Napisao Kruno Petrinović Snimio: Ivan Posavec i Glorijina arhiva
Ime uglednog bečkog arhitekta Borisa Podrecce, dopisnog člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i profesora na sveučilištu u Stuttgartu, ovih se dana našlo u središtu zanimanja javnosti. Njegov projekt poslovno-stambenog kompleksa Cvjetni prolaz, čija bi izgradnja drastično promijenila izgled jednog od najljepših zagrebačkih trgova, izazvao je toliko dvojbi, javnih polemika, političkih prepucavanja, pa čak i fizičkih sukoba, kao nijedan dosad. Dio javnosti protestira i potpisuje peticije protiv “rušenja zgrade u zaštićenoj i povijesnoj jezgri” te “uništavanja kulturnog identiteta Trga Petra Preradovića”, popularnog Cvjetnog trga, dok investitor Tomislav Horvatinčić uvjerava da je njihov cilj oživljavanje Donjeg grada.
Zapušteni blok
– Arhitektima je najteži zadatak ljudima istrgnuti iz očiju poznate slike njihova grada, trgova, parkova i ulica. Tragedija zagrebačkog slučaja je to što oni koji se bune, zapravo ne poznaju projekt i ne mogu zamisliti kako će na mjestu onoga što kirurškim rezom odstranjujemo – a riječ je o zapuštenom bloku u strogom središtu grada – niknuti bolje i ljepše zdanje – kaže Boris Podrecca, koji je u proteklih nekoliko desetljeća promijenio i osuvremenio lica mnogih europskih gradova. Osim u Beču, u kojem živi posljednja tri desetljeća, slične je projekte već radio u Mariboru, Salzburgu, Milanu, Bolzanu, Veroni, Ravenni, Grazu, Klagenfurtu, Stuttgartu, Veneciji… Boris Podrecca živi sa suprugom Gisele te djecom Sofijom i Emilijom u bečkom 17. becirku. Njegov atelijer i stan smješteni su u bivšoj tvornici, u čijem se prizemlju te na prva dva kata nalaze radni prostori za tridesetak zaposlenika, a na trećem i četvrtom – stambeni prostori. Na vrhu zgrade je prostrana terasa, gdje sa suprugom Gisele sadi začinsko bilje i povrće. – Moja strast je skupljanje dizajnerskih stolaca te umjetničkih djela. Nedavno sam u bečkom antikvarijatu pronašao ženski akt Ivana Meštrovića, crtež iz njegove rane faze, na što sam posebno ponosan – kaže Boris Podrecca, koji u svoje najvažnije projekte ubraja bečki Millennium Tower, poslovni toranj visok 220 metara na ušću Dunava, što je donedavno bio najviši europski neboder. Važni su mu i postavljanje drvenog auditorija, u Pekingu i Hong Kongu, te novi Muzej umjetnosti i porculana u francuskom Limogesu. Rođen 30. siječnja 1940. u Beogradu (školovao se u Trstu i Beču), Podrecca je kao dijete uvijek bio među najlošijim đacima, ali je bio najbolji u crtanju i sportu. U nogometu je dogurao do vratara talijanskog prvoligaškog kluba Triestina i bečke Vienne, a arhitekturi se posvetio pošto mu je na trećoj godini studija kiparstva dosadilo izrađivati glinene ženske noge i grudi. – Studij sam promijenio 1968., a prvi veliki novac zaradio odmah nakon diplome: s kolegom sam pobijedio na natječaju za izradu generalnog urbanističkog plana Atene – priča Podrecca, koji trenutačno izvodi projekte za naručitelje iz osam različitih zemalja. Među najvećima su još dva u Hrvatskoj: turistički resort Punta skala u okolici Zadra (riječ je o tri hotela, trideset vila, marini te garaži za tisuću automobila…) i hotel Lacrona s kongresnim i wellness-spa centrom u dubrovačkoj uvali Babin kuk. – Galerija Cvjetni prolaz je atipičan projekt za Zagreb, jer ne rekonstruira zatečeno stanje, nego ga mijenja nabolje. Kao graditelj želio sam gradu dati suvremen, aktualan i europski izgled, ali sam poštovao i specifičnosti njegove tradicije, njegove boje i mirise… Moj projekt odlično pomiruje ta dva različita interesa, on nije samo komercijalan: uostalom, takvu narudžbu niti ne bih prihvatio – priča Boris Podrecca, koji nikad nije živio u Zagrebu, ali ipak, dodaje, poznaje dušu grada pod Sljemenom. Osim toga, uz šest svjetskih jezika, tečno govori i hrvatski, materinski jezik svoje majke Zore. A njegov mentor bio je proslavljeni zagrebački arhitekt Vladimir Turina, koji mu je godinama predavao na Ljetnoj školi arhitekture u Salzburgu.
