Uvijek se nasmijem uzrečici vezanoj uz brak: Onaj koji nije u njemu, silno želi ući, a onaj koji jest, izići iz njega.
Premda se ne može generalizirati, vjerojatno ima istine, barem u dijelu te narodne mudrosti. No uvijek mi se činilo da je mudrost u nečem drugom: dok si u braku uživaj, a kad to postane mora, rastavljaj se! Ne dopusti da trenutke ljepote, kojih je sigurno bilo, zamrači mržnja. A takvih je slučajeva na tisuće. Rijetko sam kad čula da je neki brak razvrgnut ljudski, da su se ljudi razišli svjesni da je ljubavi došao kraj, ali da to ne znači i kraj dostojanstvenog ponašanja. Unatoč silnoj boli koju može osjećati osoba koja je ostavljena, a još voli. I danas se divim Loreti, mojoj švicarskoj poznanici, koja je imala, barem su svi stjecali takav dojam, savršen brak. On čuveni liječnik, ona profesorica povijesti umjetnosti, s jednim predivnim djetetom i životom kao u bajci. Spoj znanosti, novca i kulture. Već tad sam ja znala da savršenstva nema. Nigdje, pa ni u braku, ali ima u nekim maštanjima koja znaju biti toliko nerealna da se nije čuditi kad se mnogi razočaraju, pitajući se čak – pa kako sam mogla vjerovati u nemoguće.
Ali da se vratim Loretinom slučaju. Ona i muž imali su sve: ljubav, sređenu materijalnu situaciju, društveni status i sveopći ugled. Ono, da i sam poželiš tako nešto. I protegnulo se to desetak godina. Po mom sudu – dugo. No sve je upućivalo, prema mišljenju onih koji su to pratili, da će to trajati “dok ih smrt ne rastavi”. Baš onako kako su naviknuli slušati u bajkama. A onda se desilo nešto što se i moglo očekivati. Zasićenost. Glupo je ikoga kriviti za to, premda to ljudi rado čine. Osu đuju, prosuđuju i svrstavaju se. Najčešće na stranu onih koji, uvjetno rečeno, gube. S vi su ipak ostali iznenađeni kad su vidjeli kako se u jedno subotnje jutro Loretin muž iseljava iz vile, ali i kako ga ona ispraća. Vidjeli su čak i zagrljaj na rastanku koji je izmamio suze mnogima. Čovjek se jednostavno zaljubio. I to ne u nekoga tko bi bio, “po sudu susjeda”, čak ni do pola prsta Loreti, nego u svoju medicinsku sestru, neku “balkansku emigranticu”. Dušobrižnice, koje su sve znale čak i u zatvorenoj zemlji Švicarskoj, pričale su poslije kako je sve priznao svojoj ženi. Istina, jedno je vrijeme to tajio, ali kad je vidio da ga neće proći, a i nije se želio osjećati prevarantom, rekao je Loreti istinu. Pošteno, zaključili su mnogi. I Loreta je to, navodno, kod njega cijenila više od ičega i dala mu je sporazumnu rastavu, dopustila da viđa dijete kad to poželi, ali to je bilo sve. Kad nije mogla zadržati muža, navodno je govorila, htjela je barem dostojanstvo. I doista ga je zadržala. Kad sam već otišla iz Švicarske, čula sam da je i toj, kako su je Švicarci pogrdno nazivali “balkanskoj ljubavi”, došao kraj. “Balkanki” je, čini se, Loretin muž bio odskočna daska za tra- ženje nečeg još boljeg. A on, jadnik, ostavljen i osramoćen, molio je Loretu da joj se vrati, ali ona je to odbila. Dostojanstvo joj je i u tom času bilo važnije. Ili se možda toliko već bila ispatila da je ljubavi i kod nje nestalo. To mi se čak činilo vjerodostojnim. Sigurno toj Loreti nije bilo lako, zacijelo je proživljavala pakao, ali smogla je snage, kako, samo je to ona znala, ostati svoja do kraja. Znam da će mnogi pomisliti da je u pitanju i relativna suzdržanost Švicaraca, pomanjkanje temperamenta, ali nagledala sam se ja i naslušala svašta i u toj “netemperamentnoj” sredini.
