Zagreb, 260617.
Glumac janko Popovic Volaric.
Foto: Berislava Picek/ CROPIX
Berislava Picek / Hanza Media
Zagreb, 260617.
Glumac janko Popovic Volaric.
Foto: Berislava Picek/ CROPIX
Berislava Picek / Hanza Media

INTERVJU

Janko Popović Volarić: Tuga zbog majčina odlaska

  • 03.12.2017. u 09:00

  • Autor:
    • Damir Leljak

Zagrebačkom glumcu Janku Popoviću Volariću (37) ovo je godina podvojenih osjećaja. U poslovnom smislu ne može se požaliti: proljetos je snimio čak dva filma - horor “Egzorcizam” i komediju “Comic sans” - a u Histrionima s Dorom Fišter glumi u humornoj drami “Igra u dvoje” te u nekoliko predstava u Zagrebačkom kazalištu lutaka.

Privatni život druga je priča, jer prekinuo je dvogodišnju vezu s beogradskom kolegicom Tijanom Pečenčić, s kojim je glumio u serijalu “Kud puklo da puklo”. No najveći gubitak doživio je prije dva i pol mjeseca, kad je njegova majka, prevoditeljica s engleskog i francuskog Gordana Popović-Vujičić, izgubila bitku s teškom bolešću. Bilo je to baš nakon audicija za Supertalent na Novoj TV, u kojem sudjeluje kao član žirija - tako da je prvih nekoliko emisija snimio u kovitlacu vlastitih osjećaja. Emotivna bura koja je uslijedila nakon gubitka najvažnije žene u životu, za koju je kao sin jedinac bio jako vezan, na njegovom se licu nije vidjela. Stiskao je zube i suzdržavao suze.

Koliko vam se život promijenio nakon gubitka majke?

- Teško mi je... Preteško i prerano da bih o tome govorio.

Jeste li zbog vlastitog emotivnog stanja osjećali veću naklonost prema sudionicima Supertalenta koji su ispričali svoje tužne životne priče?

- U nekim situacijama su te priče bile jezičac na vagi, ali nikad glavni faktor. Meni je bilo najdirljivije slušati priče klinaca koji su zbog svoje posebnosti trpjeli vršnjačko nasilje. Imali su sreću da rano otkriju svoj interes, no onda bi ih masa maltretirala. Tijekom audicijskih snimanja otkrili smo barem dvoje takvih klinaca.

Imate li favorite u Supertalentu?

- Ima ih mnogo, no nekako me se najviše dojmio 16-godišnji multiinstrumentalist Martin Kutnar. Simpatičan je, a čim primi instrument, vidi se da je izvanserijski talent. Pritom nema svoje instrumente pa, primjerice, violončelo posuđuje od glazbenog velikana Valtera Dešpalja.

Imate li vi neke posebne talente?

- Od 12 do 18 godine sam igrao košarku, ali ipak nisam bio dovoljno talentiran da bih ostao utom sportu. Bio sam član nekih klubova, a ljeti bih sate provodio igrajući s ekipom iz kvarta. Imam oko i za fotografiju, a školovao sam se za grafičara. Išao sam u srednju Grafičku školu, a nakon toga sam tri godine radio u grafičkoj redakciji Vjesnika.

Je li bilo naporno?

- Radio sam u dvije smjene - od podneva do sedam-osam navečer ili od osam-devet navečer do tri-četiri ujutro. U jednom periodu sam radio samo noćne smjene, ali nije mi bilo teško jer sam bio mlad i sretan što imam stalni posao i dobru plaću. To više što sam s 18 godina dobio klinca kojeg je trebalo uzdržavati. Sviđali su mi se redakcija i ljudi, a mogao bih reći da je atmosfera nalikovala na onu u kazališnom ansamblu. Nismo bili izolirani jedni od drugih, već stalno u nekoj interakciji i sinergiji. Zanimljivo je da u filmu “Comic sans” glumim grafičara - kojeg ostavlja djevojka, i koji mrzi tip slova comic sans. Jako me zanima reakcija publike jer film govori o mojoj generaciji koja kasno sazrijeva, ne zna ni tko je, ni gdje je. Njezin predstavnik je Alan Despot, kojeg ostavlja cura pa ga pratimo kroz smiješnu, razmaženu i nezrelu autodestrukciju.

