Napisala Jasmina Rodić Snimio Vedran Peteh Stilist Viktor Drago
Želim u životu sve isprobati, ali ne i sapunice. One su mi strašne. U njima ne možeš ništa ostvariti, samo potrošiš mnogo energije i otupiš. To je smrt za glumca – tvrdila je do prije nekoliko mjeseci zagrebačka glumica Leona Paraminski, koja je u međuvremenu ipak promijenila mišljenje te prihvatila ulogu negativke Dolores u sapunici "Obični ljudi". I – kako u šali kaže – ipak ostala živa. Ispijajući kavu u kratkom predahu između prijepodnevnog snimanja scena iz sapunice i popodnevnih priprema za predstavu "Hasanaginica" u zagrebačkom HNK, 26-godišnja glumica s osmijehom priznaje kako se na svojoj koži uvjerila u istinitost izreke "nikad ne reci nikad". Kolege su je srdačno dočekali na setu, no ipak nisu odoljeli da je malo ne zadirkuju što je "pokleknula" te poput njih postala – sapuničarka. Prije tri mjeseca se u "Običnim ljudima" pojavila kao brineta, a sada je zbog potreba scenarija ponovno plavuša: nova boja kose, koja je dosta slična njezinoj prirodnoj nijansi, najviše je razveselila njezinog dečka, 25-godišnjeg producenta Borisa Meštrovića, s kojim je u vezi godinu dana.
Što je na posljetku presudilo da prihvatite ulogu u sapunici? – Znam da sam time sama sebi skočila u usta, jer sam taj žanr prije kritizirala, ali eto, promijenila sam mišlje-nje. Na moju odluku utjecao je honorar, ali i činjenica da je ovo produkcijski najbolja sapunica do sada.
Pa, koliki je taj honorar da ste promijenili stav o sapunicama? – Ne smijem govoriti o svoti, no recimo da bi od tog novca mogla kupiti automobil srednje klase. No, ja ga planiram uložiti u rješavanje stambenog pitanja.
A gdje sada živite? – S dečkom sam prije pola godine unajmila stan na Šalati, no ne bih vječno htjela biti podstanar. Stoga, kad završim sa snimanjem sapunice, krećem u potragu za stanom. Voljela bih živjeti u sjevernom dijelu grada, u urbanoj vili u Gračanima ili Šestinama.
Je li vas dečko nagovarao ili odgovarao od uloge u sapunici? – Boris je od početka bio za to, a ja sam se isprva bojala da mi ne prišiju etiketu "sapuničarke". No na kraju sam shvatila da je iza mene mnogo drugih uloga i poslova te da će mi rad na sapunici biti samo još jedno vrijedno iskustvo. Uostalom, sapunice su sve bolje i bolje.
Snimanje sapunica vrlo je naporno, a radni dan počinje rano: jeste li ikad zaspali i zakasnili na snimanje? – Nikad. Premda se moram probuditi u 6 da bih oko sedam bila na setu, a kao horoskopska Lavica velika sam spavalica, nema šanse da prespavam dogovor. Kad je posao u pitanju, totalni sam perfekcionist.
Kad se vraćate kući? – Oko sedam uvečer. Boris i ja imamo 11-mjesečnog njemačkog ovčara Bena, koji me svaki dan željno iščekuje jer zna da ću ga odvesti u šetnju. To mi je u posljednje vrijeme jedini večernji izlazak.
Kako funkcionirate u zajedničkom životu? – Život udvoje uvijek je kompliciran, a meni ovo nije prvi put da sam s nekim: pet godina sam živjela s kolegom Kristijanom Potočkim. Nije lako iz jedne duge veze ući u drugu i odmah se prilagoditi, ali čini mi se da se Boris i ja dobro nadopunjujemo. On je mnogo racionalniji, hladnije glave od mene. Ja njega dižem, a on mene spušta na zemlju. Naravno da nije uvijek sve bajno, ponekad se naljutim zbog nečeg i zašutim pa me Boris zove Durica.
Kako dijelite kućanske poslove? – Ja usisavam Benove dlake, a Boris ga vodi u šetnju. Kako radi u privatnoj producentskoj kući, u kojoj gotovo svi zaposlenici vode sa sobom na posao svoje kućne ljubimce, koji se igraju u zajedničkom vrtu, Ben je s njim po cijele dane. No, moram naglasiti da mi Boris pomaže i oko glumačkog posla.
