Iza 49-godišnje pjevačice i modne kreatorice Matije Vuice doista je zanimljiva godina. Postala je vitezica templarka, imala je primijećene revije na Cro-a-porteru, izgleda bolje nego ikad, a uskoro njezina grupa Gracia izdaje novi album. Nazvali su ga “Krv nije voda” i osmislili kao neobičnu priču o pronalasku nečega izgubljenoga u svakome od nas i ljubavi kao vječnom pokretaču svih stvari. A baš kao i u životu, vjerni pratitelj na albumu joj je Jure Popović, koji je najzaslužniji da će se o tom albumu i te kako pričati – jer osim pjesama, mala kutija nalik na stari misal skriva i medaljon svetog Benedikta koji je posvetio velečasni Zlatko Sudac – čemu se Jure dosjetio.
Ne bojite li se da bi vam netko mogao zamjeriti da ste se poslužili marketinškim trikom i poigrali osjećajima vjernika? – Nimalo. Znam da može biti i takvih priča, ali svatko tko me poznaje, zna da ja već desetak godina nosim krunice. Ili svoje majke, ili one koje sam dala posvetiti. I one za mene nisu modni hir jer pristaju uz moj stil odijevanja, nego se zaista uz njih osjećam bolje. Darovati medaljon bez posvete ne bi imalo nikakvu duhovnu simboliku. Bilo bi to samo dio folklora, kao da smo poklonili bilo kakvu drugu ogrlicu. Publici već dugo nije dovoljno ponuditi samo album s pjesmama. Treba im priča, nešto što će ih nagnati da kupe baš Gracijin album, da se, slušajući ga, dobro osjećaju. Stoga smo im to željeli i ponuditi. Ali ne ono što mogu kupiti bilo gdje, već nešto ipak drukčije. Pa smo odlučili da na poleđini medaljona budu simboli s našeg albuma: križ s ranama i ružom u sredini, tekstom na glagoljici i pleterom. Album je na neki način i autobiografski jer se tiče nekih osobnih doživljaja i događaja u protekle tri godine. To je cijela jedna hrvatska priča koju smo Jure i ja namijenili svima koji nas vole i koji duboko u sebi osjećaju pripadnost nekome ili nečemu. Album s posvećenim medaljonom dobit će samo oni koji kupe prvih 1500 primjeraka, jer je tolika prva edicija. I ma što tko rekao o našem potezu, neće me dirati. Ljudi su uvijek hodali u crkvu posvetiti jelo ili neke stvari. Moja je majka bosa hodočastila Gospi Sinjskoj do duboke starosti i sva vjerska iskustva koja smo Jure i ja stjecali kroz djetinjstvo odrazila su se na ovaj album.
Zašto ste odabrali baš medaljon svetog Benedikta? – Lani sam i sama bila na seminaru kod velečasnog Sudca i nakon njega sam si kupila taj medaljon. Sve lijepo što mi se nakon toga dogodilo, poželjela sam podijeliti s drugima. Zato smo odlučili darovati posvećeni medaljon.
Kako ste se uopće upoznali s velečasnim Zlatkom Sudcem? – Nakon što sam u kratkom razdoblju izgubila majku i brata, osjetila sam da se s nekim situacijama ipak ne mogu nositi. Ma koliko da ste jaki, dođe vam nekad tako teško da se pitate:”Bože moj, što sada? Kako dalje?”. Iskreno, nisam razmišljala o nekakvoj duhovnoj obnovi niti sam uopće mislila da bih od nekoga trebala potražiti pomoć. Ali kad sam slučajno u Zagrebu prije godinu i pol upoznala velečasnog Sudca, osjetila sam da je to osoba kojoj bih se voljela povjeriti, podijeliti s njom neke svoje intimne događaje. Najprije sam otišla na seminar koji je održavao u hotelu na Lošinju. Trajao je tri dana i moram priznati da nakon toga nisam znala što mi se događa. Nekako mi je sve bilo čudno, zbrkano. U glavi su mi se samo množile slike goleme dvorane s oltarom i sjedalima za sve koji su se tamo našli, velečasnog Sudca koji ulazi u dvoranu sav u bijelome i puste pjesme. Neke sam znala iz crkve, neke sam prvi put čula. Da bih sve stavila na svoje mjesto, nakon nekoliko mjeseci odlučila sam otići k njemu i u Dom za duhovnu obnovu Betanija.
