Kad bi me danas netko pitao kakvog bih muža izabrala da se ponovno udajem, ili nekom preporučila, i koje bi osobine taj morao imati, teško da bih mogla odgovoriti “otprve”.
Jer, ako je išta relativno, ali istovremeno i subjektivno, onda su to prvi dojmovi po kojima se prema nekom određujemo. I, dabome, okolnosti u kojima se susrećemo. Ne znam smijem li to uopće reći, ali iz svake situacije rađa se nova želja. Moje iskustvo govori da su svi oni manje-više preslatki i gotovo savršeni prije nego izreknu sudbonosno – da.
A onda kad ga konačno izreknu, kao da sve krene nizbrdo. Ne tvrdim da su muževi isključivi krivci za to, ali i oni, a ne samo žene, kako se obično misli, posustanu, prepuštaju se nekoj čudnoj sigurnosti, a to ponajprije znači – svatko u končanici bude ono što zapravo jest. I to se dešava gotovo bez iznimke.
Sjećam se jednoga svoga ljubavnika za kojeg sam se zamalo i udala jer mi se činilo da je on onaj – pravi. Bio je bogat, ali ne nasljedno. Sve je stekao, kako mi Židovi kažemo, sa svojih deset prsta. Bio je i obrazovan. Na društvenoj ljestvici kotirao je vrlo visoko. A iznad svega, činilo mi se da zna slušati, da zna cijeniti i ono što sam ja postigla. I sve je nagovještavalo sretan završetak veze koja je i inače ocijenjena kao – ono pravo.
Gotovo da smo izazivali zavist okoline. No, nije to dugo potrajalo. Nasreću da se taj moj dragi nije mogao dugo čak ni pretvarati. Bio je toliko pun sebe da je to mogao jedno vrijeme susprezati, da bi brzo, bez kontrole, izbilo na površinu ono što ga je karakteriziralo – svaka njegova rečenica počinjala je i završavala s – ja, ja pa opet ja. Nikad nisam ni voljela ni vjerovala ljudima koji su mislili da s njima svijet i počinje i završava.
Premda sam ja zadnja koja bi kritizirala samo muškarce za propale brakove, s obzirom da sam i sama tražila ono što sam mislila da mi pripada i udavala se toliko puta, ipak sam, kako je vrijeme odmicalo, shvatila da je taj moj dragi sve prije nego ono čime se predstavlja i da od toga brašna neće biti pogače. Činilo mi se da mu je, kad sam mu rekla da nas dvoje ne bismo izdržali u braku ni mjesec dana, više bila povrijeđena taština nego što je žalio za mojom ljubavi. A možda je s moje strane nije ni bilo, barem ne onakve i onoliko koliko bi trebalo biti kad se ulazi u brak.
A što bi tek bilo da sam se udala? Najvjerojatnije bi se obistinila ona izreka – da se čovjeka upozna do kraja tek kad se s njim dijeli i stol i postelja. Možda sam i zato uvijek i radije s nekim dijelila postelju, a ne i stol. Jer, tek u stvarnom zajedništvu dolaze do izražaja neke od dotad skrivenih osobitosti koje su sve vidljivije, ali i sve manje svidljive.
Tiskano izdanje magazina Gloria svaki tjedan donosi novu kolumnu Žuži Jelinek – žena s bogatim životnim iskustvom savjetuje čitateljice te analizira međuljudske odnose i društvene fenomene.