Split,070419
Vesna Dragojevic,supruga spliskog pjevaca Olivera Dragojevica snimljena u svom stanu i podno Sustipana Foto . Sasa Buric
Saša Burić
Split,070419
Vesna Dragojevic,supruga spliskog pjevaca Olivera Dragojevica snimljena u svom stanu i podno Sustipana Foto . Sasa Buric
Saša Burić

devet mjeseci nakon smrti

EKSKLUZIVNO Vesna Dragojević: 'Od Olivera se nisam uspjela oprostiti, ali za njega je to bio najbolji kraj '

  • 10.04.2019. u 16:55

  • Autor:
    • Dolores Tolić

Devet mjeseci nakon Oliverove smrti, njegova udovica Vesna Dragojević pustila nas je u svoj splitski dom, u kojem su njih dvoje proveli najsretnije godine, i u svojem prvom velikom intervjuu se prisjetila potresnih detalja iz vremena dok je trajala njegova borba za život.

Prošlo je devet mjeseci otkako je legendarni splitski glazbenik izgubio borbu s karcinomom pluća i tek je sada Vesna Dragojević smogla snage za veliki intervju, a vremena za razgovor pronašla je iako se trenutačno bavi organizacijom velike izložbe Oliverovih osobnih stvari u Muzeju Grada Splita. Razgovarali smo u njezinom splitskom domu, u kojem su njih dvoje proveli najsretnije godine, a koji je nedavno potpuno preuredila, što joj je, kako kaže, bio jedan od načina da se "vrati u život" nakon gubitka čovjeka s kojim je bila od svoje 19. godine.

Što vam prvo padne na pamet kad pomislite na supruga?

- Trudim se što manje misliti o njemu, previše mi je bolno. Oliverova borba za život trajala je točno 357 dana, a ja sam ih preživjela samo zahvaljujući tabletama za smirenje. Nisam mogla spavati, jesti, normalno funkcionirati... Dok je ležao u bolnici, uz njega sam bila od jutra do mraka. Dva mjeseca nakon njegova sprovoda sama sebi sam postavila ultimatum: “Ili ćeš nastaviti živjeti, ili se možeš odmah baciti s četvrtog kata”. Dio moje terapije bilo je i preuređenje stana.

Kako ste se osjećali kad ste doznali da Oliver ima karcinom?

- Cijeli svijet mi se srušio. Po zanimanju sam medicinska sestra i u deset godina rada u bolnicama u Dubrovniku i Splitu nagledala sam se puno takvih slučajeva koji su uvijek završavali najgorim ishodom. Oliverova dijagnoza je za sve nas bila šok. Izuzev kašlja, koji je čest kod dugogodišnjih pušača, nije imao nikakvih tegoba. Štoviše, bio je u odličnoj formi: rekreativno je igrao nogomet, imao je dobar apetit, a čak je i izgledao vrlo svježe. U životu je samo jednom imao ozbiljnijih zdravstvenih problema - kada je 2003. doživio lagani moždani udar, od kojeg se oporavio u ekspresnom roku. Od tog dana više nije popio kap alkohola, a u međuvremenu se i nekoliko puta ostavljao cigareta, koje su mu bile jedini porok.

Je li od početka bio svjestan ozbiljnosti zdravstvenog stanja?

- Naravno, no to nije pokazivao. I vijest da ima karcinom pluća primio je vrlo smireno, bez ijedne emocije na licu, kao da razgovaramo o ručku. Odmarali smo se u našoj kući u Veloj Luci jer je bilo ljeto, 8. kolovoza, a dijagnozu nam je priopćio mjesni liječnik Rade Vuleta, koji je Oliveru nekoliko dana prije napravio CT pluća. Čim sam doktora Vuletu vidjela na vratima naše kuće, znala sam da nosi loše vijesti. Kad je čuo dijagnozu, Oliver je odmah nazvao vodećeg splitskog onkologa Eduarda Vrdoljaka, kod kojeg smo bili već iduće jutro.

Kako mu je otkriven karcinom?

- Slučajno. Te je godine imao jednu rutinsku operaciju koja je prošla bez ikakvih problema. No kad je naša obiteljska liječnica poslije slagala njegovu medicinsku dokumentaciju, uočila je da mu je nizak hemoglobin u krvi, što je u starijih muškaraca obično znak ozbiljne bolesti. Kako mu k tome nikako nije prolazio kašalj, koji ga je mučio od početka ljeta, djeca i ja smo ga nagovorili da ode na pregled. No bili smo uvjereni da je u pitanju samo jači bronhitis. Čim mu je napravljen rendgen pluća, upućen je na CT koji je potvrdio da se radi o raku.

Kako se nosio s bolešću?

