Australski glumac Hugh Jackman ne pati od formalnosti. Pokazao je to i ovoga ponedjeljka u luksuznom londonskom hotelu Claridges, gdje je dao intervju Gloriji uoči britanske premijere filmskog epa “Australija”, u kojem glumi sa sunarodnjakinjom Nicole Kidman.
Iako je trenutno jedna od najvećih holivudskih zvijezda, pa ga je prije nekoliko tjedana američki časopis People proglasio i najseksi muškarcem na svijetu, 40-godišnji Jackman ušetao se u sobu za intervjue dok je u njoj još bio redatelj Baz Luhrmann te se, držeći u ruci šalicu kave, uključio u razgovor o – Plesu sa zvijezdama. Obojica su, naime, strastveni plesači, a Luhrmann je čak i počeo karijeru s filmom “Strictly Ballroom” od kojeg je i BBC posudio naziv za Strictly Come Dancing (kako se zove originalna verzija Plesa sa zvijezdama), pa nije čudno što njih dvoje vole pričati o tangu i valceru.
– Pogriješili smo s izlaskom filma u kina. Trebali smo čekati početak nove sezone Plesa sa zvijezdama, pa da se Nicole i ja prijavimo kao natjecatelji. Sigurno bi došli do finala, a onda bi tijekom cijele sezone svi pričali samo o filmu – s osmijehom na licu prokomentirao je šansu da se prijavi za jedan od najpopularnijih svjetskih showova. Naravno, samo se šalio. Ne zato što ne bi pristao sudjelovati, nego zato što jednostavno nema vremena.
Nakon promocije “Australije”, 130 milijuna dolara vrijednog filma u kojem on kao gonič stoke u danima prije Drugog svjetskog rata pomaže engleskoj dami da sačuva ranč u australskoj divljini, snimat će “Wolverine”, nastavak serijala kojim se proslavio. A kad ne snima, Jackman je s obitelj: osam godina starijom suprugom Deborrom-Lee Furness te njihovom posvojenom djecom, osmogodišnjim Oscarom i trogodišnjom Avom.
“Australija” je najskuplji film ikad snimljen u toj zemlji. Jeste li se prije snimanja bojali da možda neće ispuniti očekivanja publike? – Bojim se prije svakog snimanja, bez obzira na budžet, jer nikada ne znate kako će film na kraju izgledati. Najviše sam se brinuo zato što je “Australija” film u kojem se miješa nekoliko žanrova. U njemu ima komedije, drame, akcije, a nije jednostavno staviti sve te sastojke u isti lonac. No, vjerovao sam da Baz zna što radi.
U filmu se pokazuje i kolika je nepravda učinjena Aboridžinima. Koliko ste vi u mladosti znali o tome? – Ne mnogo, vjerojatno koliko i vi. Znao sam da stavljaju boju na lice i sviraju didgeridoo. Doduše, u srednjoj školi smo jednom otišli na izlet i posjetili njihov logor, ali nisam tada o tome razmišljao. Tek kasnije, kad mi je bilo 19 godine, saznao sam nešto više o Aboridžinima. Bio sam ludo zaljubljen, a moja djevojka je odlučila prije početka fakulteta otići na tri mjeseca u Europu pa sam se bojao da će za to vrijeme zaboraviti na mene. Prijatelj je vidio koliko sam nervozan pa me nagovorio da odem s njim raditi za nekakvu humanitarnu organizaciju koja je pomagala Aboridžinima u njihovom logoru. Nisam imao ništa pametnije za raditi te sam otišao s njim i na kraju ondje ostao tri mjeseca. Toliko mi se svidjelo da se skoro nisam vratio. Tamo sam saznao sve o izgubljenoj generaciji, djeci koju su vlasti oduzimale roditeljima i slali ih u internate da ih nauče bjelačkoj kulturi, o tome kako su ih bijeli farmeri pokušali uništiti i o drugim strahotama.
Kakav je sada položaj Aboridžina? – Sada je situacije drugačija, pogotovo nakon javne isprike našeg premijera. Prije su neki omalovažavali Aboridžine, no danas je to nezamislivo. Naravno, još ima rasista, ali ih je sve manje i manje. Zanimljivo je da su mnogi bili protiv javne isprike jer su se bojali da će nakon nje Aboridžini tražiti odštetu od vlade pa su strahovali da će se povisiti porezi. Govorili su kako je sve to tragično, no da ne možemo mi sada plaćati za pogreške naših prethodnika. No, Aboridžini su samo htjeli da im se iskreno ispričamo. I svoju djecu učim da se ispričaju ako povrijede nekoga.
Jeste li svojoj djeci pokazali film i objasnili što je australsko društvo radilo Aboridžinima? – Ava je još premlada, ima samo tri godine, a Oscar zna što se događalo. Ima osam godina i nisam siguran koliko sve razumije, no upoznat je s nepravdama koje su nanijete Aboridžinima. Uostalom, cijelo vrijeme je bio sa mnom na snimanju pa ga možete i vidjeti u filmu u prizoru kad grupu aboridžinske djece odvode u katoličku misiju. No, ne znam hoću li mu dati da pogleda film. Izuzetno je osjetljiv i takve bi ga scene mogle veoma uznemiriti. Ne želim da ima noćne more nakon mojeg filma.
Posjećuje li vas obitelj često na snimanjima? – Mislim da je to prijeko potrebno ako želimo da naš brak i obitelj opstanu. Supruga je također glumica i shvaća koliko odvojenost može biti pogubna, pogotovo na ovakvim višemjesečnim snimanjima. Zato uvijek pokušavamo biti zajedno i u 12 godina braka nikada nismo bili razdvojeni dulje od dva tjedna.
