U sobu za intervju u losanđeleskom hotelu Four Seasons američki glumac Wentworth Miller (38) ušao je gotovo neprimjetno. Iako je najpoznatiji po serijalu “Zakon braće”, u kojem glumi Michaela Scofielda, žestokog dečka koji namjerno dospijeva u zatvor kako bi pomogao svom nedužnom bratu, a u filmu “Resident Evil: Kraj svijeta 3D” ga možemo vidjeti kao iskusnog vojnika Chrisa Redfielda, kada sjedi, međutim, za stolom nasuprot vama, prvo primjećujete koliko je pristojan i smiren. Govori odmjereno, posve u skladu s obiteljskim podrijetlom. Rođen je u Engleskoj, a puno mu je ime Wentworth Earl Miller III. Njegov otac, pravnik i sveučilišni profesor Wentworth Earl Miller II, želio je da mu sin završi fakultet, što je on i učinio – diplomirao je englesku književnost na Princetonu, no onda se ipak odlučio za glumu. U Los Angeles je došao 1995., a proslavio se deset godina kasnije, nakon što je dobio prvu pravu priliku – u serijalu “Zakon braće”. A za prvi film odabrao je “Resident Evil: Kraj svijeta 3D”, četvrti dio u filmskom serijalu snimljenom po kompjutorskoj igrici, u kojem glumi uz Millu Jovovich i Ali Larter .
Je li slučajnost da se vaš lik u filmu “Resident Evil: Kraj svijeta 3D” prvo pojavljuje u zatvoru ili je to namjerna aluzija na vašu ulogu u “Zakonu braće”? – Ima mnogo podudarnosti između Michaela iz “Zakona braće” i Chrisa iz “Resident Evil: Drugi svijet 3D”, a jedna od njih je da me i u filmu prvo vidite u lisicama. Baš je to jedan od razloga zašto mi se svidio scenarij. Srećom, lik u filmu nije tetoviran kao Michael iz serijala. Možda su gledatelje fascinirale tetovaže, no vjerujte mi da nije bilo ni lako, a ni ugodno svako ih jutro prije snimanja stavljati i potom ih na večer skidati s tijela.
Kakve su vam uloge nudili nakon uspjeha serijala? – Dobivao sam mnogo scenarija, uglavnom za filmove u kojima bježim iz zatvora. Likovi su najčešće bili puni tetovaža, a hobi im je, baš kao i Michaelu, bio izrada origamija. Svatko u ovom poslu mora biti svjestan da publika poistovjećuje glumca s ulogom. Ako četiri godine glumite neki lik u gledanom serijalu, s njim vas neće poistovjetiti samo gledatelji, nego i mnogo redatelja i producenata. Brzo sam shvatio da “Zakon braće” ne mogu ostaviti iza sebe jer ću za mnoge uvijek ostati Michael Scofield. To mi ne smeta, naprotiv, ponosan sam zbog toga. I zato moj cilj nije izbrisati ono što sam postigao sa “Zakonom braće”, nego tome nadodati druge uspješne uloge.
Što vas je privuklo filmu “Resident Evil: Kraj svijeta 3D”? – Scenarij me nasmijao, a iako do tada nisam gledao nijedan film snimljen prema kompjutorskoj igrici, znao sam da je taj serijal vrlo popularan. “Zakon braće” bio je popularan i izvan Amerike, pa mi se činilo logičnijim snimiti film koji ima svoju vjernu publiku i koji će se prikazivati u cijelom svijetu, nego glumiti u nekoliko art filmova koje će vidjeti samo gledatelji u New Yorku ili Los Angelesu. Nekada sam mislio kako trebam pažljivo birati uloge tako da jednog dana završim na podiju primajući nagradu. No, sada znam da je za uspjeh u ovom poslu potrebna prava kombinacija talenta, pravovremenosti i sreće. Previše je tu faktora da bi netko sa sigurnošću mogao reći kako će postati popularan za pet ili deset godina, pa sam i ja prestao o tome razmišljati na takav način. Volio bih da moja karijera bude kombinacija visokobudžetnih akcijskih trilera i niskobudžetnih filmova, po mogućnosti obiteljskih drama. Srećom, zahvaljujući “Zakonu braće” mogu čekati i birati uloge koje meni odgovaraju, a ne prihvaćati sve što mi se nudi kako bih preživio. No, iskreno govoreći, gluma mi ovih dana nije u prvom planu. Više zadovoljstva pruža mi pisanje scenarija.
Jeste li već završili neki scenarij? – Napisao sam scenarij s naslovom “Stoker”, svojevrsnu posvetu Bramu Stokeru, autoru romana o Drakuli, kombinaciju obiteljske drame, trilera i uvrnute ljubavne priče. Već sam privukao nekoliko atraktivnih imena tom projektu, ali još ne smijem otkriti detalje.
