Iskustvo stečeno u zagrebačkom Gradskom poglavarstvu, u kojem je sveučilišna profesorica i književnica Andrea Zlatar Violić (50) četiri godine bila pročelnica za kulturu, veoma joj je dragocjeno otkad je imenovana ministricom kulture. Na novu dužnost došla je lišena straha od politike, svladala je i praksu lobiranja, a naučila je i gubiti. Kad nije prihvaćen njezin prijedlog o osnivanju Filmskog centra, doživjela je to kao osobni poraz pa se rasplakala vraćajući se s govornice, a emocije su je obuzele i na promociji njene knjige eseja “Rječnik tijela” za koju je lanjskog prosinca dobila nagradu Kiklop.
Kao ministrica, Andrea Zlatar Violić morala je reducirati neke svoje dosadašnje obaveze. “Zamrznula” je predavanja u idućem semestru na Odsjeku komparatistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, stavila je točku na uređivanje Algoritmove biblioteke AZ, u kojoj je u šest godina predstavila više od 40 romana suvremene svjetske književnosti, a neće više biti ni vanjska suradnica na Akademiji dramske umjetnosti. I dalje je potpredsjednica zagrebačkog HNS-a te članica Upravnog odbora Hrvatskog PEN-a. Ali obećava da neće prestati s predstavljanjem knjiga, čitat će koliko stigne, ali zasad će to više biti razni zakoni i prijedlozi, negoli proza.
Hoćete li što u svom uredu u Ministarstvu mijenjati po svome? – U fizičkom smislu sam ostavila apsolutno sve. Dodala sam neke praktične stvari. Zatražila sam radio, zato što sam naučena raditi uz glazbenu pozadinu, te televizor, jer praćenje televizije nam je u opisu radnog mjesta. Kupila sam svježe voće, a donijet ću i lončanice da prostor počne živjeti. Nisam donijela nijednu privatnu sitnicu. Ne čini mi se prikladnim da na stolu držim fotografiju svoje obitelji, tim više što sinu i suprugu svaki put kad nazovu, moram reći da ne mogu razgovarati.
Jeste li se s kime savjetovali prije preuzimanja dužnosti ministrice? – Potkraj svibnja lanjske godine imala sam moždani udar, zbog čega je u mojoj bližoj okolini postojao strahovit otpor da prihvatim ovaj posao. No, poznavajući me, najbolji prijatelji i moja obitelj shvatili su da bih ja, odbijem li pruženu mogućnost, to vjerojatno shvatila kao propuštenu šansu. Pa su na neki način bili “prisiljeni” podržati me.
Brinete li se sad više o svome zdravlju nakon lanjskih tegoba? – Posljedice ishemijskog napadaja nisu se, srećom, odrazile na mišljenje i govor, već samo na fizičku, lijevu stranu, što se rehabilitacijom relativno brzo sredilo. Razlozi stresa su bili tipični životni, kad mi se u dva tjedna naprosto zbilo mnogo toga. Najprije sam bila na službenom putu u Francuskoj i Belgiji. Na povratku kući, okrali su me u Bruxellesu dok sam sjedila na klupici na peronu na kolodvoru i čekala vlak za aerodrom. Sasvim opuštena, u jednoj ruci sam držala čašu s kavom, a drugom sam rukom na mobitelu tipkala poruku prijateljici. Torbu s novčanikom, svim dokumentima, avionskom kartom, hard diskom za laptop, držala sam ispod ruke, ne preko ramena. S leđa mi je prišao jedan tip, izvukao mi torbu i samo je proslijedio dalje. Zahvaljujući našem veleposlanstvu, izdan mi je jednokratni dokument za povratak u Hrvatsku, vozač mi je posudio novac za fotografiranje i u zadnji čas sam stigla na avion. U Zagrebu me dočekao sin s tri nezaključene ocjene, pred maturom u Klasičnoj gimnaziji u Križanićevoj. Pa umjesto da malo predahnem nakon povratka kući, odmah sam počela ganjati dokumente i nakraju se dovela u rizičnu situaciju.
Što se, zapravo, dogodilo? – U nedjelju na večer sam pred televizorom slagala veš koji se osušio. Ustala sam da odem po drugu turu veša. No, osjetila sam da mi je klecnula lijeva noga. Shvatila sam da nešto nije u redu. Otišla sam se umiti u kupaonicu, ali lijeva ruka mi je zaostajala. Sin je bio doma, a muž u Glazbenom zavodu na koncertu svoga nećaka, mladog pijanista Ivana Violića. Nazvali smo Hitnu, koja nije htjela doći, jer, rekli su, mogu dobro govoriti i pri svijesti sam. Dežurni liječnik mi je kazao da sam možda malo zaležala nogu, savjetovao mi da si izmjerim tlak, i ako je visok, da odem na Rebro. Sišla sam s četvrtog kata pješice, jer živim u zgradi bez lifta, naručila taksi i odvezla se u bolnicu. Na stubištu sam srela muža koji se vraćao s koncerta. Pitao me: “Ti nekamo ideš?” U bolnici su me zadržali deset dana na pretragama. Bila sam krajnje nedisciplinirana: u sobi sam najprije pogledom tražila priključak za kompjutor i pitala za bežični internet. Doktorica Vučak me na vrlo pristojan, ali strog način, prizemljila i objasnila da dane u bolnici ne mogu provesti na mobitelu i da svijet zbog toga neće stati. Nagovorila me da odem na terapiju u Varaždinske toplice, koja je bila jako učinkovita.
Kao Zagrepčanka, uz koji ste kvart posebno vezani? – Emotivno, uz Črnomerec, kvart u kojem sam odrastala, nedaleko od okretišta tramvaja. Moja mama je bila zaposlena u vanjskotrgovinskoj tvrtki Merkantile, a tata je radio kao inženjer na Fakultetu za elektrotehniku. Do moje devete godine živjeli smo u zgradi kod zadnjeg pogona Plive, gdje su 1964. sagrađeni stanovi za mlade sveučilišne nastavnike. I s djecom iz kvarta vješala sam se o prečke za klofanje tepiha, bježala preko ograde Plive, gdje je na dostupnom smeću bilo raznobojnih stakalca od zdrobljenih bočica, koja su nam služila kao neka vrsta robe za razmjenu. Zatim smo se preselili na Medveščak, u stan u kojem sada živim sa svojom obitelji. Kao djevojčica plesala sam balet i svirala klavir, što je bila mamina želja, a kasnije sam to zamijenila skijanjem i učenjem francuskog. Na žalost, vrlo sam rano ostala bez majke. Imala sam samo jedanaest godina. A uz oca, o meni se brinula i teta, mamina sestra, kojoj sam posvetila svoju knjigu o ženskom pismu “Tekst, tijelo, trauma”.
Kako ste se upoznali sa svojim suprugom Božidarom Violićem, poznatim kazališnim redateljem? – Surađivali smo dok sam još studirala, gledala sam njegove predstave. Negdje potkraj 80-ih smo počeli raditi na njegovoj knjizi “Lica i sjene”, koju je on dugo pripremao: imao je puno intervjua koje su drugi ljudi radili s njim i osjećao je da bi se od toga mogla napraviti knjiga, ali nije znao kako. Počeli smo o tome razgovarati, i eto, povezali smo se… Ta nas je knjiga spojila.
Jagoda Zamoda
Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Cijeli intervju s Andreom Zlatar Violić pročitajte u tiskanom broju Glorije (br.889) ili se pretplatite na PDF izdanje