Jeste li s velečasnim Sudcem razgovarali? – Prvi put je bilo toliko ljudi da mi je mogao posvetiti tek minutu. A drugi put sam imala više potrebu misliti, razmišljati, biti sama u svojoj sobi i suočavati se sa samom sobom, nego dijeliti ono što me tišti s drugima. Bilo je fascinantno gledati sve te ljude različitih obrazovanja, zanimanja, društvenog položaja, ljude sa sela i iz grada, mlade i stare, kako se drže za ruke i s istim razumijevanjem prate ono što im velečasni Sudac govori. U sve to uloženo je toliko energije, žara i volje da se neke stvari neizbježno moraju pomaknuti na bolje. Ja sam se osjećala kao da sam nekom finom krpicom obrisala zamagljene naočale i počela gledati stvari onakve kakve doista jesu.
Kako se u tu vjersku priču uklapaju templari? – Templari i Katolička crkva nekako se lagano zbližavaju. Primjerice, na našoj drugoj inicijaciji, održanoj prije mjesec dana u franjevačkoj crkvi, templar je postao i jedan svećenik. Donedavna sam o tom redu znala koliko i svaki prosječan čovjek. Možda u modnom smislu malo više jer se malteški križ, koji oni nose na svojim plaštevima, pojavljivao kao modni detalj na kreacijama koje su nosile Madonna i druge pjevačke zvijezde. A onda sam prije godinu i pol upoznala našeg priora, koji mi je objasnio njihovu ponajprije humanitarnu ulogu i pitao me bih li im se priključila. Kako se od mene tražilo isključivo ono što sam i dosad radila, s radošću sam to učinila.
Znači, i vi tragate za Svetim gralom? – Svi mi tragamo za nečim što smo izgubili ili na što smo zaboravili. Je li Sveti gral kalež, kao što kažu, ili medaljon svetog Benedikta koji će nekome dati snagu da pronađe to izgubljeno u sebi i opet osjeti duševni mir i snagu, ne znam. Za mene je Sveti gral ono dobro u nama što nas pokreće i ljubav koju lako daješ drugima kad je napokon pronađeš u sebi.
Vi ste svoju ljubav pronašli prije trideset godina, no niste je odlučili potvrditi pred Bogom. – Jure i ja smo vječito slobodni i vječito vezani. I uvijek u potrazi za nečim još višim. Meni su svetinja ova naša tri desetljeća zajedničkog života i ovaj brak koji nam nijedan papir ne može poništiti ili bolje dokazati. Tom svojom bračnom-izvanbračnom zajednicom pokazali smo da znamo što su pravi temelji jedne veze. Koja se neminovno s godinama mijenja i prolazi razne faze, ali uvijek se pretoči u nešto još bliskije i čvršće.
Koji je vaš recept za dugovječnu i stabilnu vezu? – Ponajprije duboka tolerancija i poštovanje, uvažavanje drugoga u svakom trenutku. Ljubav sama po sebi nije dovoljna. Ona se podrazumijeva, jer što bi radio s nekim koga ne voliš?!
A što kažete na “teoriju” da ni istu juhu ne možete jesti svaki dan, da morate malo promijeniti “jelovnik”? – Ja bih mogla jesti istu juhu cijeli život ako je dobra. Primjerice, od pomidora, kakvu je kuhala moja pokojna majka, s puno peršina, čiji me miris pratio dok sam se uspinjala uz stepenice naše kuće u Metkoviću umorna od duga puta. Sve što je dobro, mogu konzumirati cijeli život. Pa zašto se to ne bi moglo odnositi i na dobru vezu.