Kad ste shvatili da želite biti glumac?

- Želio sam studirati kameru i za to sam se spremao cijelu srednju školu. Prvi put sam pao na prijamnom, ali sam u dogovoru s profesorima nosio neke radove. I u trenutku kad su bili zadovoljni,

i kad sam trebao samo pričekati novi prijamni za tri mjeseca, osvojila me gluma. S jednim frendom sam krenuo u dramski studio Teatra EXIT i toliko se zakačio da sam zaključio da neću na kameru. Tako sam 2004., iz trećeg pokušaja, upisao glumu na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti.

 

Kako su izgledali vaši studentski dani?

- Danju sam išao na predavanja, a noću radio, nekad i do jutra. Dao sam otkaz u Vjesniku, ali sam kod kuće prelamao knjige, najviše za nakladnika Jesenski i Turk I Institut za filozofiju. Na kraju druge godine studija snimio sam jednu reklamu, pa na audiciji dobio ulogu u sapunici “Obični ljudi”, i tako je krenula moja glumačka karijera. Kako sam nakon toga snimao i druge serijale te glumio u kazalištu, zapostavio sam studij te diplomirao tek 2012.

Jeste li se bojali da vam se nakon sapunica neće nuditi filmske i kazališne uloge?

- Prošlo je dosta vremena dok nisam dobio prve uloge, i zbog toga sam bio frustriran, iako su mi sapunice mnogo toga omogućile. Naučio sam se ponašati na setu, prilagođavati određenim situacijama, brzo učiti tekstove, disciplini… Prvu filmsku priliku dao mi je Dalibor Matanić, kojeg dotad nisam poznavao, kad mi je 2010. dao glavnu mušku ulogu u filmu “Majka asfalta”. Bila je to velika prekretnica u mom profesionalnom životu.

Kako vam je bilo snimati film “Goran” redatelja Nevija Marasovića, u kojem  ste potpuno goli?

- Pročitao sam scenarij i zaključio da ta scena itekako ima smisla, da je bitna za priču. Nije bilo lako cijele dane trčati i valjati se gol po snijegu, ali pokušao sam zanemariti neugodu. Razmišljao sam o svom liku, a ne o sebi. To je čar bavljenja ovim poslom. Daje ti priliku da proživiš razne živote i emocije, i to me obogaćuje.

Kako se pripremate za snimanje scena seksa, kao što je bila ona s kolegom Filipom Križanom u “Goranu”?

- Razmišljam samo o liku koji glumim te njegovoj životnoj situaciji i okolnostima u kojima se našao. Lakše je kad imaš povjerenja u partnera ili partnericu, kao i u redatelja i snimatelja. Za Filipa sam znao da je odličan glumac jer smo bili zajedno na klasi kad sam se nakon duge pauze vratio studiranju.

Što vam je bio najveći izazov na snimanju “Egzorcizma”, gdje glumite svećenika koji istjeruje vraga iz opsjednute djevojke?

- To što smo u vrijeme snimanja filma u pulskom Istarskom narodnom kazalištu glumili u istoimenoj predstavi. Znali bismo cijele dane snimati film pa očistiti kostime za predstavu I obrnuto, a najizazovnije je bilo kad je redatelj nas glumce natjerao da 15 minuta u tišini sjedimo sami u mraku podruma Istarskog narodnog kazališta. Nakon toga sam shvatio da jeza nije u deranju, vrištanju i bacanju reflektora, već u onome što projicira naš mozak. Tišina je strašnija od buke. Nakon tih nekoliko seansi naučio sam kontrolirati strah, shvatio odakle dolazi i da ga, zapravo, sam stvaram. Na kraju smo i redatelja Dalibora Matanića prisilili da napravi isto.