Često hvalite redatelja Baza Luhrmanna. Što vam se najviše sviđa kod njega? – To što se ne boji neuspjeha. Većina redatelja procjenjuje rizik, kalkulira kolike su im šanse, a on se odmah upušta u najteže izazove. Osim toga, kad ste s njim na setu, uvijek morate biti oprezni jer nikada ne znate snima li vas potajno. Nicole mi je pričala kako je u film “Moulin Rougeu” uvrstio neke kadrove koje su snimali za šminkersku probu.
Odavno poznajete Nicole Kidman, no ovo je prvi film u kojem ste zajedno glumili. Kako ste surađivali? – Upoznao sam je nedugo nakon što sam prohodao sa svojom sadašnjom suprugom. Njih dvije su odlične prijateljice pa je Deborra dogovorila zajedničku večeru, na kojoj je Nicole trebala procijeniti jesam li dovoljno dobar za dečka. Deborra je mislila da ne znam što se događa, ali mi je sve bilo jasno kad je rekla da idemo na večeru s Nicole Kidman i Tomom Cruiseom. Bio sam svjestan da će mi to biti najvažnija večer u životu, jer sam znao da mogu ostati bez djevojke. Nasreću, dobio sam prolaznu ocjenu, ali ne mogu reći da sam se sprijateljio s Nicole. Ona je prijateljica moje supruge i na zabavama bi one pričale, a ja bih samo kimao glavom. Sprijateljili smo se tek na snimanju “Australije”.
Kako ste reagirali kada vam je Luhrmann rekao da sljedeću scenu snimate goli do pojasa i senzualno se polijete kantom vode pred Nicole Kidman? – Odmah sam shvatio što želi postići tom scenom. Baz, prijatelju, rekao sam mu, znam da ovdje želiš zamijeniti uloge i zafrkavati se s publikom i umjesto žene koja tijelom zavodi muškarca, staviti mene u takvu situaciju. U redu, učinit ću to, poručit ćemo gledateljima da ovo nije samo ozbiljan film, nego da se mogu i zabaviti gledajući ga. Malo sam se, ipak, bojao da publika to neće razumjeti, nego će misliti da sam idiot. Nasreću, Baz je bio u pravu i publika se doista smije kada me vidi kako se gol polijevam vodom. Meni to, doduše, nije toliko smiješno, nego se crvenim do srama.
Dakle, jeste li pomislili kako će vam ta scena pomoći da vas časopis People i drugu godinu zaredom proglasi najseksi muškarcem na svijetu? – Nisam o tome razmišljao, ali je to dobra ideja. Kad počne izbor za sljedeću godinu, poslat ću im DVD s tom scenom. Ne želim odustati od titule.
Mislite li da ta titula omalovažava vašu glumu? – Ne, jer je ne uzimam ozbiljno. Ništa me ne može iznenaditi jer sam svjestan da je gluma jedna velika iluzija. Zato ništa ne shvaćam previše ozbiljno.
Što vam je bilo teže: snimati “Australiju” na paklenoj vrućini ili satima sjediti u šminkernici dok vas preobražavaju u Wolverinea za film “X-Men”? – Sve je to ludo, ali nije teško. Teže bi mi pala životna monotonija. Ne bojim se uspona i padova, nego dosade. Bilo bi strašno promatrati kako život prolazi pokraj vas, a vi u njemu ne uživate, jer se bojite upustiti u nešto. Na setu “Australije” sam već na početku posumnjao da uloga grubog goniča stoke nije za mene. Sunce je pržilo, bilo je više od 40 stupnjeva, a ja sam, odjeven u debele hlače, košulju, vestu i kožnu jaknu, sjedio na konju i čekao da srede sve za početak snimanja. Proveo sam tako više od sat vremena čekajući da dotjeraju krave pred kamere, a sljedeće čega se sjećam jest da otvaram oči i vidim Baza iznad sebe, kako me lagano pljuska po licu. Rekao mi je da sam se onesvijestio i pao s konja. Uplašio sam se da će me otpustiti, no on je zaključio da mu je jeftinije dati mi laganiju odjeću nego tražiti novog glavnog glumca.
Je li istina da ste na snimanju zamalo poginuli? – Nemojte vjerovati u sve što čujete. Doduše, istina jest da sam se jednom našao u neugodnoj situaciji. Trebao sam utjerati 200 divljih konja u koral, a svima koji znaju taj posao jasno je da jedan čovjek to ne može učiniti. No, moj lik je junak pa njemu to nije problem. Postavili smo tanke konope koji su usmjeravali konje prema koralu i oni su doista došli do ulaza, no jedna grupa se uspjela osloboditi i pobjeći na drugu stranu. U tom trenutku našao sam se na konju u uskom, samo nekoliko metara širokom prolazu, a na oba kraja jurili su divlji konji. Oni iz korala shvatili su da se može izaći iz njega pa su pojurili pridružiti im se, a ja sam im se našao na putu. Prestrašio sam se kao nikada u životu kad sam ih vidio kako jure prema meni, a ja ne mogu pobjeći. I moj se konj prepao i pokušao se okrenuti, ali je tako samo zablokirao prolaz. Da je ostao u takvoj poziciji, sigurno bih stradao. No, uspio sam ga okrenuti tako da bude okomito na druge konje, povio sam mu glavu prema dolje i natjerao ga da se propne na stražnje noge. Srećom, to je pomoglo, jer su se ostali konji razdvojili i prohujali pokraj nas. Trebalo mi je nekoliko dana da se oporavim od tog straha. Što je najzabavnije, cijelo to vrijeme je mikrofon bio uključen, pa postoji snimka kako u strahu naizmjence psujem i molim Boga da me spasi.
Josip Jurčić