- Oliver je bio super pacijent. Četiri dana nakon što smo doznali za dijagnozu već je primao kemoterapiju, a jedno vrijeme ih je toliko dobro podnosio da je svaki dan mogao odlaziti na probe za koncerte u Spaladium Areni, kojima je krajem godine trebao obilježiti 70. rođendan i 50 godina karijere. U listopadu je pjevao na humanitarnom koncertu Županijske lige za borbu protiv raka, i to mu je, ironijom sudbine, bio posljednji nastup. Ja nisam bila na tom koncertu u splitskom HNK, nisam imala srca gledati ga bolesnog na pozornici. Prvih mjeseci Oliver se sa svojom dijagnozom nosio bolje od mene. Bio je pun optimizma i doista je vjerovao da će se izvući.

Kad mu se stanje pogoršalo?

- Otprilike tri mjeseca nakon što mu je karcinom otkriven. Dobio je vrlo rijedak sindrom koji pogađa pacijente oboljele od raka, a trajno uništava periferne živce, tako da je sve teže hodao i micao rukama. Tada je prvi put završio u bolnici i ostao je mjesec dana. Doduše, on nije znao za novu dijagnozu, mislio je da je riječ o uobičajenoj fazi u liječenju, te je svaki dan pitao kad će ga pustiti doma kako bi mogao nastaviti s probama za koncerte. Poslije toga smo pokušali s imunoterapijama koje daju rezultate kod nekih pacijenata, no njemu nisu pomogle. Kad je 1. srpnja ponovno završio u bolničkoj postelji, iz koje više nije ustao, bio je u polusvjesnom stanju. Srećom, do kraja nije trpio nikakve bolove.

Kako vam je izgledala svakodnevica otkako se razbolio?

- Dok mu se stanje nije pogoršalo, nastojali smo živjeti kao i prije bolesti, koliko je to bilo moguće. On je održavao probe, navečer bi na televiziji gledao sport, svaki dan bi nam sinovi dolazili u posjet. Međutim, nakon što se taj prvi put vratio iz bolnice, nekako je utihnuo. Puno puta bih ga uhvatila kako zamišljeno gleda ispred sebe. Ja u tom periodu uopće nisam spavala jer je nekoliko puta pao dok bi noću išao na toalet. Riječ “smrt” nismo nijednom izustili.

Jeste li se uspjeli oprostiti?

- Ne. A i ne znam kako bi to trebalo izgledati. Kako reći da je kraj, da je sve gotovo... Večer prije njegove smrti pozdravili smo se na isti način kao i svaki put u tih mjesec dana dok je ležao u bolnici. Poljubila sam ga i rekla mu da se vidimo sutra, a on je samo blago kimnuo glavom. Unatoč njegovom teškom stanju, ni po čemu nisam mogla naslutiti da je to naš zadnji susret, što me kasnije mučilo jer sam inače vrlo intuitivna. Uoči jednog njegovog puta sanjala sam da mu je nešto palo na automobil - što se idući dan uistinu i dogodilo. Vozio je iza kamiona iz kojeg je iskliznula neka posuda. Izbjegao ju je u zadnji tren.

Tko vam je javio da je preminuo?

- Sin Davor, kojeg su zvali iz bolnice. Umro je u 4 ujutro. Nema načina da se pripremite za takvu bol. S Oliverom sam provela najveći dio svog života, skupa smo bili od moje devetnaeste godine i s njegovim je odlaskom nestao velik dio mene. Znam da bi on osjećao isto da sam ja otišla prije njega. I uvjerena sam da više nikada ne bi zapjevao.

U čemu ste u početku pronalazili utjehu i snagu?

- Pred kraj života Oliver je bio prikovan za krevet, teško je govorio, a mjesecima nije mogao svirati... Teško mi je to reći, ali za njega je ovo najbolji kraj. Meni je to bila velika utjeha kad je preminuo. A posebnu snagu dao mi je Oliverov pokop. Iako sam oduvijek znala da ga ljudi vole, tek sam tada spoznala koliko je uistinu bio omiljen. Duboko sam zahvalna Splitu na onom veličanstvenom ispraćaju. Sigurna sam da bi i Oliver ostao bez riječi vidjevši prepunu Rivu i brodove u luci koji su nas pratili do Korčule, iako je cijeli život bježao od bilo kakve vrste pažnje. Nikada se nije smatrao zvijezdom i osjećao se nelagodno kad bi ga drugi hvalili.

U kojim vam trenucima posebno nedostaje?

- Kad imam neku novost za prepričati, makar bila riječ o sitnici poput novih zidnih tapeta. Tada se osjećam najosamljenije. No otkako je umro, sanjam ga svaku noć. Ako mu u snu i ne vidim lice, osjećam ga blizu sebe. Puno ljudi me tješi da je on sada na boljem mjestu. Za mene nije. Ovdje mu je familija, glazba, more, brod...