Glazbenika Gorana Bregovića (67) zagrebačka publika poznaje kao vođu legendarnog sarajevskog rock’n’roll sastava Bijelo dugme, s kojim je od 1974. do 1989. žario i palio bivšom Jugoslavijom, te kao vođu Orkestra za vjenčanja i sprovode, s kojim je u protekla dva desetljeća stekao svjetsku slavu. A sad će upoznati još jedno njegovo lice jer 29. lipnja na Trgu kralja Tomislava solisti Mirjana Nešković iz Srbije, Gershon Leizerson iz Izraela i Zied Zouari iz Tunisa u pratnji Zagrebačke filharmonije i Orkestra za vjenčanja i sprovode izvode Bregovićev violinski koncert “Tri pisma iz Sarajeva”. - Riječ je o ekumenskom glazbenom djelu, u kojem solističke dionice u zapadnjačkom, orijentalnom i klezmer stilu koegzistiraju bez obzira na svoju različitost. Ne zanosim se iluzijom da moja umjetnost može promijeniti svijet, ali vjerujem da ipak može biti neka vrsta putokaza, malog svjetla u noći, koje će možda nekome nešto značiti - kaže Bregović, koji je svoj violinski koncert dosad izveo u Parizu, Bruxellesu, Budimpešti i Lyonu. Ali nikad ispred tridesetak tisuća ljudi, koliko se očekuje na besplatnom spektaklu na otvorenom u Zagrebu - baš kao i lani kad su na istom mjestu u pratnji Zagrebačke filharmonije nastupili 2Cellos.
Smatrate li “Tri pisma iz Sarajeva” svojim životnim djelom?
- O tome će odlučiti publika i glazbeni znalci. No osjećam da sam u razdoblju kad stvarno dobro pišem i sigurno ću nastaviti ako me zdravlje posluži. Prvi put stvaram bez opterećenja uspjehom i pritiska bilo koje vrste, a to je izvrstan osjećaj.
Kome ste posvetili to djelo?
- Svom rodnom Sarajevu, čija me sudbina i dva desetljeća nakon završetka rata ne prestaje traumatizirati. Sarajevo je na neki način metafora suvremenog svijeta, jer je to prvi grad u novijoj povijesti u kojem su do jučer dobri susjedi uzeli oružje i zapucali jedni na druge. Koliko je ta tema bolna i važna, vidim i po svojoj 22-godišnjoj kćeri Emi, koja je rođena i živi u Francuskoj, a na Likovnoj akademiji u Nantesu, gdje studira, izlaže kolijevke od bodljikave žice, domino s čahurama od granata, ogromne metalne babuške... Kad sam potražio objašnjenje zašto je moja vesela djevojčica opsjednuta takvim temama, stručnjaci su mi objasnili da je riječ o međugeneracijskoj transgresiji traume, s čime se Ema u svom radu suočava.
Kako su nastala “Tri pisma”?
- Po narudžbi pariške bazilike Saint Denis, gdje su lani i praizvedena. Filmsku i orkestralnu glazbu stvaram isključivo po narudžbi - to mi ostavlja umjetničku slobodu, ali me zadani datum završetka obvezuje da svoj rad unedogled ne prepravljam, mijenjam i dopisujem.
Kako ste uspjeli napisati tako složeno djelo kad ste dvjesto dana godišnje na turneji?
- Zahvaljujući sjajnim asistentima, koji raspisuju dionice i razrađuju ideje koje im šaljem s putovanja. Ne trebaju mi idealni uvjeti: pišem i u avionu, automobilu, hotelskoj sobi... tako funkcioniram već dvadeset godina.
Vesele li vas danas više nastupi s Bijelim dugmetom ili s Orkestrom za vjenčanja i sprovode?
- To su dvije neusporedive stvari. Kao i svim Sarajlijama, život mi je podijeljen na onaj prije i poslije rata. Prije rata je bilo Bijelo dugme i rock’n’roll, a naše koncerte, otkako smo se 2005. ponovno okupili, doživljavam kao svojevrsnu proslavu godišnjice mature, na kojoj se s publikom proveselimo i s nostalgijom prisjetimo mladih dana. Sve što otad radim, crpim iz drugog rezervoara.
Jeste li u mlađoj dobi slušali klasiku?
- Ne, jer su ploče tada toliko krckale da bi to bilo pravo mučenje. Klasiku slušam tek otkad su došli CD-i, a najdraži mi je ruski kompozitor Igor Stravinski.
Imate li glazbeno obrazovanje?
- Ne, što smatram svojom prednošću. Da sam prošao 14-godišnji akademski dril, sigurno bih naučio svašta, ali bih još više izgubio. Kao neuk, mogu si priuštiti blasfemične stavove prema većini glazbenih svetinja, što mi omogućuje lakoću kretanja kroz stilove i žanrove te spajanje nespojivog. No kako sam svjestan vlastitog neznanja, okružio sam se školovanim majstorima.
Koji vam je klasični koncert ostao posebno u uspomeni?
- Koncert Dubrovačkog festivalskog orkestra pod ravnanjem legendarnog maestra Herberta von Karajana na Ljetnim igrama prije pola stoljeća. Beethovenovu Petu i Devetu simfoniju slušao sam u društvu svoje ljetne ljubavi, Norvežanke koju sam upoznao nastupajući u striptiz-baru hotela Splendid. Uopće ne znam kako smo se sporazumijevali jer je govorila samo norveški i švedski, ali smo se rastali u suzama i nikad se poslije nismo sreli. Otada mi je želja da i ja uz simfonijski orkestar nastupim u Dubrovniku.
