GORAN LISICA FOX

Glazbeni lisac u lovu

Urbana vila u središtu Ljubljane uređena kao da je “sišla” s Dalijevih slika – crvenih zidova, šarenih televizora, sedam metara visokog stabla usred nje s kojeg “rastu” klipovi kukuruza, ovca za sjedenje i ljuljanje te stropa prepunog školjki, otkriva doista osebujan ukus Gorana Lisice Foxa, vlasnika diskografske kuće Dallas Records i člana žirija glazbenog TV showa Hrvatska traži zvijezdu. No, osim umjetničke crte koja odražava njegov osebujan karakter, taj 52-godišnji Riječanin, koji već 24 godine živi u glavnom gradu Slovenije, i te kako se dobro snalazi u biznisu. Za sebe skromno kaže da nije glazbenik – zna samo čitati note i ne svira niti jedan instrument – ali je ipak svoju zaokupljenost glazbom više nego dobro iskoristio kao diskograf, menadžer, producent i trgovac.

Mnogi koji ga poznaju začudili su se kad su ga vidjeli u žiriju hrvatske inačice showa American Idol jer je svoju karijeru uspješnog biznismena gradio podalje od medija. No, ovaj je put učinio iznimku, jer će Dallas Records snimiti debitantski album pobjednika. A i vjeruje da među mladim ljudima koje će slušati do 19. lipnja, doista ima onih koji zaslužuju njegovu pozornost i koji će shvatiti da za zvijezdu nije dovoljan samo lijep glas nego i karakter, simpatičnost, karizmatičnost, ali i izgled. No, pojavljujući se iz nedjelje u nedjelju na RTL Televiziji u spomenutom showu, i sam je privukao pozornost TV gledatelja.

– Kako živim u Sloveniji, gdje se RTL ne vidi, nisam ni skužio koliko sam postao poznat dok mi pri ulasku u Hrvatsku granični policajci nisu zapjevali i pitali me jesu li dobri pjevači – kaže prvi čovjek Dallas Recordsa. Ludo sređen ured u Ljubljani i crvena kosa samo su vanjske manifestacije njegove uistinu specifične osobnosti koju je počeo pokazivati već u osnovnoj školi.

– Rodio sam se u Zadru, ali sam cijelo djetinjstvo i mladost proveo u Rijeci. Moja je majka Marija bila kućanica i brinula se za mene i dva brata, dok je otac Nedjeljko, pomorac, često bio na moru. Kao dijete bio sam vrlo miran i poslušan, no sve se promijenilo s pubertetom. Podivljao sam, zanemario školu i uskoro je moju pažnju zadržalo samo ono što me zaista zanimalo, a to su bili glazba i košarka. Nakon što je 1970. reprezentacija Jugoslavije – za koju su tada igrali asovi po put Damira Šolmana, Vinka Jelovca, Petra Skansija, Rate Tvrdića, Nikole Plećaša i Kreše Ćosića – pobijedila Amerikance u finalu Svjetskog prvenstva, više sam bio na košarkaškom igralištu nego u školi. I sam bih, čak i po buri, zakucavao koševe. Ponekad sam igrao s mlađim bratom “jedan na jedan”, dok me stariji brat, koji je bio jedan od prvih riječkih DJ-a, zainteresirao za glazbu. I sva trojica imali smo nadimak Fox.

– Jedva sam završio srednju školu, a zatim sam odlučio krenuti očevim stopama pa sam upisao Pomorski fakultet u Rijeci, koji sam završio, a paralelno sam počeo studirati i filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ali tu diplomu nisam vidio. Ponajprije stoga što sam se ozbiljnije počeo baviti glazbenom scenom i raditi kao novinar. Pisao je za Novi list, Stop, Mladinu i Telex u Ljubljani, za Reporter u Beogradu, radio i na Radio Rijeci, a prvi novinarski tekst objavio je kao 19-godišnjak u riječkom časopisu Val. Bio je to kultni časopis za mlade “ u ritmu” rocka, punka i novog vala. Pa ipak, Goran Lisica Fox u svom prvom članku “oprao” je punk, što je, kako danas govori, jedina stvar koju bi promijenio u životu.

