Imenjakinji holivudske glumice koja je postala princeza od Monaca, američkoj saksofonistici i pjevačici Grace Kelly, jednoj od gošća 4. Ghetaldus All Woman Jazz Festivala koji se od 2. do 5. travnja održava u Zagrebačkom kazalištu mladih, samo je 17 godina, ali je već zvijezda: objavila je pet albuma, nastupala je na najznačajnijim jazz-festivalima, surađivala s mnogim slavnim jazzistima, poput Davea Brubecka, Wyntona Marsalisa, Leeja Konitza…
Hvalospjevi o njoj objavljeni su u L.A. Timesu, Washington Postu, Down Beatu i drugim značajnim novinama. Rođena je kao Grace Chung u gradiću Wellesleyu u Massachusettsu, roditelji su joj u Ameriku došli iz Koreje, a sadašnje prezime dobila je nakon što joj se majka preudala za Richarda Kellyja koji je posvojio Grace i njezinu stariju sestru Christinu. U obitelji su djecu poticali da se zanimaju za umjetnosti, posebno glazbu. Kao najmlađa studentica u povijesti New England Conservatory Prep Schoola završila je četverogodišnje školovanje na jazz-odjelu te prestižne škole u Bostonu, a studirala je i sa alt saksofonistom Leejem Konitzom.
S obzirom da ste se rano probili u svijetu jazza, kako vam je to promijenilo život? – Laska mi kad me hvale, no još više laska kad osjetim da ljudi uživaju u mojoj glazbi. Nema većeg zadovoljstva od onog kad netko izjavi da ga je dirnula moja glazba. No, kad ne sviram, živim kao i većina drugih tinejdžerica. Volim plesati, izlaziti s prijateljima, gledati filmove…
Kakve filmove najviše volite? – Najviše uživam u starim holivudskim filmovima. Domišljatiji su i sadrže zanimljivije priče. Prigodom snimanja starih filmova polagali su veću pažnju glazbi, a glumci su često pjevali i plesali. Sjajno je gledati glumce poput Grace Kelly. Bila je predivna, a uz to i doista nadarena glumica – uglađena, otmjena i nadarena. Volim i Franka Sinatru, Binga Crosbyja i Paula Newmana. Od mlađih glumaca volim Juliju Roberts, Hugha Granta, Colina Firtha, Harryja Connicka mlađeg, koji je također nevjerojatan glazbenik, Morgana Freemana i mnoge druge.
Pojavljujete se u dokumentarcu “Delta Rising”, s country-glazbenikom Williejem Nelsonom i glumcem Morganom Freemanom. Kako je bilo surađivati s njima? – “Delta Rising” je sjajan, dobro prihvaćen dokumentarac o korijenima američkoga bluesa. Čast mi je bilo sudjelovati s osobama kao što su Willie Nelson, Morgan Freeman i James Montgomery, usni harmonikaš kojem je mentor bio James Cotton, glazbenik uvršten u Kuću slavnih rock’n’rolla. S njim sam i svirala, jer me zvao na svoje turneje. Pomogao mi je da stasam kao glazbenica i da proširim vidike. On je također nevjerojatno, velikodušno ljudsko biće.
Što vas je privuklo jazzu i zašto ste odabrali saksofon? – U jazzu mi se najviše sviđa improvizacija. Možete neku skladbu odsvirati i dvjesto puta, a nikada neće biti ista. A u zvuk saksofona zaljubila sam se kad sam čula tenor saksofonista Stana Getza. U djetinjstvu sam uz majku slušala mnogo njegovih ploča. No, budući da sam i pjevačica, odlučila sam se za alt saksofon, jer njegov raspon savršeno odgovara rasponu mojeg glasa, tako da osjećam kao da pjevam kroz instrument. Osim jazza, volite i druge vrste glazbe.
Što vas privlači u njima? – Dosadno mi je zadržavati se samo u jednom žanru i stalno svirati isto. Tijekom odrastanja nisam slušala samo jazz, nego mjuzikle, popularne američke pjesme, suvremenu glazbu i staru pop-školu, primjerice Paula McCartneya, Stevieja Wondera, Stinga, Billyja Joela, Jamesa Taylora. I danas ih volim slušati i, kad god imam priliku, i sviram blues, rock i funk. Volim sve te stilove. Svirali ste i s legendarnim klaviristom Daveom Brubeckom.
Kako je došlo do te suradnje? – Zadnji smo put zajedno svirali u siječnju u Kennedy Centru, na proslavi inauguracije novog američkog predsjednika Baracka Obame. Uživala sam jer Brubeckovu glazbu obožavam otkad znam za sebe. Iako mu je mnogo godina, Brubeck predivno svira. Velikodušan je prema meni i sviđa mu se kako sviram. Velika je čast dijeliti pozornicu s njim. Mentor vam je bio i slavni alt saksofonist Lee Konitz.
Što ste naučili od njega? – Prvo me naučio da nikad ne prestajemo učiti. Trebamo biti otvoreni prema svemu što nam se pruža. Zapažanja i ideje koje je nesebično sa mnom podijelio, pomažu mi svaki dan. On u glazbi posvećuje veliku pažnju detaljima. To sam pokupila od njega, kao i njegovo uvjerenje da je ključ glazbe u spontanosti. Za mene je čarobni trenutak svaki put smo zajedno ili kad slušam njegove ploče.
Koji vam je koncert ostao u najljepšem sjećanju? – Nikada neću zaboraviti nastup s Boston Pops Orchestrom i pjevačicom Dianne Reeves. Ona mi je jedna od najdražih glazbenica. Tijekom ta dva nastupa premijerno smo izveli moju skladbu “Every Road I Walked” koju sam aranžirala upravo za taj orkestar. Tad sam prvi put pisala za gudače. Namučila sam se i jedva na vrijeme završila partituru od četrdeset stranica. Bila sam u sedmom nebu kad sam čula kako zvuči u izvedbi jednog od najboljih orkestara na svijetu.
Davor Hrvoj
