Za početak, poruka svim ženama koje će ga na koncertu u zagrebačkoj Areni vidjeti samo iz daljine: Čola izgleda sjajno, puno bolje nego na fotkama ili u spotovima. Sa 67 godina Zdravko Čolić ima živu energiju mlade osobe, vitak je, gibak kao atletičar, što je nekad i bio - iako se više ponosi svojim nogometnim uspjesima - nedotaknutog je tena i ne stari po zakonima koji vrijede za obične smrtnike. I dan danas, nakog gotovo pola stoljeća karijere, bez problema na svojim koncertima okupi petnaestak tisuća ljudi. Oči su mu uvijek spremne za smijeh, u razgovoru nema fejkanja, namještanja, gledanja na sat, one odurne poruke “moje je vrijeme isuviše dragocjeno za vas”... Ukratko, kako ga je već prije netko opisao, on je “najsimpatičniji čovjek kojeg sam upoznala”. Nije ga primila moderna histerija brige za vlastiti organizam, ponavlja da je bio i ostao hedonist, naručuje dupli chivas, pita što ćemo jesti, merak mu je i dalje jedna od najdražih i najčešćih riječi... Kad je s ljudima, za njega kao da još traju zakoni naše glazbene scene s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih, kad su provodi i druženja s poznatima i nepoznatima bili najvažnija stvar u životu. Njegove su koncerte i turneje opisivali kao “putujući zemljotres”, a Čola i danas voli tu sintagmu jer tako živi i dalje iako su mu večeri u Beogradu, kad ne nastupa, rezervirane za obitelj, suprugu Aleksandru (53), kćeri Unu (17) i Laru (12), za gitaru uz koju radi svoje nove stvari. No kad je na putu, to je i dalje isti onaj Čola koji poznaje svakoga iz glazbenog miljea, od naših rokera do zvijezda popa i šansone. Kaže da na “čitavom prostoru bivše Juge nema nikoga tko poznaje više ljudi i više je sjedio po kafanama i restoranima od mene”. - To je tako kad si čovjek u narodnoj službi, tu si za druge, uveseljavaš ljude i kroz to ih neprestano srećeš ponovno. Neki zaboravljeni susreti najednom pred tobom ožive i to je lijepo, vratiš se nečemu otprije, a ideš dalje - opisuje svoju svakodnevicu koju, među ostalim, čine i fanovi.
Dok smo sjedili u restoranu i razgovarali, prilazile su mu djevojčice, pa onda i njihove razdragane mame. Više nitko, doduše, ne traži autogram, ali svi žele fotku s Čolom, okidaju se selfieji. Jesu li njegove obožavateljice nostalgičarke, žele li rekreirati ono uzbuđenje putujućeg zemljotresa iz svoje mladosti, ili mu se čini da na koncertima ima neku novu publiku? - Čini mi se da sam jako puno nove publike stekao dok sam za vrijeme rata, da se preživi i nešto zaradi, nastupao po brojnim našim klubovima po svijetu. Bilo je puno mladih ljudi u toj mojoj publici po Europi, Sjevernoj Americi, Australiji. Imao sam osjećaj da su to djeca koja su naslijedila neke glazbene korijene od svojih roditelja jer su na koncertima bile tri generacije, od mladih koji se vesele s roditeljima do onih koji su ostarjeli s mojom muzikom. Imam puno te neke nove publike koja ide za mnom s koncerta na koncert, a zovem ih moj Klub 100. To je sto mojih najvjernijih obožavateljica, koje mi kažu: “Mi smo Čolićke”! Gotovo na svim velikim koncertima one su tu, sad već znam da ću ih vidjeti u Areni, vidio sam mnoge u Beogradu, čak i u Skoplju - priča Zdravko Čolić, koji svoje vjerne obožavateljice prepoznaje. One su uvijek u prvim redovima, kaže, pravi fanovi. - Moja Jelena iz Splita, ne želim je sad posve razotkriti, ona je doktorica koja spašava ljude. Ona leti spašavati, ali leti i da mene čuje. “Svaka od nas ima svoje mjesto”, kaže mi, “mi smo tu ispred tebe, na žici”. Jednom sam bio s nekim ljudima u splitskom hotelu Lav, a slučajno su tamo bile na kavi i neke od tih žena. Smiju se i doviknu, nećemo vas gnjaviti, mi smo na koncertu potpuno druge osobe, a sutradan ujutro postajemo normalne poslovne žene. Dok postoji taj merak i ta energija između mene i publike koja me slijedi, to sve ima smisla. Tri, četiri generacije koje vidiš na koncertu, to je ono zbog čega je sve ovo vrijedilo raditi. Muzika nije tajkunska priča, nije to glavna motivacija, ne možeš se od toga obogatiti na našem tržištu, možeš samo dobro živjeti s obitelji - kaže Čola, i malo zastane. Potom se počne smijati i dodaje - Može, doduše, tko štedi! Očito, on nije takav! - Ma ne, ja sam se i kasno oženio, na svoj pedeseti rođendan, imao sam već tu sarajevsku karizmu, da sam čovjek koji počasti, putuje, radi i živi bez zadrške. To mene prati i danas, znaju to ljudi koji me poznaju, a i oni koji to prepričavaju... Je li bio bogatiji za vrijeme Jugoslavije, kad su mu se ploče prodavale u stotinama tisuća primjeraka, a jedna premašila i milijun, ili sad? Opet se Čola nasmijao razdragano. - Ma, šta ti je!? Sad, naravno! Imaš obitelj pa si odmah odgovorniji prema novcu. Drugačije čovjek razmišlja. Kad si sam, baš te briga. Ma, bilo je ludilo. Sjetim se uvijek svoje majke, koja se brinula o svemu, a najviše o parama, imam li ih i čuvam li ih. A kod mene, neka lova dođe, stoji negdje u ladici. Kasnije mama posprema sobu i vidi, nema više para: “Moj Zdravko, pa gdje su ti pare?” A pare odoše! No dobro, to je život, mladost. Ali odgovornost s godinama je mnogo veća. Kad sam sa ženom dobio dvije kćeri, počela je druga priča.
