Iako je od njegova prvog hita “It’s Not Unusual” prošlo 46 godina, velški pjevač sir Tom Jones – koji prvi put stiže u Hrvatsku, gdje 21. studenoga nastupa u zagrebačkoj Areni – u boljoj je formi od mnogih znatno mlađih kolega. O moćnom tenor-baritonu ovog 71-godišnjaka uzaludno je trošiti riječi. Njega jednostavno treba čuti, i to dok uživo s bendom praši hitove poput “Sexbomb” i “She Is a Lady” te izvodi balade poput “I’ll Never Fall In Love Again” ili “Love Me Tonight”.
Zahvaljujući svom jedinstvenom glasu, radu bokova u plesnom ritmu te izrazito dlakavim prsima u kojima je nestajao debeli zlatni lanac, sin velškog rudara bio je jedan od najvećih seks-simbola na glazbenim pozornicama šezdesetih i sedamdesetih. Danas njegovi koncerti nisu samo nostalgično prisjećanje na bolje dane: otkako se nakon dva desetljeća zatišja s albumom “Reload” i megahitom “Sexbomb” 1999. vratio na vrhove top-lista, sir Tom Jones tu je i ostao – primjerice, njegov album “Praise and Blame” lani se tukao s Eminemovim albumom “Recovery” za prevlast na britanskoj ljestvici najprodavanijih.
Koji vam nadimak bolje pristaje – Glas ili Tigar? – Glas. To mi je prvi nadimak, a u Walesu, odakle dolazim, ljudi se tradicionalno prepoznaju po profesiji. Da sam pekar, zvali bi me Tom Kruh, da sam rudar, bio bih Tom Ugljen, a kako sam pjevač, nadimak The Voice (Glas) mi najbolje pristaje. Tigar je stigao mnogo kasnije i bio je vezan uz jednu fazu moje karijere, kad sam lik te zvijeri koristio kao maskotu.
Ovo ljeto ste navršili 71 godinu: u čemu je tajna vaše mentalne i fizičke kondicije? – Prije svega riječ je o nevjerojatnoj sreći, ali činjenica je da sam oduvijek pazio na sebe. Jurim liječniku čim zakašljem ili mi procuri nos. Danas me zabolio zub i odmah sam se naručio kod zubara. A formu održavam dugim šetnjama: svaki dan hodam barem sat vremena. Trčao sam sve dok mi nije stradalo desno koljeno, a tada mi je liječnik objasnio kako je brzi hod još bolji od jogginga.
Vaš posljednji album “Praise And Blame” nadahnut je duhovnom glazbom, gospelom: koliko vam je vjera važna? – Veoma. Svaku večer zahvaljujem Stvoritelju na sreći, zdravlju i glasu koji mi je podario. Osjećam se blagoslovljenim što radim posao koji me usrećuje i zahvaljujući kojem nemam egzistencijalnih briga poput većine ljudi. Biti dobro plaćen za pjevanje, to je ispunjenje svih mojih snova. Ali nije oduvijek bilo tako: morao sam početi raditi u šesnaestoj, kad sam se oženio i dobio sina, tako da sam bio i zidarski pomoćnik na gradilištu, i akviziter u prodaji kućanskih aparata… sve da bih prehranio obitelj.
Što vam je motivacija da nakon pola stoljeća karijere i dalje ostajete u show businessu? – Ljubav prema pjevanju. Volim svoj posao, a alternative nemam. Pribojavam se dana, koji će sigurno doći, kad mi glas neće biti dovoljno snažan da mogu na pozornicu. Od najranijeg djetinjstva svjestan sam kako je moja snaga upravo u tom glasu. Ne mogu zamisliti život bez pjesme pa pjevam i kad imam slobodnu večer. Možda bih se morao štedjeti za nastupe, ali ne mogu si pomoći.
Što je mračna strana vašeg posla? – Ona za mene ne postoji. Vesele me i promocije, snimanja, putovanja, intervjui… sve to volim. Možda zato što sam Velšanin, svi smo mi pričljivi i društveni. Osim toga, ne bavim se organizacijom, usredotočen sam samo na javne nastupe, o svemu ostalom brinu se drugi.
Kako se nosite s godinama? – Ne primjećujem ih – sve dok se ne pogledam u ogledalo. I tada se prestravim, osobito noću, kad moram na toalet, pa u kupaonici upalim svjetlo. Uvijek pomislim: “Hej, tko je taj? Tko je tog sjedokosog stranca pustio u kuću?”