Dvorišta koja propadaju
– Kad me Tomislav Horvatinčić pozvao da razgledam teren koji je u njegovu stopostotnom vlasništvu, šokirao sam se prolazeći tim devastiranim dvorištem. Najveće zagrebačko blago je dvadeset i pet blokova zgrada u Donjem gradu, na potezu između Zrinjevca, Trga maršala Tita i Ilice, u čijoj unutrašnjosti su prekrasna dvorišta koja propadaju. Jedan od tih 25 prostora u mom će projektu zaživjeti na nov način – kao prolaz, a dva kata iznad kao park za stanare – kaže Boris Podrecca, kojem kritičari prije svega zamjeraju planirano rušenje zgrade Hermana Bollea, u kojoj je rođen pjesnik Vladimir Vidrić. – Susjednu Ulrichovu građevinu – objašnjava – nikad se ne bih usudio dirati, ali ova Bolleova zgrada ni po čemu nije osobita i važna za grad. Osim toga, mjesto Vidrićeva rođenja može se obilježiti i na drugi način, ne samo spomen-pločom na fasadi. Ako želimo da grad živi, moramo imati hrabrosti ostaviti znakove svog vremena, a ne samo melankolično čuvati i šminkati staro. Zahvaljujući suvremenosti projektiranja, ali i poštivanju lokalne tradicije, radove Borisa Podrecce struka uvrštava među najzanimljivija i najbolja dostignuća europske arhitekture. Osim toga, dobio je i najviša priznanja u mnogim zemljama: nositelj je francuskog ordena Vitez umjetnosti i književnosti, dvaput je dobio najvažniju slovensku strukovnu nagradu “Jože Plečnik”, dobitnik je Nagrade grada Beča za arhitekturu, a Sveučilište u Mariboru dodijelilo mu je počasni doktorat. Specifičnost njegovog zagrebačkog projekta su takozvani stakleni bunari koji dnevno svjetlo propuštaju sve do podzemnih etaža gdje je predviđena garaža s tristo do osamsto parkirnih mjesta, s ulazom iz Varšavske ili Gundulićeve ulice. – Automobil je danas fetiš, simbol slobode: ne možemo ga izbaciti iz središta grada, stoga prometnu gužvu i problem parkiranja moramo pametno rješavati. Osim toga, podzemne garaže ne moraju biti ružne i mračne, one uz dovoljno znanja i imaginacije mogu biti lijepi i ugodni prostori, u kojima se nećete osjećati zarobljeno i klaustrofobično. Neki upozoravaju da će naša garaža povećati broj vozila i gužvu u Gundulićevoj i Varšavskoj ulici: no, naš projekt ne može biti alibi za sve što gradske vlasti proteklih trideset godina nisu napravile. Eksperti iz Beča i Stuttgarta nude nam za projekt analogna rješenja kao i u svim drugim europskim metropolama – nastavlja Podrecca dok nam pokazuje projekte 45 stanova, veličine od 75 do 250 četvornih metara, i osam vila koje će se nalaziti na vrhu njegovog kompleksa. Svaka vila, veličine od 250 do 600 četvornih metara, imat će svoj natkriveni bazen i vrt, a za stanare je na drugoj etaži predviđen i park.
Fasade od drva i keramike
– Normalno, u taj park ljudi s ceste neće moći odvesti psa da obavi nuždu ili u njemu popiti pivu na klupici. Ideja parka za stanare nastavlja se na tradiciju zagrebačkih dvorišta, zelenih idila i oaza mira u središtu grada. Primjerice, kao kad iz Ilice uđete u vežu neke kuće i ondje imate svoju livadicu, stablo, cvijeće… Osim toga, fasada stanova je drvena i keramička, zemljanih boja, a na samom vrhu su vile s bazenima i terasama s kojih se pruža najljepši pogled na grad. Razumijem da oni koji nemaju, mrze one koji imaju, ali to nije objektivan argument protiv mog projekta – priča Podrecca i dodaje kako su dvoetažni stanovi s bazenima bili dio njegova poslovno-stambenog projekta u Ljubljani, čiji je naručitelj bila jedna slovenska banka, a prodani su čim je investitor objavio prve oglase. – Gradske vlasti ne mogu biti investitori jer jednostavno nemaju novca, ali one privatnim investitorima postavljaju određene uvjete: primjerice, koliko prostora mora biti javno, kakva će biti njegova funkcija te koliko se u visinu smije graditi… Jedino takvi projekti, poput našeg Cvjetnog prolaza, nastali u privatno-javnom partnerstvu, uvjeren sam, imaju budućnost. Na dobrobit svih građana – zaključuje Boris Podrecca.