Ljetno utočište na Silbi

– Već nekoliko mjeseci nakon “pljuckanja” po punku, skužio sam koliko je ta glazba zanimljiva. Ubrzo sam i ja počeo izgledati slično kao riječki pankeri, iako sam bio malo stariji od te prve riječke punk-generacije. Imao sam i tada već vrlo različite glazbene afinitete. Do tada sam upoznao glazbu prethodnih generacija, pop šezdesetih, progresivni rock, psihodeliju, njemački avangardni rock… Pisao sam o glazbi i počeo surađivati s bendom Paraf: godinama, od 1978. prolazio sam s njima cijeli kreativni proces, odlazio u studio, uvježbavao program za koncerte, promovirao i organizirao koncerte…

Nikada neću zaboraviti koncert održan 22. ožujka 1978. u riječkom Klubu Circolo. Na njemu je uz Parafe nastupilo još nekoliko riječkih bendova i taj se koncert smatra datumom kad je rođen punk u Hrvatskoj. Što je ujedno značilo Foxovo aktivno sudjelovanje u riječkoj novovalnoj sceni. Iako su u glazbenom izričaju samo malo kaskali za Londonom, bendovi takozvanog “prvog vala” – poput Parafa, Termita, Loma ili Kaosa, osjećali su da je Rijeka u odnosu na Zagreb glazbeni Galapagos. A taj novi val nije se u Rijeci samo slušao, nego i živio. Pankeri su imali svoj način odijevanja, svoja omiljena sastajališta, svoja mjesta na kojima su održavali koncerte, a i dopustili su da im ništa sa Zapada nije strano. Ni u pozitivnom ni u negativnom smislu. Drugi val dolazi na scenu nešto kasnije i njemu su pripadale grupe poput Leta 2, Griča, Grada, Ogledala, Strukturnih ptica, Noža u leđa i nešto mekših Xenije i dvojca Denis&Denis, a treći je pripadao Letu 3, Lauferima, Cacadou Looku…

Goran Lisica Fox svjedok je i aktivni sudionik sva tri razdoblja koja su gospodarila riječkom glazbenom scenom 15 godina.

– Otok Silbu upoznao sam prije pojave novog vala. Onamo sam odlazio s prijateljima i Silba je ostala moja ljetna destinacija sve do danas. Već od početka sedamdesetih taj otok je privlačio umjetnike, posebno glazbenike.Tu sam upoznao članove Laibacha, Branimira Štulića Johnnyja, Tomaža Pengova, Radu Šerbedžiju, gitariste Igora Leonardija i Jerka Novaka, slikare iz kruga I.R.W.I.N. To je vrijeme vrlo slikovito dočarao i u biografiji Branimira Štulića “Kad Miki kaže da se boji”, koju je uredio i napisao Kruno Petrinović.

– Silba je bila super jer ondje nema automobila, cesta, hotela… Jedva da je bilo struje, čini mi se da je i vožnja biciklom bila zabranjena. Društveni život događao se u kampu do kojeg smo morali pješačiti pet, šest kilometara, jer smo spavali u šumi. Hranu i vodu donosili smo iz sela. Silba je bila idealno mjesto za duhovni razvoj omladine. Plaža je karipskog tipa, s prekrasnim bijelim pijeskom u moru tirkizne boje, na obali lete komarci i trče komadi. Kamp je bio naturistički i jednostavno smo se uklopili u svjetski trend. U grmovima se neprestance sviralo, bilo je dosta opušteno što se društvenih i političkih nazora tiče. Seksualnih pogotovo, možda čak i razvratno u nekim elementima. Takvih mjesta tada nije bilo mnogo.

“Novi val” Gorana Lisice Foxa počinje 1985. kad se iz Rijeke seli u Ljubljanu da bi pokrenuo vlastiti biznis. Njegov Dallas, u čijem je izdanju izišla kompilacija najboljih pjesama riječkih novovalnih bendova nazvana Rijeka-Paris-Texas (nadahnuta filmom “Paris-Texas” Wima Wendersa), u početku je funkcionirao unutar jedne studentske organizacije, jer je u tadašnjem sistemu to bio jedini način za samostalnu produkciju i diskografske i koncertne djelatnosti.