Kakvi su Velšani? – Vrlo druželjubivi, srdačni i prijateljski raspoloženi. Otac mi je bio rudar, majka domaćica, kao i svima ostalima u mom kraju, i odrastao sam u sredini gdje je svatko svakog poznavao. Mi djeca smo stalno bili na ulici, roditelji se nisu imali čega bojati, uvijek je tu bio netko tko bi se pobrinuo ako bi došlo do nevolje. I krajolik je bio idiličan, s mnoštvom brežuljaka, čak i usred grada. Ukratko, bilo je to divno mjesto za odrastanje. I još jedna stvar je važna: Velšani vole pjesmu! U svakom pubu postojala je muzička soba s pijaninom. Piće s prijateljima, ali i pjesma i glazba, bili su glavni smisao izlaska.
Kad ste posljednji put posjetili roditeljsku kuću u Pontypriddu? – Lani, kad sam snimao show za američku televiziju. Iznenadio sam se kad sam shvatio koliko je ta kuća moje bake, koju iz djetinjstva pamtim kao ogromno zdanje, zapravo, mala. Ne mogu ni zamisliti da bih mogao u njoj živjeti. U gradu da, ali u većoj kući. I toalet je tada bio izvan kuće, u stražnjem dvorištu, a danas u vili na Bel Airu imamo sedam kupaonica. A stube su tako strme i uske da je opasno uopće njima kročiti.
Kako vam je raditi sa sinom Markom, koji je vaš menadžer? – Fantastično, pa Mark me, nakon supruge, najbolje poznaje. Njegovo mišljenje mi je u studiju, kad snimamo nove pjesme – najvažnije. Ako ga ne uspijem naježiti ili rasplakati, znači da nisam dovoljno dobro obavio posao.
Kako ste upoznali suprugu Melindu? – Znamo se od najranijeg djetinjstva i stalno smo bili zajedno, osim u školi: Melinda je pohađala katoličku, a ja protestantsku školu. No, to nam uopće nije bilo važno, nas dvoje tada nismo ni shvaćali u čemu je razlika. Kad smo shvatili da se i seksualno privlačimo, to je bilo to, vjenčali smo se i postali roditelji. U braku smo već 54 godine.
Koju vašu pjesmu ona najviše voli? – To bi trebalo nju pitati. Ali Melinda voli moje pjesme, poštuje moj posao i ne postavlja uzaludna pitanja tipa: “zar opet ideš”, “zašto opet ideš”… Jasno joj je da moram pjevati da bih bio sretan. I ona ima sjajno uho, sve pjesme prvo nosim njoj i uvažavam svako njeno mišljenje.
Imate li vi svoju najdražu pjesmu? – Najvažnija i najdraža mi je “It’s Not Unusual”, prvi hit koji mi je 1965. širom otvorio vrata, a još moćno zvuči. Veoma mi je lijepa i balada “It Looks Like I’ll Never Fall In Love Again”. Kad sam je snimio, odnio sam je doma i otišao. Da pojasnim, tada je studijsku snimku u toj fazi produkcije mogla slušati samo jedna osoba, i to na slušalice, snimke nije bilo jednostavno umnažati kao danas. Kad su mi javili da su se Melinda i supruga mog menadžera, koje su inače bile dobre prijateljice, posvađale oko toga koja će je slušati, znao sam da će biti uspješna.
Kako komentirate da vas i u ovim godinama redovito biraju na listu najseksi muškaraca? – To samo pokazuje da ljudima i dalje nešto značim, da je moj glas, koji mi je najjači adut, još snažan. Mladi mi govore kako me vole i poštuju jer se ne trudim sakriti godine i jer se ne pretvaram da sam mlađi nego što jesam.
S kojim dijelom svog tijela ste najzadovoljniji? – Širokim ramenima i uskim strukom. To je prirodni dar koji vježbom ne možete postići, koliko god se trudili. I glasom, dakako.
Koje pjevačice prema vašem mišljenju imaju najseksi glas? – Prva je Whitney Houston iz onih dana, jer danas više ne pjeva kao nekad. Pokojna Amy Winehouse je bila sjajna, a sviđa mi se i Adele. Čini mi se da na sceni prevladavaju žene, a nemam pojma što se događa s muškima.
Koliko vam je novac važan? – Toliko da ne moram misliti o njemu.
Možete li zamisliti dan bez glazbe? – Ne. Kad gledam filmove, uvijek razmišljam kako bi izgledali bez glazbe i ne mogu to uopće pojmiti. Život bez glazbe za mene ne bi bio život. Da kojim slučajem oglušim, ne znam bih li se mogao s time nositi.
Kruno Petrinović
Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Cijeli razgovor s Tomom Jonesom pročitajte u tiskanom broju Glorije (br. 879) ili se pretplatite na PDF izdanje