Sjećate li se one epizode Štrumpfova kada Papa Štrumpf vodi svoje male plavce kroz rijeku, brda, gore - dolje, uzvodno - nizvodno, dok oni jadni vuku kolica natovarena kamenjem i alatom? Svako malo netko od njih ga upita: "Koliko još, papa Štrumpf?", na što on strpljivo odgovara: "Još malo, još maaalo", sve do jednog trenutka kad napokon "pukne" i ljutito im odgovori: "Još puno!".
E pa, otprilike se tako osjećam i ja zadnjih dana.
"Koliko još?" je najčešće pitanje koje dobivam, ali još uvijek strpljivo odgovaram: "Još malo, još malo", osjećajući se pri tom i kao Papa Štrumpf i kao svi Štrumpfovi zajedno koji tegle ogromno kamenje većinom uzbrdo. I stvarno ne znam odgovor. Može se početi događati ovog trena dok pišem, ili onog trenutka kad vi budete čitali moje riječi, a može biti i za desetak dana kad doktori odluče da je beba sada već predugo unutra i da je najbolje inducirati porod. "Koliko još, mama Petra?" "Još puno!".
Kažu da je posljednji mjesec trudnoće najduži mjesec za trudnicu.
To je valjda tako, kada nešto iščekuješ, a ne znaš točno kada će, vrijeme duplo sporije prolazi.
Sve mi je jasno, ništa mi od toga više ne treba
Više ni ne gledam trudničku aplikaciju na svom mobitelu koja me svaki dan obavještavala što se danas događa s mojom bebom, koji se organ razvija u ovom tjednu, s kojim voćem se može usporediti trenutna veličina mog djeteta, koje simptome trebam očekivati i koje bih stvari trebala pripremiti. Znam točno da sam u zadnjem mjesecu trudnoće jer, u trenutku kad ležim na kauču, a netko pozvoni na vratima, treba mi ravno pet minuta da ustanem i još pet minuta da stignem do njih. Jer se ponekad osjećam kao kornjača koja je slučajno pala na leđa i čeka magičnu ruku da ju okrene.
Znam da sam u zadnjim tjednima trudnoće, jer stvari koje padnu na pod i ostavim na podu. Osim, naravno, ako kćer ili muž nisu pored mene pa njih zamolim da ih podignu. A kad sam se jednom prilikom, dok sam joj nakon tuširanja brisala nogice, spustila u čučanj i iz istog vrlo brzo pala na guzu, Korana se tako glasno nasmijala da mi je rekla: "Ajde mama, ja ću sve sama, ti se majo odmoji."
Znam da mi se odbrojavaju dani do poroda jer stalno spremam po kući. Ladice su organizirane kao nikad do sad, nova doza rublja se pere svakim danom, prašinu možeš tražiti samo povećalom, ormar sam već nekoliko puta očistila od odjeće koju više ne nosim, bacila nepotrebne stvari i oslobodila ladice koje se godinu dana nisu mogle otvoriti koliko su bile natrpane. I pronašla sam puno stvari koje sam mjesecima bezuspješno tražila, a na neke sam čak i zaboravila.
Znam da nemam još puno do upoznavanja svoje bebice jer stanem u samo nekoliko tunika i dvoje tajice.
"Zašto si stalno u crnom?", pitao me netko. "Jer oplakujem svoju prijašnju figuru", nisam odgovorila, naravno. Sjetila sam se tog odgovora tek tri dana poslije. (Ali istina je da uopće ne patim na svoju figuru. Ne zato što me baš boli briga ili zato što sam se opustila, nego zato što mi se to u ovom trenutku uopće ne čini bitnim. Moje je tijelo još jako kratko dom jednom malom biću, ako se ja ne osjećam dobro u njemu, kako će se bebica osjećati?)
Čujem svoj unutarnji sat kako otkucava jer kad uđem u auto ne znam kamo bih smjestila noge, kamo ruke, a pogotovo ne znam kako se stavlja sigurnosni pojas kad ti je trbuh veći od samog airbaga.
Još malo, znam, jer kad se pogledam u ogledalo, vidim usnice koje su otekle, obraze koje se rumene kao da sam prava snaša, na koje bi moja baka bila ponosna da ih može uštipnuti, a bome više ni prstenje ne nosim, jer nisam sigurna bih li ih mogla skinuti do kraja dana.
Još malo, znam, jer sam počela sanjati odlaske u bolnicu, zamišljati kako i gdje će mi puknuti vodenjak te se ustajati uz zvučnu kulisu koja bi posramila i najbolje zvučne efekte. Na svako moje ustajanje, dragi me pita "Je l' krenulo?". "Ma ne, samo idem na wc", odgovaram.
Naše putovanje dolazi kraju
Znam da naše devetomjesečno putovanje dolazi kraju, jer sad već jedva čekam da vidim tvoje male, zgužvane dlanove i sitna stopala. Jedva čekam pogledati te u oči. Staviti te na prsa i osjetiti to malo srce blizu svojeg. Zanima me hoćeš li imati puno kose kao tvoja seka. Zanima me hoće li i tvoje oči biti crne kad se rodiš pa postati sivo-plave nakon šest mjeseci ili ćeš imati dravske oči kao tvoji roditelji. Jedva čekam trenutak kad te Korana ugleda. Jedva čekam vidjeti njenu reakciju. Jedva čekam naš povratak kući. Toliko toga nas čeka! Jedva čekam, a opet ne želim požurivati. Uzbuđena sam kao pred neku veliku premijeru. Kao kad znam da smo dugo radili na tom tekstu, na toj predstavi do koje nam je svima stalo, puno smo toga proživljavali, ali zapravo, još nismo vidjeli ni osjetili finale. To je trema, da, ali ne trema koja te paralizira nego trema od koje ti srce jače kuca, a blesavi osmijeh ne skidaš s lica. Trema od koje ponekad ne možeš zaspati, ali si sretna kad pomisliš na sve što te čeka. I mogu ja pisati o svim slatkim mukama koje mi trudnice prolazimo, neke više, neke manje, ali istina je da sve to pada u vodu i magično nestaje onog trena kad se prvi put ugledamo sa svojim devetomjesečnim suputnikom.
Koliko još?
Nije bitno.
Bolje je pitanje koliko još ljubavi mogu osjetiti prema tebi, a ni ne poznajem te.
Pročitajte i prethodne trudničke dnevnike Petre Civarić:
- Glumica na rubu snaga: 'Mogla bih zaspati čekajući da se upali zeleno svietlo na semaforu, a noću ne mogu oka sklopiti'
- Trudna glumica se primirila: 'Ovog puta neću kukati, reći ću ono što bi svima, da činimo češće, tek bilo naporno'
- Domaća trudnica prekasno se pita: 'O majko mila, u što sam se to uvalila?!'
- Trudna domaća glumica već je očajna: 'Razbijam po kući, zaboravljam i govorim gluposti'
- U jednom trenutku dragi i ja smo se blesavo smješkali zbog te dvije crtice na testu za trudnoću, već u drugom nastala je agonija