Kako je biti sam u gomili, drukčiji od drugih, neshvaćen i neprilagođen okolini te kako se izboriti za svoje mjesto pod suncem - Karlo Mlinar, glumac zagrebačkog kazališta Kerempuh, od ovog ponedjeljka kreće sa serijom kolumni koje nikog neće ostaviti ravnodušnim.
Stojim ispred firme u cvjetnoj haljini, preko ramena mi je prebačen vojnički kaput, u lijevoj ruci stišćem kutiju cigareta i upaljač, a u desnoj mi je zapaljena cigareta. Na pauzi sam, ali pod stresom! Dok mi sunce miluje obraze, na trenutak zaboravljam gdje sam i čini mi se da sam u filmu 'Malena' Giuseppea Tornatorea: ja u toj haljini pariram Monici Bellucci, samo nedostaju silni udvarači. Zvučnu kulisu stvara dječja vika, jer pokraj firme je školsko igralište... Razmišljam o tome kako je lijepo bilo biti klinac, bez briga i stresa, trošeći dane kao lako zarađen novac. Dok ja tako glorificiram djetinjstvo, do mene dopre – "Pederu!". Uzvik se ponavlja i postaje sve upućeniji. Okrećem se, škiljim sa svojom dioptrijom -9, polako shvaćajući da ta slatka mala djeca viču meni, koji usred bijelog dana stojim u prolazu između Varšavske i Ilice, u haljini, i pušim cigaretu. I ne, ovo nije san niti neki ludi scenarij, ovo je stvarnost, a ja sam ispred svoje firme (kazališta), u radnoj uniformi (kostimu iz predstave), koji je igrom slučaja - haljina.
"Ljudi, ja sam glumac, ovo je za predstavu!", poželio sam vikati! Poželio sam objasniti, opravdati se i skinuti tu "ljagu" sa sebe! Ali zašto?! Zato jer me ta epizoda nesvjesno odvukla u prošlost, u dane kada sam i sam bio klinac na igralištu, zbunjen i preplašen. Neki bi za moju okolinu u djetinjstvu rekli da je okrutna, neki da je zla, a neki da je izopačena. Ja bih rekao - neupućena. "Nije hrđav svijet koliko to hrđav čovjek misli“, rekao bi Ivo Andrić. Dok Ivo tako pametno zbori, u meni se javlja veselje jer ta djeca na igralištu nisu skupina bijesnih navijača već balavci i ne moram se bojati da ću ostati bez zubi koje sam, uzgred rečeno, ispravljao. Iste one zube zbog kojih sam nekoć bio predmet ismijavanja. Bio sam "nakaza" s viškom kila, krivim zubima, nosio sam irokezu, pa sam naglo smršavio i krenuo brijati na hippie pokret, napravio dredlokse, kanom iscrtavao ruke i "treće oko". Čak mi je i mama jednom prilikom rekla da imam metu za pištolj nasred čela. Mene je baš bilo briga za okolinu!
Tražio sam se među pop i subkulturama, tražio sam neki svoj čopor, neku skupinu kojoj ću pripadati premda je nikad nisam našao. Pale sam na svijetu, solo brijač, vuk samotnjak koji je pronalazio istomišljenike u dramskoj grupi u ZKM-u, na engleskom i njemačkom u Varšavskoj, na plesu, na likovnoj grupi, na dodatnoj nastavi iz geografije. Ja sam pored te "ljage" u društvu imao ispunjen život koji je hranio moju mladenačku radoznalost, a "face" su imale samo zvjezdani status u društvu. Te face su zapravo bile i jesu samo repatice, kratkog su vijeka, ali nas, tada male ljude, vode do velikih otkrića. Do nas samih. Tri kralja je repatica vodila do Isusa, mene su takve repatice vodile do mene. Do spoznaje da sam sebi trebam biti prijatelj, podrška, do mog unutarnjeg glasa koji me smiri kada je teško, ulijeva nadu kada je zastrašujuće, ulijeva ljubav kada je manjka.
Igrom slučaja ja sam glumac, igrom slučaja haljina je moj kostim i igrom slučaja ove uvrede danas nisu bile osobne, ali postavlja se pitanje što je s onima koji nisu te sreće? Onima koji danas stoje ispred svoje firme i puše srameći se jer imaju višak kila, kvrgav nos, celulit na nogama ili klempave uši? Onima kojima je netko nekad rekao da nisu dovoljno dobri da budu dio ovoga društva, kojima je netko nekad rekao da su 'nekako drukčiji' pa ne mogu biti dio tima, koji se sada srame i skrivaju krivi osmijeh, klempave uši i šlauf oko struka?
Ljubavi, ovo je za tebe, čovječe moj mali, koji stojiš negdje sam, kao samac usred svemira, sa 101 obilježjem, 101 uvredom i 101 kritikom. Dovoljan si, lijep i poseban. Moja haljina je sada na prolazu u Varšavskoj predmet ismijavanja, a već večeras na predstavi ta će ista haljina dobiti aplauz i osvojiti mase! Zato ne dopusti da ti okolina kaže što smiješ, a što ne smiješ. Oni ionako ne mogu shvatiti da je to isti čovjek, ista haljina, samo druga okolnost. Zapravo, nisu preglupi nego ne znaju. Ja sam završio svoju cigaretu s osmijehom stjuardese koja zna da nešto nije u redu u avionu! S punim uvjerenjem da ona "danas jesi, a sutra nisi" vrijedi samo njima, ali sebi uvijek JESI!
S ljubavlju, Karlo