SLAVLJENIČKI INTERVJU

Boris Novković: I danas znam reagirati kao derište

Za zagrebačkog kantautora Borisa Novkovića ovo je bila dobra godina, a pogotovo njezin kraj: 9. studenog rodio mu se drugi sin, a posljednjih tjedana priprema se za veliki koncert kojim će proslaviti 25 godina karijere. Nakon 15 autorskih albuma i pet objavljenih kompilacija, glazbeniku nije bilo lako odabrati tridesetak pjesama koje će 22. prosinca izvesti u Dvorani Dražena Petrovića, no među njima će se sigurno naći njegovi najveći hitovi “Kuda idu izgubljene djevojke”, “Dok svira radio” “Vukovi umiru sami”, “U dobru i zlu”…

Osvojte ulaznic za koncert Borisa Novkovića!

Obljetnički koncert bit će sjajna prilika da s publikom proslavi 44. rođendan – s obzirom na to da je rođen na sam Božić – a nakon svirke slijedi tulum za najbliže prijatelje.

Na žalost, na njemu neće biti Borisova supruga Lucija (33), koja će ostati kod kuće s dvoipolgodišnjim sinčićem Noom i jednomjesečnim Bonom.

­­

Kako se pripremate za slavljenički koncert? – Već danima bjesomučno vježbamo jer sam perfekcionist pa sve mora biti savršeno. Svirat ćemo pjesme iz svih faza moje karijere, a šlag na torti bit će jedna pjesma Beatlesa, mog najdražeg benda, zbog kojeg sam se i počeo baviti glazbom. Bit će to pravi slavljenički koncert nabijen emocijama.

Što vam je bio najbolji potez u 25 godina karijere, a u čemu ste se najviše zeznuli? – Najbolje je bilo to što od samog početka karijere nisam dopustio da itko utječe na mene. Bio sam isključiv i jarčevit – kao pravi tvrdoglavi horoskopski Jarac. Da nisam bio takav, siguran sam da ne bih uspio. Što se tiče loših odluka, mislim da sam u nekim trenucima trebao biti hrabriji i ne slušati glazbene “magove” kojih je uvijek bila puna naša kuća. Recimo, u mladosti sam pisao pjesme na engleskom, a oni su me uvjerili da to nema smisla. Nisam ih trebao slušati.

Koje ste mladenačke ideale zadržali do danas? – U duši sam, zapravo, ostao dječak. I danas, kad me netko povrijedi, znam reagirati kao derište, kao uvrijeđeni klinac kojem je netko dirao njegovu igračku. Otac mi je uvijek govorio: “Moraš odrasti, moraš postati gospodin. Jedan striček.” A moja teorija je oduvijek bila: “Ne, ne želim biti striček. Nikada. Želim se igrati cijeli život.” Naravno, to ne znači da želim biti vječni infantilac koji se pretvorio u karikaturu dječaka, nego samo zadržati taj svoj mladenački duh.

Kristinka Šćavina

Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Cijeli intervju s Borisom Novkovićem pronađite u tiskanom izdanju Glorije (br. 884) ili se pretplatite na PDF izdanje

Linker
13. rujan 2021 21:48