Vodnjan, 241016.
Dalibor Matanic u Vodnjanu sa svojom glumackom ekipom snima film Egzorcizam. Nakon sto je ekipa odglumila nekoliko puta istoimenu predstavu u INK-u odlucili su na istu temu snimiti i film.
Na fotografiji: Senka Bulic, Dalibor Matanic, snimatelj David Ogujic, Helena Minic Matanic, Nika Ivancic,Janko Popovic Volaric.
Foto: Goran Sebelic / CROPIX
Goran Šebelić / Hanza Media

Na snimanju filma Egzorcizam

 

Vjerujete li u paranormalne pojave?

- Pripremajući se za ulogu, pogledali smo nekoliko filmova s tom tematikom, čitali svjedočanstva opsjednutih i razgovarali sa svećenicima, no najstrašnije je bilo na YouTubeu gledati stvarne ljude koje je zaposjela neka čudna sila pa su imali nadljudsku snagu, govorili čudnim jezicima… Skeptičan sam, no u neke stvari teško je ne povjerovati.

Što vam je bilo najteže tijekom snimanja filma Nevija Marasovića “Comic sans”?

- Krenulo je neslavno jer mi je jedan kolega priuštio trostruki lom nosa dok smo snimali scenu tučnjave. Malo smo promijenili scenarij zbog nosa u gipsu i nakon nekoliko dana nastavili snimanje.

Zanima li gluma vašeg 19-godišnjeg sina Davida, rođenog u vezi s vašom mladenačkom ljubavi?

- U prvim epizodama serijala “Ponos Ratkajevih“ glumio je moj lik, Krstu Ratkaja, u djetinjstvu, ali to ga nije zaintrigiralo. Više ga zanima glazba pa je u jednoj privatnoj zagrebačkoj školi upisao glazbenu produkciju. Vidjet ćemo kamo će ga to odvesti, jer rekao bih da se još traži.

Je li bilo teže s njim kad je bio klinac ili sad?

- Sve je teško i ništa nije teško. Rekao bih da je najizazovnije bilo prije godinu-dvije, kad sam počeo shvaćati da ga moram pustiti da živi svoj život, da sam bira, pa i da pogriješi. Naravno da mu treba pomagati, ali nije dobro da bude pod staklenim zvonom.

Smeta li Davidu što ga prepoznaju kao sina Janka Popovića Volarića?

- Naviknuo se, ali mislim da mu to ide jako na živce. Buntovan je i nervira ga zadiranje u privatnost.

Kakav ste mu savjet dali kad su djevojke u pitanju?

- Dobit ću batina ako vam odgovorim na ovo pitanje. Sam bira koliko će me pustiti u svoju intimu, kao i ja njega u svoju, no rekao bih da imamo dobar odnos, o svemu razgovaramo.

Što ste zaključili o glumačkim ljubavima nakon predstave “Igra u dvoje“, ali i iz vlastitog iskustva braka i veze s glumicama?

- Ništa nisam zaključio. Sve je individualno. Nikad ne bih mogao reći da neću biti s glumicom, kuharicom ili ženom neke određene profesije. Stvar je u karakteru, a ne u zanimanju.

Jeste li u vezi?

- Već neko vrijeme sam sretno slobodan.

Priželjkujete li vezu?

- Nije da sam dao oglas u novine, puštam da stvari idu same od sebe…

Jeste li s godinama stvorili jasne kriterije kad su žene u pitanju?

- Mogu imati milijun kriterija i karakteristika koje mi se sviđaju kod žena, ali na kraju me ponese nešto sasvim drugo. Sve se svede na tu jednu iskru. Kod žena mi je važno ono što i kod ljudi općenito - da nisu zle, sebične, razmažene…

Biste li voljeli imati još djece?

- Apsolutno. Bilo bi čudno imati djecu s tako velikom razlikom u godinama, ali vjerujem da će se to kad-tad dogoditi.

Tagovi