Na koji način? – Svaku večer učim tekst za drugi dan, a on mi "suflira", čita uloge mojih kolega. Dugo vremena to je bio zadatak moje 22-godišnje sestre Ines. Ona je studentica druge godine novinarstva, pa se šalimo kako ću – ako ikad propadnem kao glumica, ekskluzivno njoj ispričati svoju tužnu priču.
Budući da nemate vremena za kuhanje, što jedete? – Preko dana svatko od nas zgrabi nešto usput, a uvečer najčešće naručimo dostavom neku brzu hranu. Obično pizzu.
Jesu li vas nezdrave prehrambene navike stajale kojeg kilograma viška? – Začudo, ne. Čak sam smršavjela jer je tempo rada veoma naporan. Snimam 14 do 15 scena dnevno, i to me poprilično iscrpi.
Zbog snimanja ste svakodnevno pod teškom šminkom. Je li vam to pokvarilo ten? – Ne, dapače, popravio se. Imam suhu i osjetljivu kožu, sklonu prištićima, zbog čega sam ranije barem jednom tjedno bila kod kozmetičarke. Sad više za to nemam vremena, ali ni potrebe. Naime, na snimanju ne mogu dirati lice i kopkati po njemu – što inače često radim, pa se koža napokon malo odmorila i ten popravio. A pomažu i moje kućne kozmetičke "kure".
Čime njegujete lice? – Kad god imam vremena, stavim lice nad paru i umijem ga čajem od kamilice te nakon toga nanesem masku za suhu kožu. Najdraže su mi Avenove maske. Često mijenjam kreme za lice jer sam s rijetko kojom zadovoljna, no nedavno sam otkrila odličnu kremu na prirodnoj bazi hrvatske dermokozmetičke kuće Adrience. Inače, kremice i maske za lice kupujem isključivo u ljekarnama jer su manje agresivne prema koži.
Volite li se šminkati i kad niste na setu? – Da, iako koristim vrlo malo šminke: ujutro stavim samo maskaru i eventualno, ako mi se ten pogoršao, tekući puder. Za večernje izlaske jagodice naglasim rumenilom, a oči sjenilom. Boja ovisi o tome kako sam raspoložena.
Što se od kozmetike uvijek nalazi u vašoj torbici? – Melem i Chanelovo rumenilo.
Što radite u slobodno vrijeme? – Najčešće čitam knjige, ležim, jedem i spavam. I, naravno, odvedem Bena u šetnju, nas dvoje smo si već našli škvadru u parku.
A kupnja? – Ne zanima me više. Seka i ja imale smo "šopingholičarsku" fazu prije dvije-tri godine. Trenutačno nemam ni vremena ni volje za hodanje po dućanima. Samo radim i štedim. A ionako imam previše odjeće.
Kako biste opisali svoj modni stil? – Volim uličnu modu, spajanje nespojivog, poigravanje s raznim stilovima… i definitivno se ne ubrajam u one žene koje uvijek paze jesu li im cipele i torbica u istoj boji. Volim kupovati sa sestrom i čuti njezino mišljenje.
Jeste li bliski sa sestrom? – Vrlo. Ines je, zapravo, moja polusestra, rođena u drugom braku mog tate. Kako sam ja nakon razvoda roditelja ostala živjeti s tatom, odrasle smo zajedno: ona nije samo moja seka, nego i najbolja prijateljica.
Da niste glumica, čime biste se bavili? – Kad sam sa sedamnaest godina upisivala Akademiju dramske umjetnosti, moj otac Ivan molio me da odem na prijamni ispit na još neki fakultet. Odabrala sam defektologiju, željela sam raditi s djecom i da nisam upala na glumu, vjerojatno bi to bila moja profesija.
Čime se bave vaši roditelji? – Moja majka Ivanka posljednjih šest godina živi u Njemačkoj, gdje radi kao konobarica, a otac Ivan, po struci pravnik, i njegova druga supruga, Mirjana, imaju u Vrbovcu obrt – proizvode zakovice koje se ugrađuju u bicikle, avione…
Što ćete raditi nakon što u travnju završi snimanje "Običnih ljudi"? – Planiram šestotjedno hodočašće od Madrida do španjolskog grada Santiago de Compostela. Propješačit ću 800 kilometara da bih stigla do katedrale u kojoj se navodno nalaze kosti svetog Jakova. Još ne znam s kim ću ići jer si rijetko tko može priuštiti šest slobodnih tjedana, ni kako ću do tamo doći, ali onamo me tjera moja duhovnost.
