Svaku stanku između proba za show Nove TV Ples sa zvijezdama, u kojem joj je partner profesionalni plesač Marko Šapina, glumica Ecija Ojdanić (45) provodi s mobitelom na uhu - jer je u jeku priprema za proslavu 10. rođendana svog kazališta Moruzgva. Kad ga je osnivala, nije mogla ni sanjati da će njezina kazališna priča imati tako dug i uspješan put ovjenčan brojnim nagradama. Ambicioznost i energiju je, kaže, naslijedila od majke, koja je radila, brinula se o cijeloj obitelji, odgojila troje djece, u slobodno vrijeme šivala... I danas je jednako energična, čak više od kćeri - što je teško zamisliti. Jer Ecija je među svojim prijateljicama na glasu kao superžena: između plesnih i kazališnih proba, snimanja, sportskog trčanja (omiljene rekreacije zadnjih godina), kuhanja, brige o kćeri Cviti (14) i sinu Jakovu (9), teško ju sustiže i suprug, redatelj Robert Orhel.
Kako ste se odlučili sudjelovati u Plesu sa zvijezdama?
- Oduvijek sam se željela okušati samo u dvije natjecateljske emisije - Masterchef i Ples sa zvijezdama. No to je bila želja iz fotelje i udobnosti doma, a kad mi je napokon stigao poziv za “Ples”, moj prvi odgovor bio je - ne. Jako sam se prepala kako ću to izvesti, ali su me ukućani uspjeli nagovoriti. Otišla sam na audiciju i oduševila se. Uostalom, dobro mi dođe da malo iziđem iz zone komfora i prihvatim se nečega u čemu nisam vješta.
Jesu li vas pogodile kritike žirija i niske ocjene nakon prvog nastupa?
- Nije mi bilo lako. Nastupili smo prvi, probili led i možda me svladala trema zbog koje sam griješila. No istinski sam uživala na podiju i nadam se da smo publici uspjeli prenijeti emocije koje smo željeli. Sada pokušavam zaliječiti ranjeno srce i pokušati se ne obazirati previše na kritike. Uostalom, to je samo show i hrabro idemo dalje.
Ecija Ojdanić
Je li vas u studiju bodrila obitelj? - Naravno, ali Cvita i Jakov nisu bili do kraja jer su ujutro imali školu. Na sreću, nastupila sam prva, a Cvita je bila sretna što nisam završila na posljednjem mjestu.
Imate li uz pripreme sa show vremena za trčanje?
- Nemam, prioritet mi je ples te dvaput tjedno teretana. Ipak, jednom u deset dana odem na trčanje, koje je moja najbolja psihoterapija. I čini mi se da sam sada još brža jer me plesni treninzi drže u odličnoj kondiciji. Ples je ozbiljna sportska disciplina i tek sad vidim koliko je truda i odricanja potrebno da se profesionalni plesači i plesačice održe u formi. Iskreno im se divim jer ples ne donosi ni slavu ni novac, samo čistu ljubav. Da sam muško, sigurno bih se zaljubila u plesačicu, isklesanog vretenastog tijela.
Je li vam trčanje pomoglo da lakše svladate plesne pokrete?
- Vjerojatno je, ali u plesu se koriste neki drugi mišići tako da sam u stalnom muskulfiberu. Unatoč divnim, udobnim plesnim cipelama, dobila sam žuljeve i natiske. No, sve za ples.
Zašto ste počeli trčati?
- Trčanje je postalo dio mog života prije četiri godine kada mi je prijateljica dala broj za utrku Zagrebački cener. Do tada sam trčkarala po parku Ribnjak jer sam prestala pušiti i bojala sam se da ne nabijem kilograme, i to je više bila obaveza nego veselje. Nisam vjerovala da ću moći istrčati deset kilometara, ali sam se ipak pojavila na startu, svladala rutu za manje od sat vremena i zauvijek se zaljubila u taj sport. Tu navalu adrenalina, osjećaj zajedništva s ostalim trkačima i osjećaj sreće nakon utrke teško je opisati riječima. Svakome bih preporučila da nađe sport u kojem može uživati kao ja u trčanju jer mi se život poboljšao na svim “područjima”. Osim što sam u dobroj formi, postala sam koncentriranija, mirnija i uspješnija te se ne osjećam rastrzana između supruga, djece, posla glumice i producentice.
Na kojim ste utrkama sudjelovali?
- Otrčala deset polumaratona i jedan maraton. Polumaraton je dug 21 kilometar, i to gotovo svatko može otrčati, no za maraton su potrebne opsežnije psihofizičke pripreme.
Kako sve to stižete?
- Bez supruga bi bilo jako teško. Imam sreću što je moj Robi pravi muškarac, kojeg ne frustriraju moji interesi već mi je u svemu podrška. Zahvaljujući njemu mogu snimati televizijske serije, baviti se svojim kazalištem, ići na gostovanja - jer on tada preuzme veći teret oko djece i kućanstva. Naravno, nismo mi superljudi, pa imamo i pomoć, našu Marijanu, koja je s nama već deset godina.
Robert Orhel i Ecija Ojdanić
Kako je počela priča s vašim kazalištem Moruzgva, koje obilježava 10. obljetnicu?
