U velikoj “bijeloj karavani” koja je prošli tjedan putovala do poznatih europskih skijališta, nije bio Ratko Rudić, izbornik naše vaterpolske reprezentacije. Zašto i bi, kad on svoj snježni raj ima u Gorskom kotaru, točnije, u Mrzlovodičkom Zelinu udaljenom od Zagreba 138 kilometara, do kojeg mu od njegova stana u centru Zagreba, autocestom prema Rijeci, treba samo sat i petnaest minuta. Mjestašce s kućicama kosih krovova, koje podsjeća na romantični Cicely iz TV serijala “Život na sjeveru”, smješteno je uz Lokvarsko jezero, inače poznato po žabama i žabljim specijalitetima.
Jedna od kućica, s čijih prozora još bliješte blagdanski ukrasi, pripada Ratku Rudiću, koji se tu nije našao slučajno: – U Mrzlovodičkom Zelinu su živjeli moji djedovi Malnari, moja majka je ovdje rođena, a moja sestra Ljiljana i ja tu smo kao djeca provodili čitava ljeta. Zimi smo tada rijetko dolazili jer nije bilo cesta pa su ljudi tu bili blokirani po nekoliko mjeseci. Tek nedavno smo dovršili renoviranje dviju kućica koje smo naslijedili – ove na glavnoj cesti i druge, dvjestotinjak metara poviše, na Japetovom brdu, koje je dobilo ime po našem djedu Japetu Malnaru – pokazuje Ratko Rudić svoju djedovinu te nastavlja:
– I danas ovdje živi moja mnogobrojna rodbina koju sam tijekom ovog zimskog odmora napokon uspio obići. Posljednji put bio sam tu jesenas kad sam organizirao skupnu proslavu 60. rođendana nas nekolicine prijatelja. Dosad sam uvijek dolazio na dva-tri dana, jer si više nisam mogao priuštiti zbog obveza s reprezentacijom, a ovo je prvi put da sam uspio “ugrabiti” cijeli tjedan. Sa mnom su stigli moja sestra Ljiljana Ivković s mužem Mladenom, te moja ljubimica, mačka Ljuba. Baš smo se nauživali jer je ovdje prelijepo. Na gotovo 800 metara nadmorske visine ugodno je ljeti, ali najljepše je zimi kad zamete snijeg i ugođaj je doista predivan. No, Rudić u ovaj kraj ne dolazi samo zbog odmora, nego i zbog uspomena iz djetinjstva: šetajući livadama i seoskim puteljcima prisjeća se dugih ferija kod bake i djeda, koji je za sve klince na obližnjoj livadi priređivao desetoboj, prije nego što je Ratko otišao u Split igrati vaterpolo. Kao tinejdžer, u Mrzlovodički Zelin rado je bježao s prijateljima iz zagrebačke gimnazije. Tu je provodio vikende s danas 30-godišnjom kćeri Martinom, čelisticom koja živi u Milanu. Sve najljepše slike iz albuma njegova života vezane su uz ovaj kraj. A što je stariji, priznaje, srce ga jače vuče.
– Od ove kućice, koja se prostire na osamdesetak četvornih metara, stvorili smo sasvim ugodno “gnijezdo” za odmor. Dok smo je preuređivali, pazili smo da sačuvamo njezin rustikalni stil, tipičan za ovaj kraj – govori dok pokazuje interijer na dvije etaže “odjeven” u jelovinu. Da bi se osjećao kao kod kuće, donio je tu neke drage sitnice, poput ruskih “bukara” koje je donio s putovanja i slika omiljenih mu riječkih slikara Voje Radoičića te Gorana Štimca, a keramički sat koji je dobio na dar kao trener talijanske vaterpolske reprezentacije smjestio je uz djedov drveni sat s kukavicom. Tu je i priznanje za najljepšu okućnicu, koje je svojedobno dobila njegova mama.
Cigara na svježem zraku
– I ja pomalo radim po vrtu, ali nemam “zeleni prst”. Bolje mi ide cijepanje drva. Da nije mog šogora Mladena, obrasli bismo u travu. U kući i oko nje uvijek ima posla, ali on i moja sestra dopuštaju mi da “ukradem” poneki trenutak za čitanje, slušanje jazza i ostale male užitke za koje nemam vremena kad mi počne sezona. Eto, mogu se pohvaliti kako sam u trenucima dokolice uspio izdresirati našu Ljubu da se baci na leđa kad želi večeru – nježno govori trener, kojeg u sportu zovu – Tiranin. No, o svom nadimku samo kaže da je s vremenom “izgubio oštricu”, pa mu se više ne da ni skočiti u bazen. Da bi ga namamili u vodu, njegovi nećaci su kod mjesnog stolara naručili pravi vaterpolski gol i postavili ga u Lokvarsko jezero. Nije upalilo. Kondiciju danas održava dugim šetnjama snijegom zametenim puteljcima, nerijetko u društvu sestre i šurjaka, s kojima tada pjeva iz sveg glasa.
– Ako se medo zatekne u blizini, ljudski glas će ga prestrašiti i otjerati. Imali smo jednoga koji je kopao po našem smeću tražeći ostatke hrane, ali nismo mu zamjerili jer je uredno sve poslije posložio – govori Rudić, dodajući kako tu ima i srna, lisica, zečeva… Iako je to lovački kraj, gljive su jedini “ulov” koji su njih troje donijeli kući. Doduše, Ratko se u njih slabo razumije. – Ja Mladenu i Ljiljani samo dajem “moralnu podršku”, čekajući trenutak njihove nepažnje kako bih zapalio svoju omiljenu cigaru. Sestra je, naime, liječnica i pred njom moram skrivati svoje poroke – priča Ratko Rudić, kojem je cigara jedina slabost još iz mladosti. Kao vaterpolist volio je tulumariti, a njegovi su igrači danas, kaže, u tom smislu mnogo profesionalniji i dobro znaju kada smiju “otpustiti kočnice”. Stoga nikad ne strahuje što dečki rade kad nisu pod njegovim nadzorom, a on za to vrijeme, u miru Mrzlovodičkog Zelina, može opušteno planirati program za novu sezonu. – Naša vaterpolska reprezentacija, svjetski prvaci 2007., bila je i na Olimpijadi u Pekingu blizu velikom rezultatu. U više-manje istom sastavu okupljamo se već 19. siječnja zbog utakmica Svjetske lige u Rijeci, a ljeto ćemo provesti u Italiji, na dva velika natjecanja: na Mediteranskim igrama u Pescari i Svjetskom prvenstvu u Rimu – govori o planovima za iduću sezonu, dodajući samouvjereno da od naših “barakuda”ponovno možemo očekivati – borbu za medalje.
Silvija Glavić Stocca
