Nakon što joj je dijagnosticirana teška bolest, Mani Gotovac je u svom životu, koji je otvoreno i iskreno ogoljavala u svojim knjigama, odbila liječenje odlučivši otići s ovoga svijeta na svoj način, donosi Dubrovnik.net.
"More mi daje životni elan, razlog da se ujutro budim, a iz svoje kućice u Mokošici blizu Dubrovnika mogu gotovo skočiti u more – rekla je u jednom od svojih intervjua teatrologinja Mani Gotovac koja je ostavila veliki trag u hrvatskoj kulturi.
Mani Gotovac ispred svoje kuće u Dubrovniku
Rođena kao Manda Birimiša u Splitu 1939., u roditeljskom je domu upijala ljubav prema teatru. Njen otac Zdravko Birimiša bio je odvjetnik, potomak ugledne dubrovačke obitelji, a majka Marija Danira, splitska glumica. Manino prvo sjećanje seže u treću godinu, kad ju je majka odjenula u bijelu haljinicu s cvjetićima i odvela u francuski vrtić da izrecitira pjesmicu. Nakon tri riječi je stala i briznula u plač.
- Mama me uzela u naručje i nastavila. Dobile smo veliki pljesak - prisjeća se Mani, koja je s mamom učila uloge, gledala njezine predstave i kući nosila njezine bukete. Ostale su vrlo bliske i povezane sve do majčine smrti, kad je u 74. godini pala na jednoj predstavi i slomila kuk. Nakon toga više nije stala na noge: ozljeda se zakomplicirala, a nakon pola godine preminula je u zagrebačkoj Klinici za infektivne bolesti.
Mani je u Zagreb stigla na studij književnosti, a kao studentica je upoznala svog prvog supruga, tada 33-godišnjeg skladatelja Peru Gotovca, starijeg 12 godina. Sin našeg proslavljenog skladatelja Jakova Gotovca, autora opere “Ero s onoga svijeta”, na prvom susretu pokazao se izvanrednim kavalirom, ponudivši se da joj bude vodič po Zagrebu. Nakon vjenčanja živjeli su s njegovim roditeljima Jakovom i Katjom Gotovac u stanu u Pierottijevoj ulici. Mani se brzo udomaćila: za suprugove skladbe, pod pseudonimom Ana Snah, pisala je tekstove, a najpoznatiju, “Baladu”, otpjevala je Ana Štefok. Počela je objavljivati i kazališne kritike, u kojima se žestoko obračunavala s izvedbama koje joj se nisu sviđale. Njene su kritike bile zapažene i čitane pa je dobila svoju radioemisiju, a radila je i televizijske priloge.
Ljudi iz struke istodobno su je poštovali i mrzili, za neke je bila prva dama intelektualnog teatra, za druge vještica, sve dok joj se 1972. nisu zatvorila sva vrata. Deset godina je bila na ledu i nije smjela objavljivati zbog nacionalističkih stavova koje su cenzori iščitali u njezinim tekstovima. Ni svemoćni Miroslav Krleža, književnik i ravnatelj Leksikografskog zavoda, kojem se obratila u nevolji, nije joj mogao pomoći. Na rastanku joj je darovao crvenu ružu i poručio da vodi dnevnik, jer će ga jednom sigurno objaviti. Imao je pravo, upravo su je dnevnički zapisi koje je pohranila u prabakinom klasicističkom ormaru potaknuli na pisanje kad ih je u mirovini prvi put ponovno pročitala.
Mani Gotovac je najpoznatija hrvatska teatrologinja, kazališna kritičarka i prva intendantica u povijesti hrvatskog glumišta. Cijeli svoj radni vijek posvetila je kazalištu, a svoju posljednju knjigu "Rastanci" objavila je prošlog mjeseca, koju je uspjela dovršiti nakon dvije godine unatoč lošem zdravstvenom stanju, ali ipak nije uspjela doći na njezino predstavljanje.
Njezin prijatelj, književni kritičar Velimir Visković jučer je na društvenoj mreži napisao kako ju je posjetio u bolnici dan prije rođendana.
"Ne zavarava se, svjesna je da odlazi. Ali prima to neviđeno hrabro, bez straha. Boli je, ali ne osvrće se na to. Kad dođem, priča mi o moru, o knjigama, o teatru... I o ljubavi... Onome što život čini vrijednim življenja! Jako je smršavila, ali čudesno je lijepa. Sinoć sam bio kod nje. I rekao joj to. Zasvijetlile su joj oči:
- Vidiš, a nemam ni šminke, nisam se ni počešljala, takva sam, kakva sam!
- Ma, lipa Mani!
- A jesi mi donija ono?
Ono je tamno, Guinnessovo pivo. Poželjela je hladno crno pivo. U četiri ujutro poslala mi poruku.
- Neka bude jako hladno, gori mi utroba, treba mi da je rashladi!
Ne znam koliko je medicinski preporučljivo, ali nije pivo neki ozbiljan alkohol, mislim da je važnije ispuniti joj želju. Dok imamo želja, živimo! Gledam kako pije pivo, izravno iz konzerve, licem se razlijeva blaženstvo...
- Kako je to dobro, ahhh...
Nestvaran prizor: takva ljubav prema životu, užitak u zadnjim malim zadovoljstvima", napisao je jučer Visković.