Kako ste se osjećali nakon posjeta velečasnom Sudcu? – Preporođeno, smireno, sretno. Toliko sretno da bih sreću mogla dijeliti prolaznicima koje srećem na ulici. I počele su mi se događati samo lijepe stvari. Nikad mi nije trebalo tako malo vremena kao za kolekciju crvenih haljina, koja je nastajala u to vrijeme. Smislila sam je u hipu i začas dovršila. A i ljudi koji me okružuju primijetili su da sam nekako drukčija, da sjajim, da sam optimistična.
Prilično ste i omršavjeli: na kakvoj ste bili dijeti? – Uvijek sam bila sitna, prava mrvica, ali u zadnjih godinu i pol dana osjetila sam da više to nisam ja i da mi se nakupio višak kilograma. Bila sam nezadovoljna i nisam si izgledala lijepo. Jednog dana stala sam naga pred ogledalo i rekla: “Više tako nećeš izgledati!”. I od tog trenutka “zažnirala” sam usta, što toplo preporučam svima koji žele izgubiti kilograme jer mi se čini da je to ipak najdjelotvorniji način, a zatim sam odlučila da ću si svaki dan posvetiti barem dva sata. Ako 15 sati radim, mogu si uzeti sat ili dva samo za sebe. I ništa me u tome nije moglo spriječiti. Kad je došlo “moje vrijeme”, skupila bih stvari i krenula u teretanu. I, vjerujte, nije se svijet srušio. Radoholičarka u meni nerado je priznala da sam tako mogla i prije, ali mislila sam da za to naprosto nemam vremena. No, našla sam ga, i to savjetujem svakoj prezaposlenoj ženi. Uz to sam jela ribu, puno povrća i žitarice i uspjela sam “skinuti” devet kilograma. Sada sam si opet ona stara i dobro se osjećam u svojim kreacijama.
U vašim kreacijama pojavljuju se mnoge poznate osobe, a što vi najradije nosite? – Svašta volim nositi, ali oni koji me poznaju, kažu mi da sam se posljednje dvije godine malo primirila. I nekako se najbolje osjećam u haljinama. Ne predugačkim, jer sam niska. Ali volim biti i u trapericama. Sada nosim modele koji ne mogu biti uži, što prije nisam, i odlično se u njima osjećam. Visoke potpetice su obvezne.
Je li istina da nosite i papuče s potpeticama? – Točno je to. To svi znaju. I svi me pitaju kako to podnosi moj parket. No, parket je tu zbog mene, a ne ja zbog njega, i pravim se da ne vidim “pikice” koje od štikla ostaju u laku. Inače sam luda za cipelama. Kako imam nogu broj 35, ne mogu baš uvijek i svugdje pronaći cipele. Pa kad u nekom dućanu nabasam na takve modele, kupim sve što se nudi u tom broju. Ponekad kupim i 36, a bogme i 37.
I što onda radite s prevelikim cipelama? -Gledam ih. I uživam. Ali mislim da ću ipak morati vrlo brzo napraviti čistku u svom ormaru s cipelama, jer stvarno nema smisla da držim u njemu ono što ne nosim. Inače, ne bacam nijedne cipele. Moda se vraća, pa kad izvučem neke svoje pluterice otprije tridesetak godina, čujem mnoge uzdahe i pitanja odakle mi. A ja sva ponosna odgovorim: “Iz mog ormara”.
