Napisala Kristinka Šćavina Snimio Petar Jurica Što te ne ubije, to te ojača – izreka je koja najbolje opisuje zagrebačku bacačicu diska Sandru Perković (21), jednu od naših najizglednijih kandidatkinja za medalju na Olimpijskim igrama u Londonu. Dokazala je to i nedavnim zlatom na natjecanju Dijamantne lige u Shanghaiju, gdje je hicem od 68,24 metra postavila novi hrvatski rekord i rekord mitinga. Pobjeda je još slađa zna li se da je Sandra Perković prošle godine u lipnju upravo u Shanghaiju “pala” na dopinškom testu. Zbog uzimanja energetskog pića nox pump, u kojem se – što ona nije znala – nalazi zabranjena supstancija metilheksanamin, Svjetska atletska federacija suspendirala ju je na šest mjeseci. Ali vratila se jača nego ikad, s golemom željom da svojoj kolekciji od 150 medalja, među kojima je zasad najvrjednija zlatna s Europskog prvenstva u Barceloni 2010., pridoda svakom sportašu najdražu – olimpijsku. – Prije odlaska u London čeka me još sedam nastupa u Dijamantnoj ligi i Europsko prvenstvo u Helsinkiju u lipnju, no ničemu se ne veselim kao olimpijskim igrama. Sve sam podredila tome: šest dana u tjednu treniram ujutro dva do dva i pol sata, a popodne tri sata. Samo na jednom treningu podignem dvije tone utega i bacim 70 do 100 hitaca. Ništa mi nije teško kad pomislim na olimpijadu. Znam da se od mene mnogo očekuje, ali mene to veseli i motivira, jer najbolje funkcioniram pod pritiskom. A kad mi netko još kaže: “Ti to ne možeš” – učinit ću baš sve da mu dokažem da mogu. Po prirodi sam tvrdoglava, uporna i baš nikad ne odustajem – kaže Sandra Perković, koju kolegice odmila zovu Beba, a u šali je pozdravljaju rečenicom: “Dolazi velika cura s malom igračkom”. Naime, sve znaju da se Sandra Perković na natjecanjima ne odvaja od svoje plišane mace Kitty, koju joj je mama Vesna darovala nakon prve pobjede u Dijamantnoj ligi 2010. u New Yorku. A iako na prvi pogled robusna, snažna i žestoka, Sandra priznaje da je u duši još veliko dijete. Zato je njezina soba u obiteljskoj kući u zagrebačkoj Trnovčici prepuna plišanih medvjedića, tigrića, maca, zečića… A omiljena zabava joj je dječja videoigrica Angry Birds na iPadu. – Obožavam životinje i najradije bi ih imala punu kuću. Zasad imam dvije i pol godine starog shih tzua Princa i petomjesečnog zeca Cezara, s kojim bih se mogla maziti satima. Cezar je čupav i ima uši prema dolje pa izgleda kao neka dlakava pahuljica – kaže Sandra Perković, kojoj je omiljena izreka “svagdje je lijepo, ali kući je najljepše”. Mama, životni uzor Naime, veoma je povezana s obitelji – mamom Vesnom, referenticom u računovodstvu, pet godina starijim bratom Markom, diplomiranim inženjerom strojarstva i brodogradnje, te bakom Ružicom i očuhom Draganom Nikolićem, koji je mehaničar. O svom ocu, koji je napustio obitelj kad joj je bilo pet godina, ne voli govoriti. Nakon njegova odlaska nikada se nisu vidjeli jer on to nije želio. A sada je – smatra Sandra – prekasno. – Odrasla bez oca, ali ni za što nisam bila zakinuta. Moja mama, nevjerojatna žena i moj životni uzor, učinila je sve da brat i ja budemo sretni i uspijemo u životu. Iako joj je bilo deset puta teže nego nama, uvijek nas je bodrila i podržavala, stavljajući sebe u drugi plan. Odrasla sam u divnoj obitelji i baš zato bih takvu jednog dana i sama željela imati. Obožavam djecu i voljela bih ih imati barem troje, četvero. Naravno ne sad, nego za desetak godina. Sada samo uživam u ljubavi – otkriva Sandra Perković, koja je posljednjih nekoliko mjeseci sretno zaljubljena u dečka koji joj je godinama bio prijatelj. A najviše joj se sviđa njegova vedrina. – Ne podnosim mračne ljude koji stalno nešto kukaju. Ja se uvijek držim one “ako ti život da limun, napravi limunadu”. Sve probleme rješavam uz osmijeh i zezanciju. Ne