Zdravi ljudi imaju tisuću želja, a bolesni samo jednu - da ozdrave. Taj teški put, od očaja nakon suočavanja s dijagnozom do optimizma koji je neizostavan dio borbe za zdravlje i život, vrlo plastično opisuje monodrama “Šest milimetara” koju će 21. svibnja izvesti Daria Lorenci Flatz (42) na pozornici Zagrebačkog kazališta mladih. Predstavu je režirala Ksenija Zec, kostimi su djelo Matije Vuice, za video je zaslužna Judita Gamulin, a producentica je Lidija Ivanda. Važnost djela, nastalog prema istoimenoj knjizi i osobnom iskustvu Josipe Pavičić Bernardini, je u spoznaji da se stvari mogu promijeniti uz edukaciju, optimalno liječenje i pozitivan duh. I Daria Lorenci Flatz vjeruje da je optimisti čan duh preduvjet uspjeha pa je tako i nju doveo do pozicije jedne od najzaposlenijih hrvatskih glumica.
Prvakinja drame Hrvatskog narodnog kazališta samo u posljednjih godinu dana snimila je dva filma - u ljubavnoj drami “Tri teritorije leta” srbijanske redateljice Maše Nešković glumi doktoricu Veru, a u debitantskom filmu Jure Pavlovića “Samo zatvori oči” gastarbajtericu koja se iz Njemačke vraća u Hrvatsku - u zagrebačkom Teatru Exit izvodi monodramu “Eva Braun”, redovito nastupa u predstavi “5žena.com”, a u kreativnom laboratoriju Četiri sobe podučava glumi osnovnoškolce i srednjoškolce. Pritom i kod kuće ima popriličan broj obveza, kao majka osmogodišnjih blizanaca Maka i Frana te dvogodišnjeg Tina, pa priznaje da ne bi funkcionirala bez supruga Emila, informatičkog stručnjaka koji vodi privatnu tvrtku za web dizajn.
Kako je došlo do postavljanja monodrame po knjizi Josipe Pavičić Bernardini?
- Sve je krenulo od Josipe, koja me prošlog ljeta pozvala da zajedno s kolegicama Ecijom Ojdanić i Barbarom Nolom na promociji čitam ulomke iz knjige. Kako sam već imala dogovorenu drugu obvezu, dogovorile smo se da ću ja prva čitati i onda otići. Nitko nije mogao zamisliti da ću u toj gužvi odjuriti - zajedno s knjigom. Nastala je cijela zbrka dok nisu pronašli drugu knjigu, a kada sam shvatila što sam napravila, htjela sam propasti u zemlju. Josipi je, pak, sve to bila jako zabavno. Ne samo da mi nije zamjerila, već me je krajem prošle godine nazvala i pitala bih li htjela izvesti monodramu.
Ecija Ojdanić, Daria Lorenci, Barbara Nola, Josipa Pavičić Berardini
Je li vas njezino iskustvo potaknulo da zdravlju grudi posvetite više pažnje?
- Da, upalilo je to u meni neki alarm. I prije sam znala otići na pregled, ali sada idem barem jednom godišnje. Čini mi se da je to najmanje što svaka žena treba napraviti.
Što mislite o ženama koje se, poput Angeline Jolie, odluče na preventivnu mastektomiju?
- Kada sam prvi put čitala o tome, mislila sam da je to potpuno besmisleno. No, da su meni majka i teta umrle od raka, da mi doktori kažu da imam genetske predispozicije, tko zna kako bih razmišljala. Teško je nekome suditi ako nisi u njegovim cipelama.
Kako pazite na svoje zdravlje?
- Cijeli život sam dosta aktivna, volim plesati i vježbati, uvijek sam imala dosta energije i nisam se plašila bolesti. No, prije nekoliko godina počela sam osjećati kronični umor, razdražljivost, nemir, bolove u mišićima... Mislila sam da je to zbog životnog ritma, jer se nakon rođenja blizanaca nisam pošteno naspavala... a onda su mi dijagnosticirali hashimoto, autoimunu bolest koja uzrokuje poremećaj rada štitnjače. Nisam morala na operaciju, ali sam dobila nadomjesnu terapiju do kraja života. Sada znam da se moram paziti.
BORBA S ANOREKSIJOM
Kako danas, kao majka, gledate na dane kada ste kao 16-godišnjakinja bez roditelja iz ratnog Sarajeva došli u Zagreb?
- To je iskustvo koje ne bih nikome poželjela. Uz mene su bili baka, djed i bratić, ali roditelji su ostali u okupiranom Sarajevu. Bilo je trenutaka kada sam od svega htjela odustati jer nisam shvaćala što imam raditi u svijetu gdje se netko može popesti na brdo te baciti tisuće granata na druge ljude. Od svega toga sam se i razboljela.
Što se dogodilo?