Kako namjeravate provesti ljeto? – Novi album promovirat ćemo početkom srpnja, na koncertu na Medvedgradu, u gordom ozračju. Morat ću i u Metković. Najprije da bih Rafi čestitala na pobjedi u Farmi – a moram reći da ni trenutka nisam pomislila da bi netko drugi mogao pobijediti jer taj mladić doista ima karizmu pobjednika i plijeni jednostavnošću i plemenitošću – a zatim me čeka natjecanje lađa. Ove bih ga godine ja trebala voditi, i to me silno veseli. Jadran će mi biti pod nogama u kolovozu, jer mi treba i malo odmora. Odmor ću nakratko prekinuti zbog festivala u Neumu, jedinog na kojem nastupam, a onda se opet bacam na posao jer me čeka jesenski Cro-a-porter.
Vrlo često darujete svoje haljine u humanitarne svrhe: hoćete li to učiniti i s ovima u kojima se pojavljujete u novom spotu? – Za album, koji izlazi u izdanju Dancing Beara i Magic Musica, Jure i ja smo dva dana na Brijunima, u predivnom ambijentu, snimali spot u tri priče – crvenoj, bijeloj i plavoj, i u svakoj nosim raskošne haljine. Još nisam smislila humanitarnu akciju za koju bih ih namijenila, ali sigurna sam da će se sama iskristalizirati. Na taj bih način zaokružila priču koju sam započela svojim konceptualnim albumom.
Zašto nerado pričate o svojim humanitarnim akcijama? – Mislim da ne mora svatko znati kad ja nekome poklonim haljinu ili na drugi način pomognem. Samozatajnost je po meni bitan dio humanosti. Najveće mi je zadovoljstvo vidjeti da sam nekome pomogla i doživjeti njegovu sreću. Ništa više nije potrebno.
Vjerujete li onima koji kažu da ste u najljepšim godinama? – Ovu godinu slavim okrugli rođendan i jako sam na to ponosna. Bit će to fešta za pamćenje. Čini mi se da nikada nisam bolje izgledala, zdravstveno se odlično osjećam, duhovno sam ispunjena i emotivno potpuno stabilna, a o kreativnosti da i ne pričam. Ne znam što bih prije i što mi bolje uspijeva. Stoga mogu reći da su te moje zrele godine doista najljepše. I da mogu, ništa u svom životu ne bih mijenjala. Osim frizure. Već je predugo ista, pa je vrijeme da nešto s njom napravim. Makar samo dodala i koji navijački pramen.
Kako podnosite navijačko ludilo? – I ja sam se na neki način u njega uključila kreirajući haljine za hostese, koje će ih nositi na raznim događanjima sljedećih dana. Mislim da nisam s njima zakasnila, jer smo ušli u drugi krug tog velikog nogometnog spektakla..
Je li vam Metkovac Darijo Srna najdraži igrač? – Naravno! Darijo ne samo da je moj Metkovac, nego je doista i izvanredan nogometaš, a nadasve srce od čovjeka. Briga koju pokazuje za svoju obitelj sve o njemu govori. Kad dođe u Zagreb, dođe i pola Metkovića, ali nikoga se on ne srami, već ih sve vodi okolo i brine se da im bude lijepo. Moj Jure obožava nogomet, Dinamo mu je na prvom mjestu, a o reprezentaciji da i ne govorim, tako da gleda sve utakmice. Ja ne mogu podnijeti tu napetost pa se povremeno uključim kad čujem da je netko zabio gol. Ali volim tu navijačku atmosferu koja se stvara za vrijeme velikih prvenstava. Svi smo jedno i imamo isti cilj. Kao i svaku nedjelju, bila sam na Dolcu i prije utakmice s Nijemcima: u prolazu sam čula kako jedan vatreni navijač govori drugome: “Ma makar bili i kruha gladni, samo da danas pobijedimo”, što također puno govori o nama. A poslije sam dugo ispijala svoju nesicu u Ban cafeu na Trgu bana Jelačića i baš mi je bio gušt gledati žene s djecom koje su na sebi imale neke navijačke oznake. Većini žena nogomet je dosadan i ne razumiju ga, ali zajednički duh kojim zrači naša reprezentacija sve je obuzeo. Pa se i mi žene trudimo podržati Bilićeve dečke.
Diana Šetka
