Dok kupnja odjeće popravlja raspoloženje, a odijevanje atraktivnih kreacija podiže samopouzdanje, priroda pati: možda je Dan planeta Zemlje 22. travnja prilika da se počnu mijenjati svijest i svijet.
Ekološki osviještene šminkerice često su u dvojbi kako pomiriti strast prema modi i ljubav prema prirodi. S jedne su strane bombardirane reklamama za nove kolekcije, modnim editorijalima u kojima se promovira određeni izgled te specijalnim popustima koje brendovi nude tijekom cijele godine, dok su istodobno društvene mreže uspostavile nepisano pravilo da se na fotografijama bude uvijek odjeven drugačije. S druge ih strane novinski članci i televizijski dokumentarci, ali i brojni apeli u povodu Dana planeta Zemlje 22. travnja, upozoravaju o realnoj i vrlo opipljivoj opasnosti od globalne klimatske kataklizme. Za nju tekstilna industrija, kao "proizvođač" deset posto svih stakleničkih plinova godišnje te kao potrošač više od sedamdeset milijardi kubičnih metara pitke vode, snosi golemu odgovornost. Za sada je rezultat na strani zagađivača.
Svake se godine proizvede oko sto milijardi različitih odjevnih predmeta i dodataka, od kojih 92 milijuna tona završi na otpadu. Svaka osoba prosječno baci 37 kilograma tekstila u godinu dana, što znači da se svake sekunde u svijetu baci 2150 različitih tekstilnih proizvoda. Ne promijene li se potrošačke navike, internetska platforma Earth.org predviđa da će do kraja desetljeća tekstilni otpad narasti na 134 milijuna tona godišnje. Ako netko misli da to nije problem jer se ta nošena pa bačena roba reciklira, grdno se vara. Većina odjevnih predmeta nije biorazgradiva, čak i kad je riječ o onima od prirodnih materijala kao što su pamuk i lan, jer su tijekom proizvodnje izvrgnuti djelovanju raznih kemikalija koje se koriste u pranju, izbjeljivanju, bojanju, impregniranju i ostalim procesima proizvodnje, zbog čega nije moguće ni njeno spaljivanje. Tek manji dio - oko 12 posto - se raščupava u vlakna koja se potom koriste u proizvodnji tekstilnih obloga i drugog tehničkog tekstilnog materijala. Veći dio tekstilnog otpada, kao što je prikazao dokumentarac "Fast Fashion: Dumped in the desert" njemačkog televizijskog kanala Deutsche Welle, čiji su novinari pratili put odbačene odjeće, završi na golemom globalnom smetlištu u čileanskoj pustinji Atacama.
Prizori svakojakih odjevnih predmeta nagomilanih u brda otpada po kojima prekapaju lokalne žene i djeca u potrazi za nečim što mogu unovčiti djeluju istinski apokaliptično. Dokumentarac australske televizije ABC pokazao je pak kako većina tekstila koji se skuplja po trgovinama u sklopu programa recikliranja stare odjeće završi u Gani i drugim afričkim zemljama na zapadu kontinenta, prodajući se na gradskim tržnicama po niskim cijenama koje uništavaju lokalnu proizvodnju. Da stvar bude još bezizglednija, u 2022. je proizvedeno dvostruko više raznih komada odjeće i dodataka nego početkom 21. stoljeća, čemu su pridonijeli brendovi takozvane brze mode kao što su Shein i Fashion Nova. No, krivnja leži i na dizajnerskim brendovima koji umnožavaju broj proizvedenih artikala zbog rastućeg kineskog, arapskog i indijskog tržišta.
Premda situacija izgleda beznadno, postoje načini da je se ublaži. Predložili su ih sami dizajneri koji su, kao i ljubitelji mode, rastrgani između kreiranja novih kolekcija i neizbježnog stvaranja tekstilnog otpada. Francuska dizajnerica Marine Serre, primjerice, stvara nove tkanine parajući i spajajući stare, dok Stella McCartney i Gabriela Hearst koriste materijale dobivene reciklažom plastičnih boca i plastičnog otpada prikupljenog u oceanima.
U laboratorijima se pak razvijaju materijali koji se mogu dobiti od micelija gljiva, kore jabuke i lišća agave; oni su u potpunosti biorazgradivi, a pritom će njihova upotreba smanjiti krčenje šuma zbog uzgoja pamuka ili ispaše stoke koja tekstilnu industriju opskrbljuju kožom. No, jedino pravo rješenje je i najmanje popularno: smanjiti kupnju nove odjeće i modnih dodataka, a time i njihovu proizvodnju te se okrenuti rabljenoj robi čija je tržišna vrijednost lani iznosila 90 milijardi eura.
