Glumca i redatelja Dejana Aćimovića vijest o smrti prijatelja i kolege Nebojše Glogovca zatekla je u Rimu gdje snima dokumentarni film o Ratku Rudiću, nekadašnjem vaterpolistu i izborniku hrvatske vaterpolske reprezentacije. Iako shrvan jer nije prisustvovao jučerašnjem oproštaju od prerano preminulog glumca, na svoj se način oprostio od njega. Znao je, kaže, što znači ta bolest i cijelo su vrijeme bili u kontaktu. Za Gloriju je ispričao kakav je Glogovac bio kao glumac, prijatelj i čovjek.
Koliko dugo ste poznavali Nebojšu Glogovca?
- Bilo je to dugogodišnje ozbiljno prijateljstvo. Od prvog susreta postojala je obostrana simpatija i poštovanje. On je bio čovjek koji te jednostavno ne ostavlja indiferentnim kad s njim razgovaraš. Bilo o filmu, kazalištu, Crvenoj zvezdi... S njim sam posebno volio razgovarati o filmu jer za to imao nevjerojatno istančan osjećaj.
Obojica ste postali očevi u zrelijoj dobi, vi prvi put, a on je dobio treće dijete.
- Kad tada postanete otac, onda ste malo zaljubljeniji u svoje dijete nego kad ga dobijete s dvadeset i osam ili trideset godina. Otkad su se rodili, u njegovu je mobitelu bilo mnogo fotografija moga Andrije, a u mome njegove Sunčice.
Što se znalo događati u stankama snimanja “Ustava” ili kad bi se ugasile kamere?
- Cijelo snimanje je proteklo u ozbiljnom tonu, ali ipak nije nedostajalo onog njegovog peckavog humora. Čim bi kadar završio i nakon što bi Rajko viknuo stop, isti trenutak plasirao bi neki svoj sarkastičan komentar, ali to iz njegovih usta imalo je itekako šarma i nimalo zločestoće.
Ksenija Martinković, Nebojša Glogovac i Dejan Aćimović snimajući film 'Ustav republike Hrvatske'
Kakav je bio glumac?
- Veliki, po mome mišljenju najveći glumac srednje generacije na ovim našim prostorima. Jako sam ponosam da sam ga baš ja predložio Rajku za “Ustav” i da sam tvrdio da ne postoji glumac koji može bolje od njega odigrati glavnu ulogu.
Jeste li se i privatno družili?
- Često i temeljito. S njim je bilo ugodno provoditi vrijeme i nikad nije bilo dosadno. Naši ručkovi puno puta nastavili bi se kao sjedeljke i uglavnom su završavali kasno u noć, a znali smo ih spojiti i s drugim danom. Intenzitet im je bio isti i u dva popodne i u četiri ujutro. Sjećam se kad sam pozvao k sebi doma njega i Luciju Šerbedžiju da pogledaju prvu ruku moje “Anke” i kažu mi što misle o filmu. Našli smo se popodne, a u jedan ujutro kad smo se rastajajali falilo nam je još bar sat vremena da si kažemo sve što smo htjeli.
Kad ste se posljednji put vidjeli i čuli?
- Cijelo vrijeme njegove bolesti smo bili u kontaktu. Uglavnom porukama. Nisam ga često zvao jer jako dobro znam što znači ta bolest, koliko umara i iscrpljuje razgovor, jer mi je otac umro prije nekoliko godina od iste takve bolesti.
Kako ćete ga najviše pamtiti – kao glumca, prijatelja, čovjeka?
- Eto baš tim redom, kao velikog glumca, divnog prijatelja i još boljeg čovjeka.