Kao pozornicu za svoju monodramu “Potrošeni snovi” zagrebačka glumica Natalija Đorđević (43) nedavno je izabrala napuštenu zgradu psihijatrije u Pakracu. Publika je u suzama popratila njezin dramski prikaz dubokih duševnih previranja nastao prema motivima drame “Višnjik”, u koji su ukomponirani još neki Čehovljevi tekstovi te pjesme ruske pjesnikinje Natalije Vorobjove Hržić. Neke su joj žene nakon predstave čak rekle kako je odglumila njihov život.
Ta monodrama, koju je Natalija dosad odigrala pedesetak puta, bila je vrlo snažan umjetnički doživljaj za kraj Šestog kongresa o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji koji je u tom ratom razorenom gradu organizirao njezin otac, zagrebački psihijatar prof. dr. Veljko Đorđević. Ali i najava zajedničkog projekta kojim žele pokazati koliko kazališna umjetnost može pomoći da se lakše prebrode svakodnevni problemi. Projekt je počeo 10. listopada na Svjetski dan mentalnog zdravlja, kada je Natalija Đorđević u zagrebačkoj galeriji Kranjčar ponovno odigrala svoju monodramu, a nakon nje su pisci, glumci, novinari, psiholozi i psihijatri razmijenili iskustva i mišljenja o problemima današnjice: tjeskobama, strahovima, raznim gubicima koji nas počesto vuku u depresiju i društvenu izoliranost.
S ruskom pjesnikinjom Natalijom Vorobjovom Hržić i Elvirom Kranjčar, vlasnicom zagrebačke galerije u kojoj je održan prvi okrugli stol
- Tisuće i tisuće ljudi danas se boje da će ostati bez posla i da neće imati od čega živjeti, a iz te egzistencijalne nesigurnosti izviru novi strahovi, tjeskobe, anksioznost u čijoj je pozadini i strah za vlastiti život. Živimo hektično, stalno smo u stresu, emocionalne komunikacije je sve manje, nitko se ne konfrontira iznošenjem mišljenja, sve je manje autentičnosti, a sve češće nailazimo na takozvani fenomen “biciklista” - ljudi koji samo kimaju glavom onima iznad sebe, a gaze sve ispod sebe. Nisu još zacijelile ni ratne rane, a val izbjeglica donosi nove frustracije i izbjeglicama i sredinama u koje dolaze. Još je prije 50 godina svjetski prepoznati psihijatar Vladimir Hudolin proročanski ustvrdio da će rat, strah i netolerancija biti najveći problemi budućnosti, i to je doista postalo naša stvarnost - kaže Veljko Đorđević te dodaje kako je čovjek društveno biće i kako svakome tko je u problemu treba pomoći. Umjetnost u tome, kaže, može imati značajnu ulogu.
- Ona nas oslobađa bremena - dodaje. - Danas već postoji specijalno komponirana glazba koja se koristi u terapijske svrhe, za opuštanje, a slikanje, ples i biblioterapija koriste se svakodnevno i umijeće je povezati mentalno zdravlje i umjetnost, osobito kazališnu koja je kraljica svih umjetnosti jer su u njoj sublimirani pokret, govor, glazba, likovnost i književnost. Kazalište obogaćuje naš emocionalni kapital te budi u nama razne osjećaje. O tim doživljajima razgovaralo se s publikom nakon Natalijine monodrame.
- Poslije svake predstave ljudi su htjeli podijeliti neko svoje iskustvo sa mnom i iz toga se rodila ideja o okruglom stolu nakon nje - otkriva Natalija Đorđević, koja je zgradu psihijatrije u Pakracu odabrala kao sjećanje na jedan od najetičnijih događaja u Domovinskom ratu: u jednoj noći branitelji su iz nje izvukli više od 300 bolesnika i odveli ih na sigurno u psihijatrijske bolnice u Popovači, Vrapču i Jankomiru. Predstava koju je odigrala i u rodnoj kući Antona Pavloviča Čehova u Taganrogu - i za koju je u Rusiji dobila diplomu “Faina Ranjevska” te je proglašena najboljom glumicom na Međunarodnom tjednu monodrame u Umagu - vrlo je iscrpljujuća za Nataliju Đorđević.
Natalija Đorđević napisala je monodramu ‘Potrošeni snovi’ za svoj 30. rođendan
- Čehova obožavam, s njegovim monologom sam se upisala na Akademiju dramske umjetnosti, a ovu sam monodramu napisala za svoj 30. rođendan - kaže Natalija. - Mislim da mi je život bio posložen kao i Čehovljevoj heroini, vlastelinki Ranjevskoj: imala sam puno toga i to naglo izgubila. Ranjevska gubi višnjik, koji je kod Čehova simbol za gubitak cijelog jednog svijeta kojemu je pripadala, a ja sam izgubila nekoliko dragih osoba nakon čega mi se život promijenio, tako da sam se možda i podsvjesno željela baviti temom gubitka. Predstava je teška i glumački specifična, jer se prije njezina početka moram dovesti u stanje predživčanog sloma, koji doživljavam pred publikom. To znači da pod vrlo povišenim emocijama moram odigrati svih pedesetak minuta, tako da sam nakon svake predstave emocionalno iscrpljena. Zadnje riječi moje heroine su: “Poklonite mi neprobudljiv san”, a ja želim ovom predstavom potaknuti ljude da se suoče s problemima i pokušaju ih riješiti vjerujući u druge oko sebe. Taj umjetničko-društveni angažman je i svrha cijelog projekta.
