Sretne rukavice “hrvatskog ministra obrane”, kako su vratara vatrenih Danijela Subašića (33) prozvali navijači nakon spektakularne pobjede nad Danskom, završit će uokvirene na zidu njegove trofejne sobe u roditeljskom domu u zadarskom zaleđu. A njegov dres s brojem 23 čeka mjesto u FIFA-inu Muzeju nogometa u Zürichu, jer je Subašić, uz Portugalca Riccarda, drugi vratar u povijesti svjetskih prvenstava koji je obranio čak tri jedanaesterca na jednoj utakmici.
- Lijepo je što su predstavnici FIFA-e došli po moj dres u svlačionicu. Ma mogli su i mene odnijeti, ionako ću brzo u mirovinu - našalio se Subašić. Premda je u karijeri odigrao mnoge velike i iznimno stresne utakmice, vratar hrvatske nogometne reprezentacije nikad se nije suočio s tako velikim izazovom kao na Svjetskom prvenstvu u Rusiji.
Zahvaljujući njegovim obranama vatreni su nastavili svoj trijumfalni niz, a golman iz Zadra, gdje je zajedno s Lukom Modrićem započeo sportsku karijeru, preko noći se prometnuo u junaka nacije. Samozatajni Suba u općoj je euforiji objavio tada čija mu je podrška već 16 godina najvažnija. “Moja žena, moja stijena, moja kraljica”, napisao je na Instagramu ispod fotografije sa zanosnom crnkom Antonijom Bozzo, 33-godišnjom pedagoginjom. A Antonia, njegova prva, srednjoškolska ljubav (prohodali su 2002. u Zadru, gdje je on trenirao nogomet i školovao se za automehaničara), odgovorila mu je “Ljubavi, vidimo se što kasnije, ako Bog da”, uvjerena da ova reprezentacija može stići do same završnice i ostvariti dosad nezabilježen uspjeh.
Danijel i Antonia
Danijel i Antonia
- Samo neka Antonia stoji u našoj maloj fan zoni, u našem stanu u Zadru. Prijateljica Ana joj peče najbolje bruskete na svijetu i zajedno gledaju utakmice - kaže Subašić. Antonia se trenutačno brine i o njihovom ljubimcu, mačku Bilom: ime je dobio prema boji dresa njihovog najdražeg kluba, splitskog Hajduka, u kojem je igrao od 2008. do 2012. U te četiri godine Antonia Bozzo je završila studij pedagogije na Filozofskom fakultetu u Zadru, a promocija posljednje generacije diplomanata koji su studij započeli prije reforme visokog obrazovanja i uvođenja takozvanog Bolonjskog procesa, održana je 12. prosinca 2011. Idućeg ljeta preselili su se u Monte Carlo, gdje Danijel Subašić brani za Monaco, s kojim je lani postao prvak Francuske i stigao do polufinala Lige prvaka.
Premda im u monegaškoj prijestolnici ništa ne nedostaje, jer najbolji hrvatski vratar ondje po sezoni zarađuje dva milijuna eura, Danijel i Antonia maštaju o povratku u domovinu i sigurni su da će Suba karijeru, kad za to dođe vrijeme, završiti u Zadru, u klubu iz kojeg je i potekao. Osim toga, oboje su vezani za zadarsko zaleđe, odakle potječu njihove familije, a njihovi roditelji i danas žive na obiteljskim imanjima - udaljeni jedni od drugih desetak kilometara zračne linije.
Umirovljenici Jovo (63) i Boja (62) Subašić su u Zagradu, selu s pedesetak stanovnika u benkovačkom kraju, a Ante (64) i Anita Bozzo u Islamu Latinskom, naselju s dvjestotinjak stanovnika u općini Posedarje. Umirovljeni pekar i umirovljena spremačica u HŽ-u, Jovo i Boja Subašić preklani su se uselili u kamenu kuću koju im je potpuno obnovio i uredio Danijel. Njegova starija braća Milan (44) i Oliver (42) s obiteljima žive u Zadru, a Jovo i Boja ponosni su što je i njihov 17-godišnji unuk Anđelo krenuo stričevim putem i brani za NK Zadar. Nadaju se da bi se i mlađi unuk Luka (5) mogao zapaliti za nogomet, jer je sportski život najbolji način da se razvije u odgovornog i zdravog čovjeka.
Danijel Subašić s braćom
Danijel Subašić s braćom
Boja i Jovo Subašić: Uvijek je pospremao za sobom
- Za Danijela nije odmah bilo rečeno da će biti golman, ma kakvi - priča Jovo Subašić dok u konobi sjedi za masivnim drvenim stolom s kariranim crveno-bijelim stolnjakom. Svi zidovi ukrašeni su pokalima, priznanjima i uokvirenim dresovima Danijela Subašića iz svih faza njegove karijere. Premda je Jovo Subašić lani zbog zdravstvenih komplikacija izgubio lijevu nogu pa se kreće uz pomoć štaka i invalidskih kolica, ni na što se ne žali. Dapače, s ponosom ističe kako mu je najmlađi sin kupio automobil audi s automatskim mjenjačem, prilagođen invalidima. Drago mu je što njegova sina zbog visine od 192 centimetra navijači zovu Div iz Zadra, a njegova supruga prisjeća se da je Danijel od najranije dobio bio fizički snažniji i viši od vršnjaka. Uostalom, i rođen je kao velika beba - s 4800 grama. - Nogomet je počeo trenirati kao šestogodišnjak, a braniti četiri godine kasnije. Na jednoj utakmici im se ozlijedio vratar, a nisu imali rezervnog pa se Danijel treneru Mišku Paunoviću ponudio da stane na gol. Možda mu je uzor bio i stariji brat Oliver, koji je također bio golman. A kako je stao, tako je i ostao - priča Jovo, čija je peteročlana obitelj tada živjela u dvosobnom stanu od 53 četvorna metra u blizini stadiona.
