Zagreb, 170119.
Pivana, Ilica.
Pretpremijera filma Za ona dobra stara vremena.
Na fotografiji: Marko Petric, Vini Jurcic.
Foto: Ronald Gorsic / CROPIX
Ronald Goršić / Hanza Media

Marko Petrić i kolegica Vini Jurčić

Zagreb, 170119.
Pivana, Ilica.
Pretpremijera filma Za ona dobra stara vremena.
Na fotografiji: Marko Petric, Vini Jurcic.
Foto: Ronald Gorsic / CROPIX
Ronald Goršić / Hanza Media

Marko Petrić i kolegica Vini Jurčić

neposredan i iskren

Sve omiljeniji domaći glumac Marko Petrić: 'Tko jednom odseli više ne osjeti potrebu za povratkom'

Neposredan, iskren, bez zadrške - takav je u razgovoru jedan od najperspektivnijih domaćih glumaca mlađe generacije, 31-godišnji Marko Petrić. Kako u aktualnom filmu 'Za ona dobra stara vremena' tumači lik mladog Hrvoja kojemu dozlogrdi s diplomom raditi u skladištu i gledati sebe i prijatelje kako tonu pa odlazi u inozemstvo, s njim smo porazgovarali upravo o gorućem problemu hrvatske stvarnosti i sveprisutnom pitanju među mladima: otići ili ostati?'

Iza sebe ima veća kazališna ostvarenja, no Marka Petrića šira je publika bolje upoznala prošle godine u sapunici 'Čista ljubav' kao konobara Vladu. Odličan iz glume, koju na zagrebačkoj Akademiji nije uspio upisati 'iz prve' pa se tek godinu kasnije prebacio studirati u Split, zavrijedio je pak u novom filmu redatelja Eduarda Galića 'Za ona dobra stara vremena' u kojem je stao uz bok nedavno preminulom Ivi Gregureviću te glumačkim legendama Mustafi Nadareviću i Žarku Potočnjaku. Prva je to njegova filmska glavna uloga, a osim o novom iskustvu, progovorio je i o položaju glumaca u zemlji, odlasku mladih u bolje sutra izvan naših granica, ali i kakav je kad se zaljubi i gdje se vidi za deset godina. 

Kako to da si na studij iz rodnog Zagreba otišao u Split?

Moj glumački put  tekao je od prvog neuspjelog pokušaja upisa na ADU-u. Naime, zbilja se nisam pripremio. Zaboravio sam tekst. Ukratko, nisam se proslavio. Pauzirao sam godinu i tada pripreme shvatio vrlo ozbiljno te sam izašao na prvi sljedeći mogući prijemni ispit, u Splitu na UMAS-u. I nisam požalio, preselio sam se u Split, zavrijedio postati stipendist tamošnjeg HNK, stekao divna iskustva i prijateljstva pa sam ostao i nakon studija kao član ansambla HNK-Split. Nakon devet godina vratio sam se u Zagreb, na poziv Anice Tomić da radimo predstavu „Magic evening“. Kasnije je jedan angažman otvarao drugi pa sam naposljetku postao član ansambla kazališta Gavella. I sad sam tu.

'Za dobra stara vremena' je tvoja prva glavna uloga na filmu. Koliko se taj rad razlikuje od rada u seriji?

Razlikuje se u samoj pripremi, scenarij za film sam imao nekoliko mjeseci prije početka snimanja, pa sam na neki način mogao promišljati duže vremena o liku. U seriji najčešće ima puno manje vremena nego na filmu. I najčešće se na serijama, naravno, ovisi kojeg formata, snimi puno više scena u jednom danu, nego na filmu. Što iz glumačke perspektive zna biti nezgodno, jer je za kvalitetnu izvedbu potrebno vrijeme.

Kako izgledaju snimanja, koliko je bilo mukotrpno?

Nekome je sigurno mukotrpno, no ja zbilja uživam u snimanjima. Ne padaju mi teško niti rana ustajanja, niti 12 satno radno vrijeme. To je nešto o čemu sam oduvijek maštao i sada, iz ove pozicije, bilo bi malo nezahvalno tumačiti snimanja kao mukotrpna.

