Osim na košarkaškom terenu, 15-godišnji Zagrepčanin Roko Prkačin član je “pobjedničke petorke” i u vlastitom domu. Najbolji igrač nedavnog Europskog kadetskog prvenstva, na kojem je našu reprezentaciju doveo do naslova prvaka, najstarije je od petero djece bivšeg košarkaškog reprezentativca Nikše Prkačina (42) - Roko ima još dvije godine mlađeg brata Lovru, 4-godišnjeg Niku i 10-mjesečnog Marka te 11-godišnju sestru Anu.
- Možete zamisliti kakva je ludnica kod nas doma, show program traje od jutra do mraka. Najmlađi Marko upravo uči hodati, a Niki je najveći gušt skrivati se po stanu pa smo u stalnoj potrazi za njim. Ana i Lovro su u školi ili na treningu, jer sestra obožava odbojku, a brat trenira košarku u Ciboni. Sva sreća da imam svoju sobu, a nisam ni puno doma - govori Roko Prkačin, učenik drugog razreda Privatne sportske i jezične gimnazije Franjo Bučar, koji je već sad visok 203 centimetra, a nosi tenisice broj 51. Zbog školskih i sportskih obaveza - utakmica i dva treninga na dan - Roko preko tjedna kod kuće samo prespava, a vikende koristi za učenje i rješavanje školskih zadaća. Donedavni kadet Cibone u novoj sezoni igrat će za seniore kvartovskog prvoligaša Rudeša, jer na terenu u ozbiljnim natjecateljskim utakmicama želi osjetiti može li kao tinejdžer parirati snažnijim i iskusnijim momcima.
- Nemam tremu i ne bojim se nikoga, u svakoj utakmici dat ću sve od sebe - govori osvajač zlatne lopte Međunarodne košarkaške federacije (FIBA), koja mu je velika motivacija u sportskom životu i nije mu problem svaki dan u dvorani provesti četiri do pet sati. Premda mnogi roditelji mladih nadarenih košarkaša koriste priliku da ih pošalju u velike europske klubove - najviše španjolske - Rokov otac Nikša Prkačin uvjeren je da u Hrvatskoj, a posebno u Zagrebu, postoje idealni uvjeti za sportski razvoj.
- Ja imam to gorko iskustvo odlaska iz roditeljskog doma u petnaestoj godini, i ne želim to svome sinu - kaže Nikša Prkačin, koji je bio Rokove dobi kad je prekinuo s vaterpolom i počeo trenirati košarku. Na to ga je nagovorio susjed, košarkaški trener Milan Jejin, koji ga je već na prvoj utakmici uvrstio u prvu petorku KK Dubrovnika. Zahvaljujući visini od 208 centimetara i korpulentnoj građi vrlo brzo je napredovao: prvo je otišao u Zadar, a poslije i u Split, gdje je potpisao prvi profesionalni ugovor. - Roko je rođen dok sam bio igrač Cibone, a loptu je prvi put uzeo u ruke u Istanbulu, gdje sam četiri sezone proveo u momčadi Efes Pilsena. Stalno me pratio na treninge i utakmice pa mu je bilo suđeno da postane košarkaš. A Roko je uzor mlađem Lovri pa je i on u košarci - nastavlja Nikša Prkačin, kojem je stresnije gledati utakmice svojih sinova, nego što mu je bilo igrati svoje. Roko ga je oduševio pobjedničkim zakucavanjem u finalnoj utakmici protiv Španjolske na Europskom prvenstvu, i to 19 sekundi prije kraja. - Za to stvarno treba imati hrabrosti - smije se Prkačin, kojem je sin kasnije priznao da nije imao pojma o vremenu.
Roko Prkačin, brat Lovro i tata Nikša Prkačin
- Neopisiv je osjećaj pobijediti na europskom prvenstvu, posebice jer nas nitko nije ubrajao u favorite. No, dizali smo se iz utakmice u utakmicu i nitko nas nije uspio zaustaviti - kaže Roko i dodaje kako su atmosferi pridonijeli turniri u stolnom tenisu, koje su organizirali u slobodno vrijeme na pripremama, te zajedničko gledanje filmova na njegovom prijenosnom računalu - tada se cijela momčad okupila u hotelskoj sobi koju je dijelio s kapetanom i najboljim prijateljem Matejem Bošnjakom. Nakon najveće sportske pobjede Roko se isključio na osam dana i s obitelji otišao kod bake i djeda u Dubrovnik. A jedina lopta koju je prije povratka u Zagreb uzeo u ruke bila je vaterpolska. Njegovo dubrovačko društvo, naime, ludo je za tim sportom, a omiljeno mjesto za igru im je na Štikovici. U stankama između utakmica na šljunčanoj plaži u blizini Zatona igra se briškula, no Roko, kaže, definitivno nije talent za kartanje i teško da će ga u toj igri itko ikad smatrati prvakom.