Miško Paunović bio je prvi trener i Luki Modriću i Danijelu Subašiću
Miško Paunović bio je prvi trener i Luki Modriću i Danijelu Subašiću
Iako najmlađi, Danijel nije bio razmažen: volio je sve jesti, a najviše palačinke, koje zna sam ispeći. U školi je bio vrlo dobar učenik i vrlo samostalan; uvijek je pospremao za sobom i brinuo se za svoju sportsku odjeću... Majka Boja tvrdi da i ne zna što je to pubertet jer nijedan od njezinih sinova nije imao tinejdžerskih mušica. Danijelu je ime odabrao brat Oliver, a karakterom je potegao na oca - obojica su mirni, tihi i šutljivi. Obojici je obitelj najvažnija na svijetu, i zbog toga je staru kuću u Zagradu uredio tako da u prizemlju žive Jovo i Boja, a na katu će se jednoga dana on skrasiti sa svojom obitelji.
Boja i Jovo Subašić u svom domu u zadarskom zaleđu
Boja i Jovo Subašić u svom domu u zadarskom zaleđu
Boja Subašić prisjeća se dana kad je Danijel na upoznavanje doveo djevojku Antoniju. Premda je još bio srednjoškolac, bili su sigurni da im se sin na vratima može pojaviti samo s budućom snahom - i nisu pogriješili. Na prvi pogled im je bilo jasno da je Antonia prekrasna osoba i odmah su je prihvatili kao člana obitelji. Ne smeta im ni to što nakon šesnaest godina veze nisu vjenčani - i ne pitaju ih kad će svadba, jer je to njihova stvar. Najvažnije im je da se slažu i vole te da im je lijepo zajedno. U to se 2015. uvjerio i Jovo Subašić, koji ih je tada posjetio u Monte Carlu. Majku Boju to daleko putovanje tek očekuje jer je tada zbog obiteljskih razloga ostala kod kuće.
Ante Bozzo: 'Pomirili smo se odavno'
No, s druge strane stvari nisu tekle glatko. Antonijin otac Ante Bozzo, poljoprivrednik i pčelar iz Islama Latinskog, pobjesnjeo je kad je čuo da njegova kći planira vjenčanje, zbog čega joj je u obiteljskoj svađi 2007. zaprijetio i završio na policiji.
- Pomirili smo se mi odavno, nije ni bilo svađe. Kakva su to vremena kad se roditelj na dijete više ni izderati ne može a da ga javno ne osude i “strijeljaju”. Ni mačku danas ne možete zgaziti a da ne završite na policiji - govori Ante Bozzo, s kojim smo razgovarali telefonom. Za kućne posjete nije spreman jer se još oporavlja od operacije desnog oka, na kojoj je završio zbog odvajanja mrežnice. U zagrebačkoj Klinici Svjetlost vid mu je spasio vitreoretinalni kirurg doc.dr.sc. Ratimir Lazić. - Na lijevo oko odavno ne vidim, a zbog ablacije retine sam oslijepio i na drugo. Sad je, brate, dobro, do deset metara vidim, a dalje je magla i tmina. Ali se još oporavljam i moram se čuvat’ promaje i sunca pa sidim u kući, ili u dvoru popričam s prijateljima koji svrate na čašu vina - nastavlja Ante, koji je s ekipom proslavio sve četiri pobjede vatrenih na Svjetskom prvenstvu u Rusiji.
A posebno se nazdravljalo pobjedi protiv Danske, čiji je glavni junak bio njegov zet. - U mojoj kući se samo moje vino toči, i to bijelo: tako je bilo i tako će biti. A pijem ga s ledom ili pola-pola, s vodom ili mineralnom. I hvala bogu, imam ga dovoljno, svake godine između šesto i tisuću litara - priča Ante Bozzo, kojeg susjedi opisuju kao dobrog čovjeka i velikog radnika nagle naravi. Trenutačno mu je najgore to što po cijele dane ne radi ništa, jer čitav život, kaže, tegli ka’ marva. Od malih je nogu naviknut na težak rad na zemlji, a uzgaja i pčele - za tridesetak košnica sad se brinu njegovi prijatelji. Sin Stipe Bozzo (39), Antonijin šest godina stariji brat, ne stigne uskočiti zbog svog posla i obiteljskih obaveza. On, naime, ima troje djece - Luku (12), Miju (8) i Tea (5) - koji trenutačno uživaju s tetom Antonijom. Zaželjeli su je se, a i ona njih, jer je većinu godine u Monte Carlu. S njima gotovo svakodnevno dolazi u posjet majci i ocu, koji svoju kćer još nisu posjetili u Monaku. - Ne zanimaju mene, sinko, nikakvi gradovi: ni Split, ni Šibenik, ni Monte Carlo... Da nisam morao na operaciju, ne bih ni u Zagreb išao.
Draže mi je spavati u kupinama, okružen vukovima i poskocima, nego u svili. Takvi smo mi ovdje, najbolje nam je na svojem - priča Bozzo, koji je upoznao i Danijela i njegove roditelje. Ako su među njima kada i postojale neke razlike, one su odavno zaboravljene pa priča o Romeu i Juliji iz zadarskog zaleđa ima najljepši mogući završetak. Posebno ako Danijel i Antonija svojim roditeljima ispune najveću zajedničku želju - da im se s bebom u naručju pojave na vratima.