Priča Francoise sasvim je drugačija od Loretine. Nakon također desetak godina braka muž ju je ostavio zbog, kako je ona govorila, neke prostakuše. A “prostakuša” je bila zamjenica financijskog direktora tvrtke. Švicarka, također. Francoise nije mogla podnijeti gubitak muža, ali ni u jednom trenutku nije osuđivala njega već tu “gaduru”. I kad je osjetila da u braku nešto ne štima, počela je “s istragom”. Najprije je odlazila u tvrtku kontrolirati ga. A kad joj se učinilo da je na pravom tragu, napala je tu ženu. Kišobranom ju je namlatila u hodniku tvrtke. Napravila užasan skandal, ali nije naišla na odobravanje nikoga ni iz svoje bliže ni dalje okoline. Zabranjen joj je bio ulaz u tvrtku. A muž se isti dan iselio iz kuće. Dva različita slučaja, jedna pojava – rastava. Ima više primjera Francoisinog ponašanja. Jer, kako opet narod kaže – srce jednako drhti kad ga se takne bez obzira gdje se nalazili. Zašto pišem o ovoj temi baš usred odmora, možda će se upitati moje čitateljice.
One koje prate moje kolumne znat će da volim upozoravati na nešto što se svakom može dogoditi. Pogotovo bračnim partnerima. A brak nije nešto što je zacementirano, što je trajno, zagarantirano, već ga treba njegovati, učvršćivati, ili pak razvrgnuti – ako se vidi da mu nema spasa. Istraživanja su pokazala da rastave poslije odmora nisu tako rijetke. Znanstvenici to tumače slobodom koje se domognu oni koji su cijelu godinu bili “u kavezu”. Zato sam ja uvijek tvrdila da nema savršenog braka, ali postoje brakovi u kojima oba partnera mogu disati punim plućima. I dok se diše, traje.S napomenom da u braku nije kao u bajkama. Partneri imaju krize, ispade, a malo njih zna, kad u njih upadnu, kako se vratiti na pravi put. Neki psiholozi preporučuju pet tehnika da bi zajednički život potrajao što dulje, sa što manje trzavica. Kad stvari krenu nizbrdo, najčešće se može čuti “kako, eto, nisu imali sreće, kako su se vezali s pogreš- nom osobom”.
Psihologinja Alisa Bowman, autorica knjige “Sretno do kraja”, kaže da “nije suština naći pravu osobu već raditi prave stvari osobi s kojom ste u braku”. Ona navodi i tih pet tehnika među kojima se jedna bazira na tome da je brak davanje, ali da ni s tim ne treba pretjerivati. Kad se pojavi problem, ne treba pred njim zatvarati oči, ali ni preuveličavati ga. Materijalnu situaciju drži iznimno važnom, ali tu ne bi trebalo biti muljanja. Ako igdje vrijedi uzrečica “čist račun, duga ljubav”, onda je to u braku. I prigovarati se može, ali ne “zvocati stalno”, već smi- šljeno upućivati na nešto tako da zvuči kao prijedlog koji se može i ne mora prihvatiti. I ono vrlo važno – kad ste u najvećoj svađi s partnerom, uvijek imajte na umu da on nije vaš neprijatelj.
Rekla bih ništa novo, ali možda bi i to trebalo pamtiti. Nikad nisam krila da sam se voljela udavati. Ma tko što mislio, ma kako me doživljavao, ali ja znam biti i formalist kad su tako važne odluke u pitanju. I uvijek ću preporučiti: budite s nekim dok vam je lijepo. I vama i njemu. Smognite snage i rastanite se, dostojanstveno, kad shvatite da sve više nema smisla. I ne očekujete savršen brak jer takvog jednostavno – nema.