Kad ste poželjeli biti pisac? – Diplomirao sam englesku književnost, što znači da sam četiri godine na fakultetu proučavao tekstove i tehnike pisanja. U mladosti sam napisao nekoliko kratkih priča, ali zapravo nikada nisam mislio da bih mogao nešto veće staviti na papir. No, družeći se sa scenaristima na snimanju “Zakona braće”, ponovno sam uplovio u taj svijet i dobio poticaj da se i sam okušam u njemu. Pritom sam se vodio samo jednim pravilom: ako scena logično ne vodi prema sljedećem činu, onda je moram izbaciti. Bez obzira koliko mi se sviđala, ako nije sastavni dio cjelina, ne trebam je u scenariju.
Hoćete li glumiti u tom filmu? – Ne, iako sam ispočetka sebi kanio osmisliti idealnu ulogu. No, onda me obuzelo pisanje pa sam sve likove krojio prema svojim željama, a samim time sam ih u glavi već i odglumio. Kad sam završio, više nijedan lik nisam potpuno osjećao kao svoj, pa sada jedva čekam predati scenarij drugima, odmaknuti se od njega te za godinu ili dvije sjesti u kino i vidjeti kako je pretočen u film.
Mislite li da će pisanje pomoći vašoj glumačkoj karijeri? – Smatram da hoće. Više neću sagledavati proces stvaranja filma samo iz glumačke perspektive. Mislim da je izuzetno važno okušati se i na drugim područjima, bila to režija, pisanje ili produkcija, jer kad se nakon tog iskustva vratite glumi, bolje razumijete što je sve potrebno za dobar film.
U kakvim biste filmovima voljeli glumiti? – Zanimaju me romantične komedije, trileri ili obiteljske drame, svi filmovi koji mi nude da pokažem što znam. Idealna je uloga, na primjer, ona koju je Jack Nicholson imao u “Isijavanju”. Vjerujem da u ovom poslu nema boljeg cilja nego glumiti u filmu koji privlači i opčinjava gledatelje desetljećima nakon premijere.
Kako ste reagirali kad ste vidjeli da ste postali seks-simbol? – Iskreno, veoma me to iznenadilo. Nisam mislio da će se Michael svidjeti ženama jer je to lik koji na putu prema pozitivnom cilju čini niz negativnih stvari. No, faktor iznenađenja za mene i jest bit “Zakona braće”.
Smeta li vam status filmskog ljepotana? – Moj je posao da budem nešto više od lijepog lica. Nadam se da gledatelje iznenađujem i određenom količinom talenta, a ne samo izgledom. Približavam se 40. rođendanu i dob u kojoj su me smatrali ljepotanom je, barem ja tako osjećam, sad iza mene. Vrijeme je da iskažem i svoje druge kvalitete te, pojednostavljeno rečeno, opstanem ili nestanem.
Jeste li se priviknuli na to da vas obožavatelji prepoznaju na ulici? – Ponekad mi laska kad vidim s koliko ljubavi govore o meni, ali postoje i trenuci kad je takva pažnja pomalo neugodna. Jedan obožavatelj mi je pisao da je sjedio iza mene u nekom restoranu pa je čuo što sam pričao o smrtnoj kazni i javio mi je da se u potpunosti slaže sa mnom. Nije mi ugodna pomisao da netko prisluškuje o čemu pričam s prijateljima. No, to je očito cijena slave i nemam se pravo žaliti. Uostalom, pozitivna iskustva s obožavateljima brojnija su od negativnih.
Spomenuli ste da vam se približava 40. rođendan. Bojite li se starenja? – Ne, nimalo. Glumci kojima se divim uglavnom su nešto stariji, pa doista vjerujem da s proživljenim godinama dolazi iskustvo, a ono se i te kako vidi na vašem licu. Kad se Ian McKellen pojavi na ekranu, čak i prije nego što kaže ijednu riječ, možete osjetiti snagu njegovog lika. A kad progovori, vjerujete svakoj riječi. Što su stariji, glumci su uvjerljiviji. I zato jedva čekam da posijedim.
Koji su vaši glumački idoli? – Helen Mirren , Denzel Washington , Meryl Streep … Nadahnjuje me i njihov glumački dar, ali i to kako se ponašaju kad su kamere isključene. Oni su suprotnost novim holivudskim klincima koji nikako ne mogu odoljeti instant-slavi i pogodnostima koje ona pruža, jer ne shvaćaju da time upadaju u zamku. Zato se divim starijim glumcima koji dominiraju na setu, ali se znaju ponašati i izvan njega.
Josip Jurčić