- Sasvim slučajno, kao i mnogo toga u životu. Tada sam bila u nezavidnom položaju - razvedena, s malim djetetom i bez stalnog angažmana. Iako sam u to vrijeme snimala TV serijale i filmove, to nije bio stalni posao, a nedostajao mi je i kazališni kontinuitet. Pa sam odlučila napraviti neku dobru predstavu, a u ideji su mi se pridružili redatelj Ivan Leo Lemo te glumice Barbara Nola i Ana Begić. Odabrali smo tekst “Tripice” Olje Runjić i prema njemu napravili predstavu “Gola u kavezu”, koju smo godinu dana pripremali u našim kuhinjama i dnevnim boravcima. Da to publika nije prihvatila, možda danas ne bi bilo Moruzgve. Ovako je jedna predstava vukla drugu i evo nas ovdje nakon deset godina. Iza nas je dvanaest premijera, od kojih je deset napravljeno prema tekstovima domaćih autora, a devet je praizvedbi tih drama.
Je li teško voditi privatno kazalište?
- Budući da se sami financiramo - nije lako. Sada je, doduše, mnogo lakše jer imamo uspješne i nagrađivane predstave, koje stalno igraju, i to po cijeloj Hrvatskoj i regiji. I financijski smo dovoljno uspješni da imamo troje stalno zaposlenih. Počinjali smo kad Hrvatsku zahvatila recesija, nikada nismo dobili ni kune od nekog sponzora i iznimno sam ponosna što smo se održali do danas i postali važan dio kulturne scene.
Kako u vaše projekte uspijevate privući ponajbolje hrvatske glumce, poput Ksenije Marinković ili Darije Lorenci Flatz?
- Ponajprije kvalitetnim tekstovima, a svatko se želi odmaknuti od rutine i institucionalnog kazališta. Mi smo mali, mobilni, puno putujemo, nemamo garderobijere i šminkere, sve radimo sami. To je neka druga vrsta kazališta koja daje veću slobodu i kreativnost. A osim toga, nešto se i zaradi.
Ipak, nedostaje li vam stalni angažman u nekoj kući?
- Ne, to mi se sada čini nekako klaustrofobično. Ali, nedostaju mi repertoar, velike predstave, neke uloge koje se mogu odigrati samo u velikim kazalištima, Čehov...
Mnogi tvrde, danas izgledate bolje nego prije deset godina. Čemu to možete zahvaliti?
- Kod mene se spojilo više faktora: zdravi život, kvalitetna prehrana, sport te odlazak u jednu polikliniku. Kod njih sam otišla na nagovor moje Ane Begić, kad sam se na brzinu morala istesati jer sam snimala scene u kupaćem kostimu. Zahvaljujući uređaju za preoblikovanje tijela uspjela sam ukloniti celulit i tada se razvilo divno prijateljstvo. Postala sam njihovo zaštitno lice, a oni se brinu o mom izgledu. To mi je bila najisplativija investicija u životu.
Nekada ste bili prilično raskošnog stasa, a sada ste na granici mršavosti...
- Težina mi se stabilizirala otkako sam se sredila u glavi i postala smirenija u životu. Tome pridonosi i trčanje, ali više ne moram paziti na prehranu. Kao da mi se “posložio” metabolizam. Imam desetak kilograma manje nego prije, otkako plešem još je otišla možda kila-dvije, no od vježbanja imam definirane mišiće i promijenila mi se konstitucija. Moj muž plače za starom Ecijom, no ja sam ovako puno sretnija. Znate onu staru izreku - žena nikada ne može biti dovoljno mršava, ni dovoljno bogata.
Što mislite o estetskim operacijama?
- Tko voli, neka izvoli. Bit uljepšavanja je dobro izgledati za svoje godine, a ne skrivati ih iza maske od lica. Za mene lijepo stare, iako sigurno nešto sitno na sebi rade, Julia Roberts, Meryl Streep, Julianne Moore...
Imate li neki poseban režim prehrane?
- Na mom meniju su najčešće riba i povrće. Ribu pripremam na sto načina, a nabavljam ju na tržnici na Kvatriću. Djeci to nije omiljeni meni, a ne vole ni variva, pa za njih kuham ono što znam da će pojesti. Volim kuhati i za svoje prijatelje jer s godinama manje izlazimo i tulumarimo, a više se družimo oko stola.
Što nikada ne jedete?
- Brzu hranu, koju nikada i nisam voljela. Pojedem ja i komad pizze i ćevape, a jednom tjedno najedem se kao čovjek - predjelo, glavno jelo i desert.
Koje vrijednosti pokušavate usaditi svojoj djeci?
- Da se unatoč svemu - rad isplati. Mi smo zemlja u kojoj se rad, znanje i kompetencija baš ne cijene, ali kad se podvuče crta, predani rad ipak daje rezultate. Naravno, bitan je i talent, ali se samo od njega ne može živjeti.
A što im branite?
- Za sada ne previše toga jer se trudim da ne budem majka-kvočka. Osim što im nikada neću kupiti motor niti dopustiti da se na njemu voze. Prije dvadeset godina izgubila sam mlađeg brata koji je poginuo na motoru. Vozio je četrdeset na sat usred bijelog dana i na njega je naletio 74-godišnji vozač. Bilo mu je samo devetnaest godina. To je bol s kojom sam naučila živjeti, nekada je prikrivena, a nekada iskoči poput vulkana, ali znam da je on uvijek uz mene, i to me tješi. Život je prelijep, treba ga čuvati i veseliti mu se svaki dan, kao što se ja trenutačno veselim plesu.