Napisala Marijana Marinović Snimio Petar Jurica
Znam da je, kad se spomene Den Haag, mnogima prva asocijacija – Međunarodni sud za ratne zločine i zatvor u Scheveningenu, no to je i predivan grad s pješčanim plažama, restoranima koji nude vrhunsku ribu i odličnim jazz-klubovima. Vrlo često u šali kažem da je moja zaluđenost jazzom jedini zločin zbog kojeg sam u Den Haagu – kaže 28-godišnja pjevačica Vesna Pisarović koja je zbog studija jazz-pjevanja na tamošnjem Kraljevskom konzervatoriju, prije sedam mjeseci spakirala kovčege, “zamrznula” estradnu karijeru i preselila se u Nizozemsku. Doselivši se u grad u kojem je sjedište nizozemske vlade, kao i sva veleposlanstva, Vesna je prvi put osjetila što znači biti podstanar. Naime, kao studentica, živjela je s bratom u stanu koji su im roditelji kupili kad su iz Požege došli u Zagreb na studij, a čim je stigla u Den Haag, morala je najprije pokucati na vrata agencije za nekretnine. Na sreću, vrlo su joj brzo uspjeli pronaći garsonijeru u mirnoj uličici nedaleko od središta grada i zgrade konzervatorija. Stančić joj se odmah svidio, ali trebalo joj je nekoliko dana da se privikne na novi kvart i “detektira” gdje može kupiti novine, kamo je najbolje otići na jutarnju kavu, gdje je najbliža trgovina… A prva važna investicija bio je bicikl. Iako po Den Haagu voze autobusi i tramvaji, njegovi se stanovnici na posao najradije odvezu biciklima. Tako da i Vesna svako jutro uporno okreće pedale i žuri u svoju glazbenu kuću u kojoj ostaje do kasno na večer. Bicikl vozi i po kiši, jer je i to uobičajeno u tom gradu na sjeveru Nizozemske. – Ma, ništa mi ne smeta. Ni mali stan, ni prevrtljivo vrijeme – kaže Vesna. – Trenutačno razmišljam samo o ispitnim rokovima koji se približavaju. Ne bojim ih se i zapravo ih jedva čekam, jer je to jedini način da vidim koliko sam napredovala u jazz-pjevanju, zbog čega sam i došla ovamo na dvije godine. Istina, maštala sam i o magisteriju na Kraljevskoj glazbenoj akademiji u Londonu, za koji bih morala izdvojiti 13 tisuća funta, no nisam se uspjela upisati. Da sam kojim slučajem i “upala” u tu prestižnu glazbenu instituciju, ne znam kako bih uopće plaćala školarinu, ali ipak sam bila tužna doznavši da nisam primljena. No, ne i toliko razočarana da ne pokušam negdje drugdje. Jazz obožavam, slušam ga i pjevušim od djetinjstva, u Zagrebu sam tri godine uzimala privatne satove, pa sam odlučila biti uporna. Prijavu za haški konzervatorij, koji slovi za najbolju jazz-školu u Europi, ispunila sam posljednji dan upisa, a lani sredinom lipnja pozvali su me na audiciju. Nakon teorijskog i praktičnog dijela ispita, bila sam među sedam od 40 kandidata. Shvativši da sam primljena, došlo mi je da skačem od sreće. Studij na Kraljevskom konzervatoriju traje četiri godine, a godišnja je školarina 1500 eura. Taj iznos platio je grad Zagreb, nakon što je Gradski ured za kulturu pozitivno riješio njezinu molbu koju je uputila lani u kolovozu. – Veoma sam im zahvalna: s jedne strane prepoznali su i potvrdili moj dosadašnji rad, a s druge mi financijski olakšali studij. Život u Nizozemskoj vrlo je skup, pa ako želim ovdje ostati na studiju, moram i dalje pjevati. Stoga ne odbijam ni jednu gažu, a najsmješnije je što sada iz Nizozemske putujem na koncerte u Hrvatsku, Makedoniju i Sloveniju. A moram priznati da mi dobro dođu i paketi koje mi mama i tata šalju iz Hrvatske. U njima se uvijek nađe pokoja domaća kobasica i malo rakije, da mogu počastiti svoje nove prijatelje. Veoma sam se sprijateljila s 20-godišnjom Parižankom Natashom Crawford, s kojom sam na godini, kao i s talijanskim pijanistom Sandrom Savinom. Sandro ima svoj trio, s kojim povremeno pjevam. Potkraj lipnja zajedno dolazimo u Poreč da bismo pjevali na otvaranju jazz-festivala, a početkom srpnja idemo na turneju po Italiji.
Kutija s hranom
Den Haag nije ispresijecan kanalima kao Amsterdam, kuće su uglavnom niske i građene od crvene opeke, nema na svakom koraku tulipana i drvenih ili porculanskih klompi koje turisti uglavnom donose prijateljima kao suvenire, dućani rade od 10 do 18 sati, a u restoranima je toliko skupo da se kod kuće pripremljena užina nosi na posao. Tako i Vesna Pisarović svaki dan na konzervatorij nosi svoju kutijicu za hranu u kojoj je uglavnom riža s parmezanom. – Radni tjedan je vrlo naporan, a svaki dan moram biti vrlo koncentrirana da bih “pohvatala” sve što trebam, tako da si ne mogu dopustiti luksuz da me spopadne glad. Za doručak pojedem žitarice s mlijekom, a užinu uglavnom ponesem sa sobom. Bilo bi mi preskupo ručati svaki dan u restoranu, jer bolji obrok stoji i do 30 eura. A i kavu radije popijem u nekom restorančiću na plaži u Scheveningenu, jer ako je već moram platiti dva eura, da barem gledam more, djecu koja trče po pijesku i pokušavaju vinuti u zrak svoje šarene zmajeve, nasmijane i opuštene parove koji sjede na dekicama i uživaju u ljepoti dana ili se, pak, šećem i joggiram. No, tako mogu uživati samo nedjeljom, jer mi je to jedini slobodan dan u tjednu. Preko tjedna sam uglavnom kod kuće i, kao i ostali, ručam poslije 18 sati. Uglavnom neko varivo ili tjesteninu. Od ostalih nizozemskih navika, Vesna je prihvatila i pivo. S prijateljima rado ode na jam sassion u neki klub i popije pivo. A posebnim izlaskom smatra rijetke odlaske u koncertnu jazz-dvoranu Bimhuise u Amsterdamu. – Sve u svemu, sviđa mi se život u Den Haagu – priznaje Vesna Pisarović. – Ovdje se živi vrlo neopterećeno. Nitko ne slijedi modu pa mi se prvih dana činilo da su svi jednako odjeveni. Na ulici ćete rijetko sresti besprijekorno dotjeranu ženu ili bar s frizurom, jer bi to odmah pokvario jak vjetar i česti pljuskovi. Nizozemcima je bitno da su udobno i praktično odjeveni te da, kamo god da su krenuli – dođu suhi. I ja sam se tako počela ponašati. A još ću ih bolje razumjeti kad naučim njihov jezik. Sljedeći tjedan krećem na tečaj, pa neka mi je Bog na pomoći: tu čudnu mješavinu engleskog i njemačkog, a pomalo i francuskog, doista nije lagano naučiti.