Iz uvaženog pera Vjekoslave Huljić (57) uz romane, priče i pjesme koje se nalaze u lektiri i čitankama za đake iz osnovne škole izašle su neke od najpopularnijih hitova Danijele Martinović, grupe Magazin, Jelene Rozge i Doris Dragović. Ovih dana je na Interliberu čitala ulomke nove knjige učenicima koji joj se rado otvore, a iako je u petoj brzini sa suprugom Tončijem, najviše joj sreću čini pogled na sina Ivana i kćer Hanu koji također uspješno plove glazbenim vodama.
Na Interliberu ste predavali školskoj djeci, imate li tremu kada pričate pred njima?
Djeca su profesori na katedri iskrenosti. Detektiraju vas i skeniraju kroz tih sat vremena, koliko susret traje. Volim biti što bliže njima, među njima, da osjete da sve te knjige koje pišem za njih žive samo ako ih oni čitaju. Nastojim da shvate koliko ih poznajem, njihove radosti, želje, probleme. I kad pišem o problemima koji ih tište, ili kakav krimić, ne zavijem ih u tamu, već im uvijek dajem nadu i rješenje. Provlačim duhovito kroz mračno. Svjetlo kroz brige. Odmah im kažem da je divno biti književnik, jer književnici mogu izmišljati do mile volje. I nitko im neće zamjeriti. Povučem ih za jezik, za srce. Otvore se i iznenade me nekad svojim upadicama. Eto, baš njima sam pričala o svojoj junakinji, koja s djedom svira na ulici i javila se curica koja mi je , sva radosna, rekla kako i ona svira s braćom na ulici, na rivi. U prošlom romanu za mlade imala sam tinejdžericu koja se zarezuje oštrim predmetima po rukama, što i nije tako rijetka pojava. Ne biste vjerovali koliko mi je djece tog uzrasta reklo – to radi moja prijateljica ili sestra. Ili bi se pogledavali međusobno. Na nekim sam licima iščitala da ih možda i same muči taj problem. Naravno, uvijek kažem da nije sve tako crno, i kroz životne, često humorne situacije, isplivaju iz problema. Volim čitati djeci, jer tako su fokusirani i uživljeni u ono što čitam. Mislim da i ja time mrvicu doprinesem da odrastu u knjigoljupce. Srce mi je veliko kad vidim da vole čitati to što pišem. I da su zahvalni zbog toga. Osjetite to. To mi je dragocjeno.
Vaši stihovi se nalaze u čitankama i lektiri, o kojim pjesmama je riječ?
'Bajka Čampro' je u lektiri za drugi osnovne, po izboru prof. Lucije Puljak. Neke druge priče i pjesme, kao 'Božić Baka', 'Kiflić i Bublica', 'Snježni padobrani', 'Ljubav i druge', našle su mjesto u čitankama.
Smatrate li da su pjesnici čuđenje u svijetu?
Da. Pjesnici su diplomirani sanjari. Čitači duša. Oni koji osluškuju, gledaju, mirišu, poput nekih sinestezista. Kojima ne može promaknuti nijedan let, oblak, lokva, blato i sunce. Ne može proći čovjek, a da oni ne vide je li mu danas stalo do života, ili nije. Pjesnici stalno gledaju gore. Znaju da će tako vidjeti zvijezdu, a ne ako gledaju u vrhove cipela. Ništa ne postoji, u čemu ne bi vidjeli nešto vrijedno stiha
Cijelog života nešto stvarate, kada vam najčešće dolazi inspiracija, jeste li jutarnja ili noćna ptica?
Obožavam jutro. Jutro me podsjeća na rođenje. Na stvaranje. Ne neki perpetum mobile iz kojeg isijava vječno svjetlo. Zato su mi najljepši trenuci dana oni ujutro. Ustajanje, vježbanje, kava. Ako se dogodi da pišem ujutro, to je rano ujutro. Poslije se izgubim u drugim obavezama i aktivnostima. Češće pišem popodne i uvečer. No, nema nekog strogog pravila. Pisanje te zaskoči, poput viroze, kad god mu se prohtije i gdje god bio.
Koja djela ste čitali kao djevojčica, tko vam je bio najveća inspiracija?
Prvo sam pročitala Andersenove bajke. Pa sve od Ivane Brlić Mažuranić, Pipi Dugu Čarapu, koju sam često crtala u prirodnoj veličini, bajke Oscara Wildea, pa Mark Twaina... pa sve one divne dogodovštine Koka... bila sam opčinjena bajkama, pa sam ih počela i sama pisati. Jedna sam od rijetkih u čijem opusu prevladavaju bajke o moru i podmorskom svijetu. Zaljubljena sam u more.
U 23. godini ste izdali prvu knjigu pjesama 'Jutrooki', tko je tada bio najponosniji na vas? Jeste li imali podršku roditelja?
