nametnula su se brojna pitanja

Traumatično iskustvo: Paula Sikirić otkrila što joj se događalo usred noći u vlastitom stanu

U novoj kolumni naša Paula Šik Sik je otkrila da je razvila snažan strah od kukaca, pravu fobiju odnosno 'izraženi trajni strah, najčešće prekomjeran ili neopravdan' te što joj se događalo usred noći u vlastitom stanu.

“Da se bojim takvih kao što si ti, nosila bih sprej protiv komaraca u džepu.”

Od sada pa na dalje, ozbiljno shvaćam ovu poštapalicu. Zašto? Eno gore u video kolumni. Da nikad više “Zašto?” ne pitate.

Hajdemo se igrati enciklopedije i tumačenja značenja riječi.

Zapravo Wikipedije.

Fobija (grč. Phobos - strah, bijeg) je izraženi trajni strah, najčešće prekomjeran ili neopravdan, a pojavljuje se u vezi očekivanja specifičnog objekta ili situacije.

Ako ih u grubo nabrojimo razlikujemo: 

  • Fobije od životinja - strah od određene životinje, npr: zmije, pauci, ptice, miševi, štakori. To je najučestalija specifična fobija.
  • Fobije od prirodnih pojava - potresi, poplave, grmljavine, tuča..
  • Fobije od krvi i ozljeda - uključuje strah od samog prizora krvi, vađenja krvi, od infekcija.. ozljede: osoba ima strah da će se ozlijediti, iskrvariti..
  • Situacijske fobije - uključuju strah od specifične situacije, npr. strah od letenja avionom, vožnje automobilom, strah od liftova, strah od zatvorenog prostora.
  • Ostale fobije - strah od padanja, glasnih zvukova, strah od zamaskiranih osoba (npr. klaunova kod djece).

Kod mene se radi o entomofobiji, strahu od kukaca. Neću previše o tome, jer sam vam u videu sve objasnila. No, mogu se kladiti da se 80% čitatelja pronašlo u bar jednom od gore navedenom, ako ne i više.

No, zanima me, priča li se o strahu od usamljenosti? Strahu od realnosti? Strahu od vlastite slike bez filtera?

Malo sam razmišljala, što i nije uvijek dobro... jer kada razmišljam odem u dubioze. 

Ali, hoće li društvene mreže i ova virtualna realnost, s vremenom dovesti do razvijanja i tumačenja novih strahova? Kao primjerice poviše navedeni? 

Hoće li društvo s vremenom odlaziti na terapijsko suočavanje sa realnim svijetom? Hoće li se prepisivati anksiolitici za suzbijanje straha od fotografiranja bez photoshopa?

Nikada nisam mogla ni zamisliti u kojem smjeru i kojom brzinom će se tehnologija razvijati. Što je izvrsno! Ako pričamo o blagodatima koje ona nosi kao što su brza komunikacija, lakši pristup informacijama, brže otkrivanje bolesti i produljenje životnog vijeka... ali jesmo li razmišljali o “strahovima” koje bi mogla za sobom povući?

Zanima me, jesam li jedina otišla u tome smjeru?

Kako vi razmišljate?
 

Pusa od zabrinute P!