znam kako bih inače preživjela sve što me u životu snašlo – priznaje Sandra Perković, koja je na Božić 2008. skoro umrla zbog prsnuća slijepog crijeva. Operacija je trajala četiri sata, no to nije bio kraj njezinim mukama. Nakon što je za Staru godinu došla doma, umjesto da se polako oporavlja, svaki dan joj je bilo sve gore. Tjedan dana nakon izlaska iz bolnice, ponovno je završila na hitnoj operaciji. Život joj je opet visio o koncu jer je došlo do sepse. U bolnici je ostala desetak dana, tijekom kojih je izgubila 19 kilograma, a oporavak je trajao tri mjeseca. Da nije bila tako jaka, utrenirana sportašica, teško bi se izvukla. No, muke koje je prošla, nisu uništile njezine snove. Već u travnju 2009. počela je ponovno trenirati, da bi u srpnju na juniorskom Europskom prvenstvu u Novom Sadu osvojila zlato. Ta je medalja – zato jer je došla nakon tako teškog životnog iskustva i zato jer je njezina prva na važnom natjecanju – dosad bila najdraža u Sandrinoj kolekciji. Dokazala joj je da se isplati boriti, čak i onda kad se čini da je bitka unaprijed izgubljena. To saznanje joj je pomoglo kad je prošle godine u veljači prvi put ozlijedila leđa, nakon čega su joj liječnici dijagnosticirali discus herniju. Išla je na terapije, stisnula zube i – nastavila trenirati. Pripremala se za Svjetsko prvenstvo u Koreji, na kojem je slovila kao glavni favorit. A onda je uslijedio šok: u lipnju 2011. Sandra Perković našla se usred skandala s dopingom. – Bila je to najstrašnija stvar koja mi se dogodila u životu. Prvih tjedan dana gotovo uopće nisam spavala. Stalno sam po glavi vrtjela ista pitanja: “Zašto baš ja? Zašto se to dogodilo meni koja cijeli život igram fair-play?”. A čim bih pomislila na to što se desilo, krenule bi mi suze. Otišla sam mjesec dana u Split da se malo maknem i odmorim. Iz svega što sam prošla, naučila sam bitnu stvar: čak i kad si posve siguran da sve ide savršeno, uvijek se može dogoditi nešto što će te sputati. Treba biti spreman na to i znati se dignuti – kaže Sandra Perković, kojoj je u tih šest mjeseci suspenzije najvažnija bila podrška obitelji i prijatelja, te trenera Ivana Ivančića i članova njezinog Atletskog kluba Dinamo-Zrinjevac. Zahvaljujući njihovom bodrenju, nije klonula duhom, nego je i dalje lagano trenirala, a onda je – u prosincu prošle godine – ponovno obnovila staru ozljedu. Da se utješi, sama je sebi rekla da je time “ispucala” svoju zalihu nesreća i nezgoda i da su odsad pred njom samo – pobjede. – Takva sam, naprosto obožavam pobjeđivati i uvijek dajem sve od sebe da budem najbolja. Zato sam i napustila košarku, koju sam počela trenirati kao klinka, te s 12 godina otišla u atletsku školu. Grupni sportovi nisu za mene, a nakon završetka karijere vidim se u sportskom menadžmentu. Upravo zato ove jeseni planiram upisati ekonomski fakultet – kaže Sandra Perković, koja priznaje da joj je jedina slabost – shopping. Kad vidi štikle s petom od 15 centimetara, jednostavno im ne može odoljeti, i dosad je prikupila impresivnu kolekciju od četrdesetak pari. Nosi ih najčešće u kombinaciji s trapericama i majicama, a kad se želi posebno dotjerati, stavit će naušnice i prsten sa Swarovski kristalima. Doduše, sljedećih mjeseci novac neće ulagati u omiljene štikle, nego u svoj novi jednoipolsobni stan od pedesetak četvornih metara u Maksimiru, koji je prošle godine dobila na korištenje od grada. Treba ga potpuno adaptirati, a radovi će biti gotovi na ljeto, tako da će se najvjerojatnije preseliti nakon olimpijade. Kad bi imala mnogo novca, najradije bi si kupila kućicu na moru i automobil audi S5, jer je odlična vozačica i uživa u vožnji. Želja i planova za budućnost je mnogo, ali u ovom trenutku, Sandra Perković ima samo jedan san – doći kući s olimpijskom medaljom. n