Napisao Kruno Petrinović Snimci Boris Štajduhar i privatni album
Poštuj Boga, čini dobro drugima i ne boj se nikoga: to je moja životna i poslovna filozofija – kaže 69-godišnji njemački industrijalac Claus Hipp, vlasnik istoimene tvrtke za proizvodnju dječje hrane. Iako naizgled sličnu prehrambenu konfekciju proizvode različite tvrtke i multinacionalne kompanije u cijelom svijetu, Hippove kašice, sokovi i čajevi ipak su jedinstveni: već 60 godina ta se dječja hrana proizvodi po strogim načelima održivog, biološkog uzgoja, što svojim potpisom na svakoj staklenki jamči osobno vlasnik tvrtke.
– Uvjeren sam da se moramo ponašati odgovorno prema sebi, drugim ljudima, ali i životinjama i biljkama, te prema cijeloj prirodi. Stoga u proizvodnji ne koristimo pesticide i umjetna gnojiva, stoku i perad ne tretiramo antibioticima te mješavinama koje jamče njihov brži rast i tovljenje: naše kokice, purani i telad slobodno se hrane na otvorenim pašnjacima, a korov i nametnike u voćnjacima i poljima istrebljujemo ručno, u skladu sa stoljetnom poljoprivrednom tradicijom u našem kraju – priča Claus Hipp, s kojim smo u povodu velikog jubileja – 60. obljetnice biološkog uzgoja – razgovarali u središtu kompanije u njemačkom Pfaffenhofenu.
Na prvi pogled potpuno je jasno da ova obiteljska kompanija – u kojoj osim Clausa Hippa rade njegova dva brata i petero djece – svoj poslovni uspjeh ne duguje glamuroznom predstavljanju, blještavilu reklamnih kampanja te novcu uloženom u razne druge marketinške trikove, već je to prije svega rezultat iznimne kvalitete njihovih proizvoda. Prije nego što se isporuči na tržište, svaka kašica prolazi 256 kontrola i testova – znatno više nego što to propisuju strogi zakoni Europske unije.
S druge strane, o vlasniku kompanije, ocu petero djece te strastvenom slikaru i glazbeniku, kruže neobične priče. Claus Hipp, primjerice, već se dvadesetak godina u svom mercedesu vozi na biopogon. Njegovo gorivo dobiva se preradom uljane repice te se, osim u Hippovoj tvornici gdje je glavni energent u procesu proizvodnje, ne može nabaviti niti na jednoj benzinskoj crpki u svijetu. Stoga prije nego što krene na dulji put, Claus Hipp u prtljažnik svog mercedesa ukrca pet kanistara goriva neškodljivog za okolinu, a sa sobom uvijek vozi i bicikl, kako bi se središtem velikih gradova mogao slobodnije i brže kretati. Tako i Emil Tedeschi, vlasnik tvrtke Atlantic Trade, koja je jedan od distributera Hippove hrane u Hrvatskoj, nije mogao povjerovati vlastitim očima kad je Claus Hipp prije nekoliko godina na zakazani sastanak u središtu MŸnchena, umjesto u skupocjenoj limuzini, stigao pedalirajući na dva kotača. Iako je jedan od najuspješnijih njemačkih industrijalaca, čije se bogatstvo mjeri u desecima milijuna eura, vlasnika tvrtke gotovo je nemoguće vidjeti u skupocjenom odijelu: on u ured dolazi u jednostavnim zelenim kaputićima, koji izgledaju poput bavarskih narodnih nošnji. – Sve mora biti vjerodostojno ako želimo da nam kupci vjeruju – kaže Claus Hipp, koji sa suprugom Ute, bivšom prvakinjom u preponskom jahanju, živi u obiteljskoj kući svoga oca. – Kako je kuća izgrađena od prirodnih materijala: kamena, drva i stakla, koji su najbolji toplinski izolatori, ljeti nam ne trebaju klima-uređaji – objašnjava Claus Hipp, koji je prema istim načelima sagradio i upravnu zgradu svoje tvrtke. Niti ondje nema uređaja za klimatizaciju, a nepisano je pravilo da zaposlenici – osim u slučaju krajnje nužde – ne koriste dizalo. Takva štedljivost u skladu je s etičkim kodeksom tvrtke, koji zagovara pošten odnos prema suradnicima, poslovnim konkurentima i klijentima. Majke školske i predškolske djece rade samo u jutarnjoj smjeni, a svakog dana nose kući besplatan obrok za klince. Tako ne moraju razmišljati o kupnji i trošiti vrijeme na kuhanje. I svi Hippovi umirovljenici imaju osiguran besplatan ručak. – Nije nam važan isključivo profit, nego dobrobit kompanije i naših zaposlenika. Želimo da i buduće generacije mogu uživati u blagodatima kakve smo mi zatekli, a ne da im iza sebe ostavimo opustošenu zemlju. Kao što sam i ja naslijedio tvrtku od svoga oca, tako ću je, kad za to dođe vrijeme, prepustiti na upravljanje svojoj djeci – priča Claus Hipp, koji je u tvorničkom krugu praktično prohodao.
