U proteklih nekoliko godina epizode u životu zagrebačkog glumca Božidara Alića (55) izmjenjivale su se filmskom brzinom. Ljubav svog života, Sandu Maroš (40), upoznao je 12. rujna 2006., sutradan je s njom imao prvi “spoj”, a tri dana poslije već su bili zaručeni. Odmah nakon zaruka, medicinska sestra zaposlena na Odjelu neurologije u KBC-u Rebro uselila se u stan svog budućeg supruga, a 12. travnja 2007. već su bili vjenčani. Vremena za medeni mjesec nije bilo jer Alić je dobio glavnu ulogu u popularnom HTV-ovu serijalu “Ponos Ratkajevih”. Glumac koji je u kazalištu, na filmu, u radiodramama i TV serijalima toliko puta glumio nečijeg oca, ove je godine i u stvarnom životu osjetio ljepotu roditeljstva: 30. lipnja dobio je sina, Ratimira Mariju.
– Prvi put mi nedostaju riječi. Toliko sam sretan da ne znam što bih rekao – izjavio je tada. No, riječi su ipak počele navirati, nakon što je počeo pisati autobiografiju. Jedan od ulomaka iz te knjige – u kojoj donosi brojne detalje iz svog privatnog i glumačkog života, ne štedeći ni sebe ni ikog drugog – ekskluzivno donosimo u Gloriji. Božidar Alić, koji ove godine prvi put Božić slavi kao otac, tu se prisjeća blagdana u svom roditeljskom domu i svom Zagrebu u vrijeme kad je bio dječak.
Blagdani iz djetinjstva Badnjak je! Večer prije smo tata i ja okitili bor, koji smo kupili na Opatovini i ponosno nosili preko Dolca, Jelačić placa, Preradovićeve do doma (moj tata je najjači i najbolji na svijetu!). Naravno da ga, zapravo, on sam nosi. A ja tek pridržavam, koliko mogu, smolu s vrha, da se to “blagoslovljeno stablo” ne bi vuklo po podu. Nas dva Alića, dva kopljanika, alkar tata i ja, alkarski petogodišnji momčić. Pitaju nas uvijek za koju je to crkvu. He, he. Mi imamo strop od skoro četiri metra i bor zauzima pola srednje sobe (koja je četiri i pol na pet metara), od mogućih tri… Svaka soba ima svoje predsoblje, pa ogromna “kupiona”, dva hodnika, dva ulaza u stan, velika kuhinja uz koju je djevojačka sobica. Sve skupa 160 kvadrata… Ma, živi se u kuhinji gdje la mia mamma, con tre emme, uvijek skrbno, samozatajno pripravlja najukusnija jela na svijetu nad vječnim plinskim plamenikom našeg šparheta. Sono bilinguista, čitam topoline. S mammom, ziom, nonnom, parlo l’italiano. Fiuman’, el Veneto! Insomma samo s tatom i bakom govorim korienskim hrvatskim, kojemu me tata uči i, neki će se ljutiti koji će to pročitati, odgaja u zdravom hrvatskom duhu. Mi ljubimo svoje, a poštujemo tuđe…
Najstroža tatina kazna je kad me namjerno ne primjećuje i šuti, a ja kad mu se obraćam, vješto hini da me ne čuje i… kao da me nema. Ma, s bakom i ne razgovaram, ona uvijek hoda s dvije vekerice u ruci i provjerava točno vrijeme. Zapravo, nitko ju ne šljivi, i svima nam pomalo ide na živce. Čak i tati, ali, što je tu je. To se danas zove suživot.
Pročitali ste skraćen verziju teksta. Još ulomaka iz autobiografije Božidara Alića pročitajte u tiskanom izdanju Glorije (br. 833) ili se pretplatite na PDF izdanje.