Zagreb, 170119.
Pivana, Ilica.
Pretpremijera filma Za ona dobra stara vremena.
Na fotografiji: Denis Bosak, Vini Jurcic, Karlo Mrksa, Marko Petric, Dominik Galic.
Foto: Ronald Gorsic / CROPIX
Ronald Goršić / Hanza Media

Glumci Denis Bosak, Vini Jurčić, Karlo Mrkša, Marko Petrić i filmski producent Dominik Galić

Jesi li doista bio miljenik na setu?

Volio bih kad bi vam mogao dati odgovor na to pitanje, ali to ćete morate pitati kolege sa seta. Znam samo da sam uživao u druženju s njima. Valjda je bilo uzajamno.

Kako je bilo raditi s Ivom Gregurevićem?

Ivo je bio izuzetno prizeman i jednostavan. Stajati s takvim glumcem u istom kadru je ogromno iskustvo i škola. Nisu ga zanimali tračevi niti se bavio površnim small talkovima. Bio je duhovit i neposredan.

Ispričaj nam jednu anegdotu sa seta s njim…

Ima pregršt anegdota, morate uzeti u obzir da se u filmu pojavljuju i legendarni glumci poput Mustafe Nadarevića i Žarka Potočnjaka. Svaki od njih ima toliko zanimljivih priča i anegdota iz nekih drugih vremena, tako da smo slobodno vrijeme zapravo provodili slušajući te priče.

S kim se od kolega i privatno družiš?

Ostao sam u kontaktu s nekolicinom kolega sa seta Čiste ljubavi, zapravo iz svakog projekta koji sam radio ostane netko s kim se posebno povežeš. Iz Splita to su Anastasija Jankovska, Bojan Brajčić i Nikša Arčanin, Stipe Radoja, u stalnom kontaktu sam s Karlom Mrkšom, jedna od najbližih prijateljica mi je predivna glumica Mia Melcher, družim se s Tarom Rosandić, Sementom Rajhard…

A ljubav, kakav si kad se zaljubiš?

Vjerojatno, kao i svi kad se zaljube, izgubim kompas.

Zagreb, 170119.
Pivana, Ilica.
Pretpremijera filma Za ona dobra stara vremena.
Na fotografiji: Marko Petric, Vini Jurcic.
Foto: Ronald Gorsic / CROPIX
Ronald Goršić / Hanza Media

Marko Petrić i kolegica Vini Jurčić

Čime te cura može osvojiti?

Neposrednošću, šarmom, duhovitošću, unutarnjom i vanjskom ljepotom.

Sve si poznatiji, na koji ti se način javljaju cure? Dočepaju li se i broja telefona? Odgovaraš li im?

Mislim da je danas, u eri društvenih mreža prilično lako stupiti s nekim u kontakt, tako da se nitko pretjerano ne trudi da dođe do broja telefona. Zapravo je malo tjeskobno kad znaš da te netko može kontaktirati samo na temelju činjenice što ti zna ime. Ranije si se zbilja morao potruditi da dođeš do nečijeg broja. Ponekad dobijem neku poruku, malo me rastužuje što su najčešće te poruke vrlo nepismene.

Prepoznaju li te ljudi na ulici, kako se nosiš s tim?

S vremena na vrijeme se dogodi da me netko prepozna, i to budu najčešće vrlo simpatični susretni. Uvijek mi je drago, pogotovo ako to nekoga razveseli.

U filmu 'Za ona dobra stara vremena' odlaziš u Ameriku. Što bi te u stvarnom životu natjeralo da sreću potražiš negdje izvan Hrvatske, odnosno, što ti je najvažnije da ovdje imaš i ostaneš?

Mislim da bi me egzistencijalna frustracija natjerala da napravim takvu vrstu promjene. Smatram da je život u Hrvatskoj (pod pretpostavkom da radiš posao koji netko zna cijeniti, tj. za koji nisi potplaćen) zbilja sjajan. Ovo je idealno mjesto na svijetu. Nema prirodnih nepogoda, postoji šansa za zimovanjem i ljetovanjem. Sve je unutar nekoliko stotina kilometara. Ovdje mi je najvažnije blizina obitelji i prijatelja. I imam taj osjećaj pripadnosti, koji vjerojatno ne bi imao drugdje.