– S pravim izdavaštvom Dallas je počeo početkom devedesetih. Raspadom bivše države raspali su se i licencni odnosi stranih izdavača s tada državnim izdavačima. Već tada je slovenska grupa Laibach izdavala albume za britansku diskografsku kuću Mute Records, ali novi album nije mogao biti objavljen na prostoru bivše Jugoslavije. Daniel Miller, vlasnik Mute Recorda, nagovorio me da ja kao osoba bliska bendu pokrenem diskografsku distribuciju. Nekoliko godina kasnije, 1995., dobili smo licenciju velike diskografske kuće EMI Records za sve države bivše Jugoslavije, što je bilo velika prekretnica. Postali smo ozbiljan izdavač, radili smo s megazvijezdama poput Beatlesa, Rolling Stonesa, Pink Floyda, Robbieja Williamsa, Tine Turner, Davida Bowieja, Queena, Depeche Modea i drugima. A ojačali smo i domaći repertoar i potpisali ugovore s Helenom Blagne, Gibonnijem, Nenom Belanom, Severinom, Goranom Bregovićem, Prljavim kazalištem, Danijelom Martinović, Jinxima, Terezom Kesovijom …

Ima još dosta izvođača s kojima bih volio surađivati, a izdvojio bih Damira Urbana i splitsku grupu TBF. Ne bih imao ništa protiv da su “naši” i Tony Cetinski i Jelena Radan, jer su oboje izvanserijski pjevači. I dok su s vremenom neki njegovi glazbeni istomišljenici potratili život odavši se drogama i alkoholu, Goran Lisica Fox postao je ozbiljan biznismen, dio glazbenog establišmenta od kojeg je kao mladi buntovnik zazirao.

Istina, obojene kose i u crvenim hlačama, ali ipak dio vodeće diskografske ekipe koja “pokriva” cijelo područje bivše Jugoslavije. Za njega radi šezdesetak zaposlenih, ima podružnice u Zagrebu i Beogradu, kao i svoje ljude koji surađuju s vodećim diskografima u drugim državama nastalim raspadom Jugoslavije i uživa u tome što radi. Više ne mora, kao na Silbi, spavati u šumi bez vreće za spavanje, imati u džepu jedne, ili nijedne čarape i hodati po kozjim stazama da bi došao do vode i hrane… Zahvaljujući mudro iskorištenom daru za biznis i bogatom iskustvu, sada uživa u udobnosti i stvarima koje ga čine sretnim. Poput atraktivnog ureda koji ima i kupaonicu te pedesetak četvornih metara terase na kojoj se ljeti može sunčati, što zadovoljava i njegov hedonizam. Svako jutro trči i mnogo pješači da bi zadržao dobru tjelesnu kondiciju, a čim počne sezona kupanja, stalno je u moru. Sa suprugom Barbarom i 16-godišnjom kćeri Florom u lipnju redovito jedri po Jadranu, a svaki prvi svibanj tradicionalno je u Nerezinama na otoku Lošinju gdje s društvom igra košarku.

– Ljetne praznike tradicionalno provodimo na Silbi, a zimi odlazimo na skijanje u Austriju – kaže. I ne sluša odavno samo alternativce, već svu glazbu koju smatra dobrom. Nije “doma” samo s američkim hip-hopom i countryjem, a u sve ostalo je veoma dobro upućen. Vrlo rado ode i na koncerte, a preporuča, kaže, zagrebački koncert njemačkih “elektroničara” Kraftwerk i američkog DJ-a i glazbenika Mobyja.

– Moju kćer kao dijete privukle su Spice Girls, ali je nakon toga dugo vremena plesala klasični balet i popularna glazba je uopće nije zanimala. No, odnedavno je ponovo počela slušati takvu glazbu i sada od mene posuđuje strane novine, surfa po internetu, a ponekad mi otuđi “metar” CD-a koje utrpa u svoj i-Pod. Fox danas u slobodno vrijeme proučava kvantnu fiziku i kozmologiju. Uz to voli osmišljavati prostore: s rođakom Damirom Martinovićom Mrletom iz Leta 3 uredio je dućane i poslovne prostore Dallas Recordsa.

– Mrle je nenadmašan. Ništa mu nije teško. Niti odjuriti po buri gliserom do Cresa po naplavljeno drvo ili dovući s Učke u Ljubljanu golemo stablo koje sada “probija” dva kata našeg ureda. Službene prostorije Dallas Recordsa uređivali smo cijelu godinu. Najdulje smo se zadržali u mom uredu, ali obojica smo nakraju bili vrlo zadovoljni obavljenim poslom. A mislim da su trljali ruke i trgovci. Naime, da bi strop bio prepun školjki, Mrle je ispraznio dućane sa školjkama u Rijeci i Trstu. Ali ni to nije bilo dovoljno, pa smo ih skupljali na jednoj velikoj plaži pokraj Zadra.

Marijana Marinović

Linker
10. listopad 2020 01:33