Sjećam se kad sam bio u Londonu s Bregom (Goranom Bregovićem), radili smo ploču “Malo pojačaj radio”, to je već osamdeseta. Taman je krenuo prijelaz na sužena odijela s kravatom iz faze blještavog i sjajnog glam&glittera, kako sam se nosio s Lokicama. Kupovao sam odjeću uglavnom na King’s Roadu, ondje gdje i Rod Stewart i mnogi drugi muzičari. A Brega, on je rock ‘n’ roll, on uvijek po second hand dućanima. Radili smo tad u Britannia Row Studios grupe Pink Floyd i u pauzi snimanja otišli na South Molton Street. Tu je bilo nekoliko dobrih butika i neke kafanice, i tu ja vidim jedan kratki smoking, oduševim se, osmislim si u glavi cijeli styling za nastupe, za televiziju... Uđemo, smoking jezivo skup. Veli meni Brega, ako to kupiš, ja ću te se odreći. Ja odmah ozbiljno kažem, ma neću... Ali kako kad sam si već imidž osmislio! Ne mogu ga zaboraviti, odem i isprobam ga tajno, stoji mi kao saliven i ja ga kupim. Dođem u hotelsku sobu, gurnem kutiju sa smokingom ispod kreveta, sakrijem. Jednu večer, pričam telefonski s djevojkom s kojom sam se zabavljao, prekinem, a on digne glavu, opsuje i kaže, “a morao si ga kupiti!”. I onda na zagrebačkom koncertu u Ledenoj dvorani, u ekstazi, skinem taj sako i zavitlam ga u publiku i netko ga zgrabi i pobježe. Što sad, nek’ mu je smoking. Čola se obožava prisjećati lutanja Londonom. - Meni jedino London nudi i dalje tu priču iz sedamdesetih koju sam sklopio kroz odlaske, kupnju ploča, koncerte, kupnju garderobe... Imao sam na Carnaby Streetu svog šnajdera, dolazio je kod njega i Errol Brown iz benda Hot Chocolate, obožavao sam njihove hitove, sjajna glazba. Kad se samo sjetim kakvu je on ribu imao uz sebe, ja samo što nisam svisnuo, jedna od najljepših žena koje sam vidio, predivna mulatkinja. Bilo je sjajno i u studiju Petera Gabriela 2006. kad smo miksali album “Zavičaj”. Dali su mi da spavam u Madonninoj sobi. Gabriel je pokraj Batha kupio cijelo selo, gdje će raditi etno-glazbu iz cijelog svijeta. Tamo smo se u pubu družili s tim otkačenim Englezima, onim čudacima koji su poslije glasali za Brexit. Volim tu englesku vibru, to mi je i danas blisko. Nekad sam s Bregom u Hammersmith Appollu gledao AC/DC kad su došli prvi put u London, a nedavno sam pregovarao da i ja tamo nastupim. Volim ponovno otići u onaj nekoć kultni klub Marquee, sjediti na katu, slušati nove bendove. Sve volim, jazz, soul i R&B, s kojim sam davno počeo s grupom Ambasadori, jedino ne volim koncerte elektroničke glazbe - govori Čola, koji je u međuvremenu promijenio destinaciju za shopping, ali stil mu je manje-više ostao isti.
- Sad je Milano zanimljiviji za odjeću, više se nosi konfekcija. Doduše, ja volim i danas sašiti sako za nastup, mora imati ono nešto. Ispod sakoa uglavnom nosim samo majice, moja je vrsta nastupa takva da se oznojim na sceni, izgubim barem dva, tri kilograma po nastupu. Poslije popiješ nekoliko piva, sve se to nadoknadi - smije se.
Bi li radije otišao na dobar koncert ili gledao svjetsko prvenstvo u nogometu? - Dugo sam dvojio između nogometa i glazbe, bio sam golman u Željezničaru, ali glazba je prevagnula, što je dobro, jer ovo se može raditi dugo. Evo, kao pokojni Charles Aznavour koji je snimio tisuću pjesama. Ja sam tek negdje na tristo. Ima vremena. Ali svjetsko prvenstvo u nogometu ne bih nikada propustio - govori i smije se vlastitoj opsesiji nogometom. Jednom se, priča, družio na Kornatima s Lukom Modrićem kad mu se tek rodila beba, a upoznao je i Zlatana Ibrahimovića, svojeg zemljaka. Objašnjava da mu je nogomet puno dao. Misli da mu duguje svoju fizičku snagu, što mu omogućuje da i danas nastupa s istom energijom kao kad je sredinom sedamdesetih krenuo u solo karijeru. Najveći mu je problem kako izabrati što od svojih stvari izvesti na koncertu jer uvijek ima obožavateljica koje mu kasnije viču “nisi onu moju”. I onda pamti koja je to “njihova” da bi je uvrstio u popis najpopularnijih, obaveznih pjesama. Vidjet ćemo kojom će otvoriti koncert u Zagrebu nakon što popije kalcij s vitaminom C i konjak kao pripremu za nastup. Ovoga puta u publici će biti i njegova kći Una, “koja već zna da je tata legenda i veseli se koncertu”. Bit će sjajno zadiviti kćer!