Već onda sam voljela stvarati nove riječi, kovanice – onaj koji ima oči kao jutro, lijepo, plavo jutro. Moji mama i tata, naravno, bili su najponosniji. I moje sestre. Roditelji su znali da imaju djevojčicu koja je najsretnija kad piše. Srednje dijete, koje nije htjelo biti baš obično. Podržavali su me i radovali se mojim pjesmama, pričama i nagradama.
Vjerojatno ste mogli živjeti bilo gdje u svijetu, jeste li imali želju preseliti se u neku od svjetskih metropola ipak ste odabrali Split, zašto je dobro biti stvarateljica u tom gradu?
Split je pozornica na kojoj se i muze bolje osjećaju. Znali su ga, pored svih njegovih divnih strana zvati i gradom slučajem. Kao i svugdje, hodajući možeš skupiti blato na nogavicama. Ali i zvijezde u očima. Na tebi je da odabereš. Slučajno je taj slučaj jedan predivni okvir u koji možeš staviti sliku svog života. Zapravo, kad stvaraš, tebi je svejedno gledaš li u nebo iznad Jeruzalema, Venecije, ili Seula. Nije bitna zgrada i zidić, već tinta koju vučeš iz srca i glave. Na stranu ljudi, u pisanju si sam, samcat. Ipak, nebo iznad Splita ima boju ljubavi. Eto, zato. Zato sam baš tu.
Suprug Tonči i vi izgradili ste glazbeno carstvo, koja je tajna vašeg uspjeha, on naglašava da sa svim izvođačima imate obiteljski odnos, je li to najbitniji sastojak?
Puno radimo. I već puno godina. Počneš se pitati, što još mogu od tih sedam nota, a da još nisam napravio, što još mogu reći, a da već nije rečeno. E, u tom je tajna, uvijek se preispituješ, boriš se sa svakom novom pjesmom. Nastojiš je napraviti onako kao je za nekog izvođača najbolje. Dobri su ljudi i suradnici. Imamo sreće. A možda i oni s nama. Iako ja znam kako Tonči diše i obrnuto, često se dogodi da ja želim jedno, a on misli da je bolje nešto drugo... to je normalno, svatko stvara po svom nervu. Kako nam je u interesu napraviti što bolju pjesmu, od tih mnogo opcija koje imamo, izaberemo onu za koju mislimo da je najbolja.
.jpg)
Je li vaš suprug uvijek u petoj brzini, jeste li usklađeni ritmom?
Tonči je, otkako ga znam, u petoj brzini. Ali i ja brzo vozim. Kako bih drukčije pratila taj ritam. Možda se ne bi reklo, ali imam taj temperament, koji me nosi da stvaram i živim punim plućima. Pri tom i te kako znam ljubiti sitnice koje mi se nude u tom življenju, ljepotu malih stvari, koje su ustvari velike i neprocjenjive.
Vaš sin Ivan i kći Hana također su glazbeni eksperti, prepoznate li se u njima nekada ili su oni svoji ljudi?
Moja djeca su moj okvir za ljubav. Sve što smo uložili u njih, svaku žilicu ljubavi, najvažnije je što smo postigli. Hana je magistra kompozicije, skladateljica. Iza sebe ima gudačke kvartete, malu simfoniju, songove u lutkarskoj predstavi. Trenutačno je na turneji s Maksimom Mrvicom, u Kini, gdje pjeva. Ivan komponira i piše tekstove. Odličan je u engleskim tekstovima. Svi četvero napravili smo mono mjuzikl, u kojem jedan glumac igra gotovo sve uloge, a čija će premijera biti u veljači. Vidim mnogo Tončijevog i mog u njima, ali potpuno su svoji. Duša je kao otisak prsta. U finom tkanju koje im daš, sami crtaju svoje linije.
Tonči, Vjekoslava i Hana Huljić
Što trenutno imate na svom noćnom ormariću, čitate li puno?
Trenutno čitam 'Cvijeće' Alfonsa Cruza. Volim kad u prozi naletim na poetsko. Zaljubila sam se u njegov roman 'Kokoschkina lutka', pa sam odmah pročitala i ovaj. Zatim 'Pohvala starosti' Pavla Pavličića. Svi žele doživjeti stotu, a užasavaju se starosti. E, o tom paradoksu duhovito progovara autor. A treća je moja, tek izašla, 'Moje ljeto s Picassom'. Da malo prostudiram ilustracije Nike Baruna. Sjajne su.
Napisali ste pjesmu 'Malo mi za sriću triba' Doris Dragović, što vama treba za sreću?
Pod uvjetom da smo svi zdravi, a to nekako želim svima, za sreću mi treba radost ljubavi, radost stvaranja i pogled na moju djecu. Ne trebam ići u Louvre svaki dan. Umjetnine mog života su točno ovdje, oko mene. Moji dragi ljudi.