Stipendije za mlade umjetnike
Njegov otac Georg Hipp posao je preuzeo od svoga oca Josefa, koji se u početku bavio prodajom pčelinjih proizvoda – meda, propolisa i voska – a prvu dječju kašicu napravio je ponukan privatnim razlozima. Njegova žena Maria, s kojom je imao osmero djece, rodila je blizance i nije imala dovoljno mlijeka da ih istovremeno doji. Stoga je Josef napravio pogače od različitih vrsta žitarica koje je potom samljeo: to “dječje brašno”, kako ga je nazvao, bilo je dovoljno prokuhati s mlijekom i vodom – i djeca su bila sita. Ideju je ubrzo patentirao i posao je krenuo. Ipak, tek je Georg Hipp proširio paletu proizvoda (među prvima je prodavao mješavinu žitarica s dodatkom voća i meda, tzv. mŸslije, te pokrenuo biološku proizvodnju jabuka i žitarica), a Claus Hipp je poslije Drugog svjetskog rata obiteljsko ime pretvorio u – brend.
– U vrijeme nacizma naše je ime došlo na loš glas jer smo bili žestoki protivnici režima. Moj je stric bio gradonačelnik Regensburga i Adolfu Hitleru, koji je u ono vrijeme već bio izabran za kancelara, nije dopustio da održi javni skup. Kao kršćanin nije mogao dopustiti da se u njegovom gradu poziva na mržnju i neprijateljstvo prema drugim ljudima. Zbog toga je završio u koncentracijskom logoru u Dachauu – prisjeća se Claus Hipp, u sjeni čijeg uspjeha stoji supruga Ute. Upoznali su se prije pedeset godina na konjičkom turniru u Münchenu: Claus je u jednom trenutku izgubio nadzor nad mladom kobilom koja je stala na nogu njegovoj budućoj supruzi.
– Sutradan sam je posjetio kako bih joj se ispričao i darovao joj buket cvijeća. Otad smo zajedno. Moji prijatelji jedino se čude kako sam tu kobilu, zaslužnu za naš sudbonosni susret, mogao prodati – smije se Claus Hipp, koji je u Njemačkoj poznat i kao umjetnik.
– Slikarstvo je moj drugi posao, učitelj mi je bio poznati njemački umjetnik Heinrich Krupp: dosad sam prodao više od 1500 slika po cijeni od 500 do deset tisuća eura, a najvećim uspjehom smatram rad za minhensku katedralu, za koju sam naslikao platno s temom vječnog života. Osim toga, velika mi je čast što sam redoviti profesor slikarstva na Likovnoj akademiji u Tbilisiju, glavnom gradu Gruzije – priča Claus Hipp, koji sav novac zarađen od prodaje svojih apstraktnih slika, ulaže u stipendiranje mladih umjetnika i slikarskih škola te kupnju radova svojih kolega. – Ne želim da mi drugi umjetnici predbacuju da svoj poslovni ugled koristim za umjetnički probitak – priča Claus Hipp, koji je i član minhenskog Behšrdenorkestra, gdje svira obou i engleski rog. Iako je angažiran u mnogim humanitarnim projektima (njegova je tvrtka, primjerice, obnovila katoličku crkvu u Glini, srušenu u Domovinskom ratu), Claus Hipp o tome ne želi govoriti.
– Pomažemo gdje i koliko možemo: znam da se moje zasluge neće procjenjivati prema tome koliko sam novca u životu zaradio, nego što sam njime napravio – zaključuje Claus Hipp.