- U Zagreb sam došla sa svojom idealnom težinom, 60 kilograma, no od stresa sam se vrlo brzo udebljala. Kad sam došla na 70 kilograma, krenula sam sa strogom dijetom, pažljivo sam pazila na svaku kaloriju, a zadovoljna što mršavim, nisam primijetila da sam pretjerala. To i je teškoća s anoreksijom, jako je teško sebi objasniti da imate problem. U jednom sam trenutku imala samo 48 kilograma.
Kako ste uspjeli pobijediti anoreksiju?
- Pomogao mi je život. Nakon nekoliko doista teških godina počele su mi se događati lijepe stvari. Mama Daniela je iz okupiranog Sarajeva došla u Zagreb, upisala sam Akademiju dramske umjetnosti i upoznala tada budućeg, a danas bivšeg supruga, slovenskog redatelja Jerneja Lorencija. Niz sretnih trenutaka pomogao mi je da prema tijelu imam zdraviji odnos.
Koliko danas pazite na prehranu?
- Velika sam pobornica organske hrane i pokušavam jesti što raznovrsnije. No, više ne brojim kalorije niti sam opsjednuta dijetama.
Jeste li na glumu bili primljeni iz prvog pokušaja?
- U prvom pokušaju nisam prošla ni prvi krug, što me je jako pogodilo. Mama se tih dana pripremala za odlazak u Belgiju, gdje je mogla dobiti posao pa sam razmišljala otići s njom. No, prije toga sam htjela još jednom pokušati i tada su me primili. Da nisu, tko zna gdje bih bila i što bih danas radila.
Kako ste tih godina preživljavali?
- Radeći razne studentske poslove. Znala sam čistiti WC-e u kafićima, ali uglavnom sam konobarila. Nije mi to loše išlo. Volim se družiti s ljudima, imam taj sarajevski otvoreni duh, tako da sam se dobro snašla. Da nisam uspjela kao glumica, vjerojatno bih se bavila ugostiteljstvom.
Jeste li se nakon prvog razvoda bojali drugog braka?
- Za mene je brak ljubav između dvoje ljudi. Emil i ja smo se vjenčali jer sam bila trudna i, iskreno, samo sam htjela imati isto prezime kao i moja djeca. Naš je odnos bio jednak prije i poslije vjenčanja, a ako nekom nesrećom jednom nestane ljubavi, onda nas dokument koji smo potpisali na vjenčanju sigurno neće zadržati zajedno.
Čime vas je osvojio suprug?
- Onime što ja nemam - staloženošću, mirnoćom i jednom tihom snagom. Nije to bila ljubav na prvi pogled. Dugo smo bili prijatelji prije nego što smo shvatili da smo stvoreni jedno za drugo. Sada ne mogu zamisliti da smo odvojeni.
Daria Lorenci Flatz sa suprugom Emilom
Pomaže li glumici to što uz sebe ima vrsnog informatičara?
- Naravno, pogotovo kada je glumica potpuni antitalent za tehnologiju. Meni je ponekad problem poslati e-mail. Srećom, on je uvijek tu, baš kao što mi pomaže sa svim informatičkim rješenjima za moj kreativni studio Četiri sobe.
Zašto ste osnovali Četiri sobe?
- Uz djecu više nisam htjela imati toliko predstava, nisam htjela biti mama koja svaku drugu večer nije kod kuće. Prije toga sam podučavala u glumačkoj radionici Renea Bitorajca, a kada ju je on odlučio zatvoriti, uz njegovo dopuštenje sam nastavila raditi sa svojih tridesetak polaznika. To je bio početak, a danas su Četiri sobe prava kreativna oaza u kojoj sa skupinom mladih umjetnika vodim dramske radionice za osnovnoškolce i srednjoškolce. Uz to imamo i plesne, likovne i glazbene radionice, novinarsku grupu, organiziramo dječje rođendane...
Prepoznajete li u kojem od sinova glumački talent?
- Teško mi je govoriti o njihovom talentu. I svim roditeljima koji dođu u Četiri sobe kažem da naše radionice nisu za traženje talenata, već mjesto gdje svako dijete može osloboditi maštu. Tako je i s mojim sinovima, bitno mi je da su oni sretni i zadovoljni, a ne koliko će uloga skupiti. Ipak, kako odrastaju uz mamu glumicu, već su dobili priliku za debi ispred kamera. Fran je statirao u filmu “Samo zatvori oči” Jure Pavlovića, dok je Mak čak dobio malu ulogu u drami “Tri teritorije leta” redateljice Maše Nešković.
Kako izgleda kad djecu povedete sa sobom na snimanje?
- Zajedno smo proveli gotovo četiri mjeseca. Prvo mjesec dana u Beogradu, a zatim dva i pol mjeseca u Metkoviću. Naravno da bi mi fizički bilo lakše da sam svakoga dana nakon snimanja imala malo vremena za sebe, ali ne bih izdržala četiri mjeseca bez djece. Njihova prisutnost napuni me energijom bolje od fizičkog odmora. Uostalom, pomagale su mi majka i 90-godišnja baka Nada pa je sve bilo lakše.