Premda nijedan hrvatski film nije nominiran za Europsku filmsku nagradu, koja će biti dodijeljena 9. prosinca u Berlinu, u konkurenciji je jedna hrvatska redateljica. Zagrepčanka Lucija Stojević (36), naime, s debitantskim dugometražnim filmom "La Chana" natječe se za titulu najboljeg europskog dokumentarca. Film o legendarnoj plesačici flamenca Antoniji Santiago Amador, zvanoj La Chana, snimljen je u španjolsko-američko-islandskoj koprodukciji.
- Film je odlično prihvaćen, s njim sam obišla pedesetak filmskih festivala, ali nominacija me ipak iznenadila. Radili smo ga pet godina i bilo je zaista teških trenutaka pa nam je ovo svima velika satisfakcija. Moram priznati da je dosta onih koji su nam zalupili vrata pred nosom kad smo tražili pomoć, a sada govore kako su ponosni na film - kaže redateljica.
Rođena je u Zagrebu, u obitelji knjižničarke Ane i poduzetnika Zvonka Stojevića, s kojima se 1988. preselila u Beč te ondje živjela do punoljetnosti. Potom je otišla u Edinburgh, gdje je upisala studij arhitekture i kratko nakon diplome radila u toj struci, a onda se odlučila posvetiti filmu. Ponovno je postala studentica upisavši režiju na Prague Film School u češkom glavnom gradu, na kojoj je diplomirala s 24 godine. S tom je diplomom počela raditi kao videonovinarka za internetska izdanja britanskog Guardiana i američkog New York Timesa, što joj je omogućilo da putuje svijetom u potrazi za temama.
- Putovanja su za mene poput droge. Kad jednom kreneš, nikad ti nije dovoljno, uvijek tražiš još - objašnjava Lucija razloge svog nemirnog duha. No, gdje god živjela, i dalje se osjeća Zagrepčankom.
- Nemam mnogo veze s hrvatskom svakodnevicom, jer tu ne živim već trideset godina, ali kad me pitaju odakle sam, kažem - iz Zagreba. To je i dalje moj grad - govori Lucija. Prije osam godina lutanja su je odvela u Barcelonu, gdje živi i danas. Zadržala se, kaže, iz dva razloga. Prvi je ljubav - na tulumu je upoznala supruga Avija Astora, američkog profesora sociologije koji predaje na fakultetu u Barceloni. Drugi je - flamenco.
- Nakon što sam za Guardian napravila videoprilog o plesu, moja profesorica flamenca mi je rekla da ako želim dobar film, moram snimiti priču o La Chani - govori Lucija, koja dotad nije ništa znala o čuvenoj romskoj plesačici. La Chana je, naime, bila velika zvijezda sedamdesetih i krajem osamdesetih, ali posljednja dva desetljeća nije nastupala niti se često pojavljivala u javnosti. Samo su se rijetki zaljubljenici u ples sjećali plesačice koja je sa svojom trupom obišla cijeli svijet, a plesnim je pokretima očarala i glumca Petera Sellersa u filmu "Zvekan".
Kad je dogovorila prvi sastanak, Luciju je La Chana dočekala s paellom, tradicionalnim španjolskim jelom, no nije odmah pristala na film. Zahtijevala je od Lucije da joj se sutradan pridruži na obiteljskom okupljanju i tek nakon što ju je testirala u svom okruženju, odlučila je ispričati svoju životnu priču.
- S jedne je strane uživala, jer ipak je ona diva kojoj godi pažnja i nagovaranje. No, teško joj je bilo prepustiti kontrolu nekome drugom. Kako sam radila s malom filmskom ekipom, s vremenom smo ipak stekli njezino povjerenje i postali gotovo kao članovi obitelji. Naravno, kada smo ušli u četvrtu godinu snimanja, već je postala malo nestrpljiva i sve je češće pitala kada će biti gotov njezin film - govori Lucija, koja je snimanje započela 2012., na vrhuncu financijske recesije, kad je u Barceloni zatvoreno oko pedeset posto producentskih kuća. Jedino rješenje bilo joj je osnovati vlastitu tvrtku Noon Films, preko koje je prikupljala novac za snimanje - nešto od tradicionalnih fondova, a nešto crowdfundingom na internetu. Kad je film napokon bio gotov, La Chana je bila nezadovoljna.
- Samo mi je rekla: “Ovo nitko ne smije vidjeti”. Bila je to jako neugodna situacija. No iskreno, nekako sam i očekivala takvu reakciju. Da sam snimila film koji bi je ostavio ravnodušnom, značilo bi da sam pokazala samo površinu - kaže Lucija Stojević, s kojom vremešna plesačica nije htjela pričati sljedećih devet mjeseci. Smekšala se tek kada je početkom 2016. redateljica rodila kćer Leu.
- Došla me posjetiti i donijela mi ni sama ne znam koliko kilograma mesa. Rekla mi je da moram dobro jesti jer dojim, ali i dalje je bila ljuta na mene. Kao majka koja se ljuti na dijete koje je zgriješilo, ali ga ipak pazi i čuva - govori Lucija Stojević te dodaje da je plesačica prihvatila film tek kada je shvatila koliko se sviđa gledateljima. Dokaz tomu je nagrada publike u Amsterdamu, na jednom od najcjenjenijih svjetskih festivala dokumentarnog filma, ali i nominacija za Europsku filmsku nagradu. U međuvremenu je film prikazan na pedesetak festivala te u kinodvoranama u Španjolskoj, Njemačkoj, Nizozemskoj, Belgiji, Austriji, Japanu i drugim državama. No hrvatska premijera - još nije održana. - Žao mi je što "La Chana" još nije prikazana u mojoj zemlji. Zvali su nas da ga pošaljemo za ZagrebDox, no na kraju su ga odbili - govori redateljica Lucija Stojević, nadajući se da će i publika u njezinom rodnom gradu moći vidjeti hvaljeni dokumentarac o plesačici flamenca.