'14. svibnja 2013. Prošlo je 1830 dana. Čini se malo, no iako brojka nije nimalo važna, upravo toliki broj dana jedna se žena zove tvojom i upravo to ju čini najsretnijom i najponosnijom na svijetu. Mene. Sjećam se tog dana kristalno jasno. Ni to jutro nije bilo uobičajeno. Popili smo kavu, donio si mi cvijeće, ručali smo. Sjećaš li se koliko je Kiara bila uzbuđena? Obukli smo se, uredili smo našu djevojčicu, sjeli u tvoj mali auto i odvezli se matičaru. Ajme kako sam bila mirna, sretna, ponosna. Nisam se željela opterećivati svime onime čime se mladenke opterećuje. Htjela sam biti što više u tvom zagrljaju, plesati samo s tobom, uživati u svakoj sekundi. Sjećaš se da smo prvi otišli s naše svadbe? Maštali smo o tome kako će nam izgledati Marla, kakav život želimo, kako će nam izgledati kuća jednog dana. Zaspali smo zagrljeni, uspavao si me šapatom “danas, sutra, zauvijek, ti si meni ljubav”. Sviđa mi se što smo to ugravirali u naše prstene.
Toliko smo toga postigli u tih 1830 dana… stvorili toliko toga…. Pogledaj danas naše blago, naše tri djevojčice. Neću reći da nismo, povezaniji. Hvala ti što si me uvijek poštivao kao svoju ženu, majku, svoju najbolju prijateljicu, što si baš uvijek strpljiv i pun ljubavi. Kako da ti zahvalim što sam ti baš uvijek na prvom mjestu? ČIme sam to zaslužila? Ne znam. Potpuno sam svjesna siline tvoje ljubavi i vjerojatno me to čini toliko stabilnom, sretnom i ispunjenom. Nisam sigurna da bih mogla disati bez tebe, koliko god to zvučalo otrcano. Jednoga dana i naše će djevojčice odrasti, otići od nas, živjeti svoje živote. Ostat ćemo ti i ja. Kada do toga i dođe, ostajemo ti, ja i naša klupica ispod drveta, da ostarimo na njoj. Ti si polovica moje duše, moj život, moja Radost. Poklanjam ti ovo da te prati i uvijek podsjeti da si moj život. Volim te. Sretna ti 5. godišnjica braka', riječi su Lane Klingor Mihić suprugu, s kojim je veža obiteljska sreća i ljubav uz tri djevojčice, Kiaru (10), Marlu (4) i Miku (3) , a danas su zajedno i u poslu.
Par je prošle godine uselio u kuću koju su gradili samo za sebe, i tada je za Gloria.hr ispričala kakav je osjećaj bio preseliti u dom po mjeri koji su planirali i mukotrpno gradili tijekom zajedničkih godina: 'Neopisiv. Ne mogu opisati koliko smo sretni i ponosni. Imali smo jasan cilj i nije bilo lako. Posljednje dvije godine radili smo za to, živjeli s troje djece u stanu od 50 kvadrata, dvije godine muž i ja spavali smo u dnevnom boravku, odrekli smo se izlazaka, druženja s prijateljima , putovanja… gotovo svega jer smo sami radili, odgajali djecu i planirali svoj dom'.
Suprugu je posvetila pjesmu Radost: