne dojke i povećati obraze, pa je sate i sate prije nastupa provodio u maski i šminki. No najvažnije mu je bilo da nauči rad kukovima te počne gestikulirati i zavodljivo hodati jer su ženski pokreti uvijek senzualniji od muških. Ako je u tome uspio, nitko nije sretniji od njega.