Kad kažete da idete doma, na koji grad pomislite?
- Kaže se da vam je dom tamo gdje su vam zimi kupaće gaće, a ljeti zimski kaput, a ja ni sam više ne znam gdje mi je što. Kuća mi je u Parizu, gdje su mi supruga i kćeri, ali sam vrlo rijetko tamo. Kad nisam na turneji, najviše sam u svom beogradskom atelijeru, gdje imam idealne uvjete za rad.
Možete li se zamisliti u mirovini?
- Ne još. Jednog dana ću se sigurno probuditi i odlučiti da mi je dosta svega - i putovanja, i glazbe, i koncerata, te ću se povući u svoju kuću i obrađivati svoj vrt. Tako je napravio i moj pokojni otac Franjo, Zagorec iz Svetog Petra Čvrsteca, sela u blizini Križevaca, koji se u mirovini iz Splita vratio u rodnu kuću bez struje i vode te se posvetio vinogradarstvu. Proizvodio je tisuću litara vina, koje je sve sam popio pa se jednog dana samo srušio u lokalnoj trgovini i tako skončao.
Po čemu ste slični ocu?
- Fizički sam mu nalik, jer sam nizak, s kratkim nogama, a zajednička osobina nam je i marljivost. Moj brat Peđa fizički više vuče na majčinu, crnogorsku stranu - visok je, lijep, s velikim rukama, ali i on, poput oca, sad najviše uživa u svom vinogradu, u Beški, srijemskom selu na obali Dunava. Tamo proizvodi svoje vino i rakiju, ali ih ne popije sam, nego svima razdijeli.
Kad je vas uhvatila želja za vrtom i kopanjem?
- U pedesetima. Imao sam sreću da sam pronašao dovoljno veliko zemljište u središtu Beograda za atelijer i vrt pa na jednom mjestu imam sve. Rad na zemlji me uravnotežuje, a najviše me veseli kuhanje s tek ubranim plodovima iz svog vrta. Najsretniji sam kad gostima mogu ponuditi svoju salatu, krumpir, rajčice, začine...
Kakav život želite svojim kćerima?
- Supruga i ja smo im ostavili slobodu izbora pa će same odabrati što žele. Najstarija Ema (22) studira slikarstvo, srednja Lulu (16) je vitka i visoka, prava ljepotica, ali se ne želi baviti manekenstvom premda ima ugovor s jednom od najvećih svjetskih agencija čiji su je skauti zapazili na ulici, a najmlađa Una (12) je još premala da bi se vidjelo na koju će stranu potegnuti. Sve smo ih upisali u baletnu i muzičku školu, ali ih je jedino Lulu završila.
Jeste li zaljubljeni u kćeri?
- Naravno, možemo do zore o njima. Kasno sam postao otac, ali je to najvažnija i najbolja stvar koja mi se u životu dogodila.
Zašto onda ne provodite više vremena s njima? Što vas tjera da svake godine obiđete zemaljsku kuglu uzduž i poprijeko?
- Volim to. To je najjednostavniji, najgluplji i najtočniji odgovor. Uvjeren sam da svaki glazbenik sanja o takvom životu, a ja ga živim, ništa ljepše ne mogu ni zamisliti. Ne poznajem nikoga tko ne bi volio svirati u njujorškom Carnegie Hallu ili Operi u Sydneyju. Moja profesionalna sudbina je jedinstvena jer sam svirao na ruskim svadbama i pogrebima, nastupao u striptiz i buzuki barovima, držao rock’n’roll koncerte na stadionima i svirao s najvećim simfonijskim orkestrima.
Je li vam veći gušt izići pred punu dvoranu ili skladati?
- Nema većeg gušta od osjećaja da ljudi vole ono što im dajete.
Je li istina da se članovi Bijelog dugmeta privatno ne podnose?
- To je najmanje važno. Jedino je važno da smo na pozornici bend i da uživamo u svirci skupa s publikom. Pozornica je naš oslobođeni teritorij, tamo vladaju neki drukčiji zakoni nego u stvarnosti.
Je li teško održati sastav na okupu?
- Da, pogotovo u rock’n’rollu, gdje je pritisak ogroman, jer uvijek jednim okom morate pratiti što drugi rade, a tu su i faktori koji remete, poput slave, žena, novca... Na tim visinama je zrak rjeđi pa većina to teško podnosi. U sadašnjem orkestru stvari funkcioniraju drukčije jer sam u njemu skupio ljude s iskustvom rada na terenu, koji su stvarno svirali na svadbama i sprovodima. Naš baritonist, primjerice, jedva čita i piše, a ima još polupismenih, ali svi oni na pozornici bez problema komuniciraju sa saksofonistom koji predaje na dvije akademije, i trombonistom koji je završio dva fakulteta. Svima nam je zajednička znatiželja i radost sviranja pa to činimo i bez publike, za svoj gušt.
Jeste li kada koga izbacili iz orkestra?
- Da. Kad puhači prestanu vježbati, to je pogibeljno pa se nakon drugog ili trećeg upozorenja leti van. Demokracija je lijepa stvar, ali u svom orkestru želim prosvijećeni apsolutizam.
Što su vam donijele zrele godine?
- Iskustvo i povlasticu da se više ne moram baviti budalama oko sebe ni u kojem segmentu posla.