Kako o tome razmišljaju tvoji prijatelji, imaš li nekog iz svog užeg kruga tko je otišao i zašto?

Imam više prijatelja koji su napustili Hrvatsku. Neki privremeno, neki trajno. Razlog je bolja poslovna ponuda, te bolji financijski uvjeti. To je mislim, glavni razlog odlazaka mladih. Nekako smo svi odrasli u vjerovanju 'ako završimo fakultet čeka me svijetla budućnost'. Nažalost, količina iseljenih mladih ljudi govori u prilog tome da ta teorija ne drži vodu. Naravno, i vrijeme čini svoje. Dosta mojih prijatelja koji su otišli nema se namjeru vratiti, jer su vani zasnovali obitelj, djeca im odrastaju u drugoj kulturi i više ne osjećaju potrebu za povratkom.

A Hollywood, privlači li te?

Hollywood, kao meka filmske industrije mi je izuzetno zanimljiva, ali me ne privlači toliko da bih otišao i živio u L.A.-u. Bilo bi sjajno kada bi dobio priliku surađivati u inozemnim produkcijama, ali nisam siguran da bih se sada odrekao života ovdje, pogotovo jer smatram da se i ovdje nisam ostvario do kraja.

John Pavlish

Ekipa iz filma 'Za ona dobra stara vremena': Filip Sertić, Andrej Dojkić, Marko Petrić, Denis Bosak i Karlo Mrkša

Jesi li zadovoljan svime što si do sada napravio i postigao?

Sa nekim stvarima sam izuzetno zadovoljan, za neke smatram da su mogle biti puno bolje. Valjda je tako uvijek u životu. Volio bih da sam mogao napraviti više, i da dan ima bar 30-ak sati.

Gdje se vidiš za deset godina?

Za 10 godina se vidim vjerojatno u Hrvatskoj. Nadam se da ću imati šansu raditi kvalitetne projekte, možda paralelno uz ovaj posao pokrenem još neki, nevezan za glumu. Ovo je zapravo jako teško pitanje. Deset godina je zbilja mnogo vremena.

Kako vidiš situaciju u glumačkom svijetu – od edukacije preko proboja do dobivanja posla i plaće?

Situacija je takva da je izuzetno veliki priljev mladih glumaca s pet akademija i treba što prije shvatiti da smo ovdje u Hrvatskoj „one man band“. Sami smo svoji agenti, menadžeri, producenti. Ne postoji neki pravilnik kojim je regulirana cijena naših angažmana. Tu sve ovisi o vlastitoj pregovaračkoj sposobnosti. Nažalost, honorari glumaca ovdje se ne mogu usporediti s honorarima vani. Tako da nerijetko, kolege, pa i ja sam, na kraju krajeva, radim po četiri projekta paralelno da bi mogao ugodno živjeti. Sad dolazimo do 3. problema. Kako imati četiri projekta paralelno ako se audicije za neki film ili seriju održava svake prestupne godine. I kako raditi četiri projekta paralelno ako dan ima samo 24 sata! To sve spada u domenu balkanskih apsurda. Sve izgleda kao da uopće ne funkcionira, a opet sve nekako funkcionira. Naravno bilo bi bolje da je sve uređenije i transparentnije. Ali, da se referiram na prethodno pitanje, gdje se vidim za 10 godina? Vidim se u uređenijem sustavu!

Na čemu trenutačno radiš?

Trenutačno sam u procesu proba za predstavu „Stela poplava“ Dina Pešuta u režiji Selme Spahić u kazalištu Gavella, snimam seriju „Senke nad Balkanom 2“ Dragana Bjelogrlića u Beogradu. Počeli smo snimati i „Šesti bus“ u režiji Eduarda Galića, te imam nekoliko predstava živih predstava: Tesla Anonimus, Magic Evening i Pijani.

Karijerni planovi za dalje?

Nadam se da ću imati priliku raditi što kvalitetnije projekte, bilo u kazalištu, bilo na filmu, bilo na TV-u. A generalni plan je maksimalno raditi na sebi, i korak po korak…